Broj: Rev 898/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. P. ud. M. iz S., i II. tužiteljice M. T. iz S., koje zastupaju punomoćnici I. B. i P. B., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva u S., protiv tuženika Grada Splita, radi stjecanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji I. i II. tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžst-255/11 od 12. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-2877/10 od 14. lipnja 2011., u sjednici održanoj 22. rujna 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljica protiv pobijane presude Županijskog suda u Splitu broj Gžst-255/11 od 12. prosinca 2012. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-2877/10 od 14. lipnja 2011. u točki I. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljica protiv pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Splitu P1-2877/10 od 14. lipnja 2011. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su tužiteljice vlasnice za cijelo stana u S. u ulici ..., deseti kat, stan broj 30, ukupne površine 88,99 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 1315/9 te da su ovlaštene zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika i da im tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka.

 

Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da se naloži tuženiku da im solidarno isplati kunsku protuvrijednost 88.990,00 EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznom kamatom od 12. studenoga 1998. pa do isplate i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžst-255/11 od 12. prosinca 2012. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljica i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. prosinca 2012., što znači da se na istu glede dopuštenosti revizije primjenjuje odredba čl. 382. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP). Prema toj odredbi stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

Tužiteljice su u tužbi vrijednost predmeta spora zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva naznačile u iznosu 20.000,00 kn, a nakon što je tuženik prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, tužiteljice su vrijednost predmeta spora tog zahtjeva naznačile u iznosu 101.000,00 kn. Unatoč tome što sud suprotno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a nije rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora, imajući na umu da tuženik nije prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ima se smatrati da vrijednost predmeta spora iznosi 101.000,00 kn, te slijedom toga revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a nije dopuštena.

 

Slijedom navedenog, a glede tog dijela zahtjeva tužiteljica, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Vrijednost predmeta spora podrednog zahtjeva određena je visinom novčanog iznosa koji se njime potražuje: kunska protuvrijednost 88.990,00 EUR, a koji iznos premašuje iznos od 200.000,00 kn, što znači da je protiv tog dijela pobijane presude dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od toga, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu ispitao je pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljica za isplatu novčane vrijednosti spornog stana.

 

Iz rezultata provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi:

 

- da je prednik tužiteljica sad pok. M. P. bio vlasnik i korisnik obiteljske prizemnice u S. na adresi ..., izgrađene prije 15. veljače 1968. u kojoj je sa obitelji koristio trosobni stan, a koja da je deposedirana predniku tužiteljica u postupku deposedacije u korist Općine Split,

 

- da su prednik tužiteljica i bivše Poduzeće za izgradnju S. sklopili 1. ožujka 1976. ugovor kojim su regulirali međusobna prava i obveze, a kojim je ugovoreno da se predniku tužiteljica predaje na korištenje trosoban stan u S. na adresi ... i isplaćuje iznos od tadašnjih 342.000,00 dinara na ime potpune naknade za oduzetu nekretninu u odnosu na koji stan je prednik tužiteljica sklopio ugovor o korištenju stana,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu II P-2589/94 od 25. svibnja 1998. otkazano stanarsko pravo i naloženo iseljenje sada pok. prednika tužiteljica i I. tužiteljice zbog nekorištenja stana duže od 6 mjeseci,

 

- da prednik i I. tužiteljica nisu iselili iz stana, a ovršni postupak koji se provodio radi njihova iseljenja je obustavljen rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-2249/99 od 31. siječnja 2011. te

 

- da su tužiteljice po smrti prednika nastavile uredno podmirivati režijske troškove za predmetni stan.

 

Polazeći od prethodnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa  smatrajući da tužiteljice nisu stekle pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na jedan od načina propisanih odredbom čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 114/06 i 146/08) pa stoga nemaju pravo ni na isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana.

 

Suprotno revizijskim navodima, a polazeći od činjenice da tužiteljice nisu stekle vlasništvo na predmetnom stanu, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da im ne pripada ni pravo tražiti isplatu novčane vrijednosti predmetnog stana jer za to nemaju valjanu pravnu osnovu.

 

Stoga je odbijanjem podrednog tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 22. rujna 2015.