Broj: Rev 2735/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz S., zastupanog po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku u Š., protiv tuženika B. B., zastupanog po punomoćniku Ž. Č., odvjetniku u Š., radi iseljenja i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-836/2010-2 od 17. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2662/08-19 od 19. veljače 2009., u sjednici održanoj 23. rujna 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženiku da se iseli i preda u posjed tužitelju kuću kat. oznake čest zem. ... (345 m2) upisanu u zk.ul. ... k.o. D. P. slobodnu od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

 

              U toč. II.2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika da mu isplati na ime korištenja nekretnine iz toč. I. izreke, a za period od 19. rujna 1992. pa do 1. veljače 2009., iznos od 294.000,00 kn sa pripadajućim kamatama na pojedinačno navedene mjesečne iznose i sa tijekom sve pobliže opisano u toj točki izreke, u roku od 15 dana.

 

              U toč. II.3. izreke naloženo je tuženiku da od 1. veljače 2009. na ime korištenja nekretnine iz toč. I. izreke, do konačnog iseljenja, isplaćuje tužitelju iznos od 1.500,00 kn mjesečno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pa do konačne isplate, u roku od 15 dana.

 

              U toč. III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj R. B., pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, zajedno i sa odlukom o parničnom trošku, a podredno da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

 

              Tuženik B. B. revizijom pobija presudu pozivom na razloge iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga se na naknadu parničnog troška tuženiku. Podredno predlaže da se pobijana presuda, zajedno s presudom suda prvog stupnja ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

 

              Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika nedopuštena.

 

              Odredbom iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

 

              U ovoj pravnoj stvari tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na iseljenje, dakle nenovčani zahtjev i tužbeni zahtjev na isplatu odgovarajuće svote novca.

 

              Vrijednost predmeta spora u tužbi označena je sa iznosom od 100.000,00 kn.

 

              Odredbom iz čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

              Prema tome, u odnosu na nenovčani zahtjev vrijednost predmeta spora označena je sa iznosom od 100.000,00 kn, zbog čega i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u onom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za iseljenje čini iznos od 100.000,00 kn. U odnosu na dopuštenost revizije razlika ne bi postojala niti kada bi vrijednost predmeta spora bila izračunata temeljem odredbe iz čl. 38. ZPP/99, jer vrijednost koja bi se izračunala prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini, očigledno za nekretninu kakva je u sporu, ne bi prelazio iznos od 100.000,00 kn.

 

              Slijedom navedenog, a kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela na koji revidira tuženik ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, to je revizija tuženika nedopuštena.

 

              Valjalo je stoga reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 392. st. 1. ZPP.

 

              Revizija tužitelja kojim pobija presudu u dijelu u kojem je odbijen s novčanim tužbenim zahtjevom je dopuštena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u tom dijelu čini iznos novčanog zahtjeva, ali nije osnovana.

 

              U tom je dijelu Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a,

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Što se tiče revizijskog razloga istaknutog u pravcu pobijanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, tim se razlozima ovaj revizijski sud nije bavio jer se iz tog razloga ne može izjaviti revizija, sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP-a.

 

              Iako se tužitelj u reviziji poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka, ove nije određeno naznačio, a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijanih presuda počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim one na koju pazi po službenoj dužnosti, a koja, kako je već prethodno navedeno, nije počinjena.

 

              I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom za isplatu odbijen.

 

              Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

              - da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine kč.br. ... k.o. D. P., površine 345 m2 na kojoj je sagrađen stambeni objekt,

              - da je tuženik u postupku koji se vodio pred istim sudom pod posl. brojem P-161/98 pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi vlasnikom iste te nekretnine,

              - da je tužitelj započeo sa izgradnjom objekta na predmetnoj nekretnini, da bi početkom Domovinskog rata prestao s radovima i otišao prvotno u S., a potom u V., tako što je posljednji puta boravio na spornoj nekretnini 3. listopada 1991.,

- da je tada bila izgrađena katnica s postavljenim krovom, vanjskim i unutarnjim zatvorima, izgrađenim pregradnim zidovima, priključcima za struju i vodu, izgrađenom septičkom jamom, garažom i kupljenim materijalom za fino uređenje unutrašnjosti, kupljenim pločicama, većom količinom cementa, kreča i pijeska i ogradom za balkone smještenoj u garaži,

              - da se u predmetni objekt uselio tuženik tijekom 1992. godine, nakon što je u kući izvršio fine radove da bi objekt bio osposobljen za useljenje, pa je tako izveo žbukanje, postavljanje pločica, parketa, bojanje zidova, postavio sanitarije i uredio dvorište.

 

              Tužitelj je u ovom sporu uspio sa tužbenim zahtjevom na iseljenje tuženika iz predmetnog objekta (jer je revizija tuženika odbačena na taj dio kao nedopuštena).

              Prema tome, slijedom prije navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik B. B. bez pravne osnove koristio nekretninu tužitelja. Stoga bi, tuženik bio u obvezi kao nepošteni posjednik, a sukladno odredbi iz čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje ZVDSP), tužitelju kao vlasniku naknaditi štetu i koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i onih koje bi stvar dala da ih nije zanemario. To bi bio u obvezi i sukladno odredbi iz čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOVO), obzirom da se pravni odnos za koji je postavljen tužbeni zahtjev radi isplate proteže kroz razdoblje od 1992. godine pa nadalje.

 

              No, da bi vlasnik ostvario isplatu ovih naknada potrebno je dokazati u postupku ne samo pravnu osnovu, već i osnovanost kao i visinu svakog postavljenog zahtjeva.

 

              Nije sporno u ovom postupku, a što uostalom proizlazi iz postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, da tuženik još uvijek koristi nekretninu tužitelja i da ju nije predao u posjed do trenutka zaključenja glavne rasprave (2009. godine). Slijedom navedenog, a kako do predaje predmetne nekretnine još uvijek nije došlo, to se ima smatrati da zahtjev tužitelja nije dospio jer on dospijeva trenutkom predaje nekretnine po tuženiku, kada se i utvrđuje visina slijedom cijena postojećih u vrijeme predaje. Zbog toga je i utoliko tužitelj u tom dijelu pravilno odbijen s tužbenim zahtjevom, jer njegov zahtjev za obeštećenje još nije dospio.

 

              U konkretnom slučaju, a slijedom utvrđenja iz postupka, ne radi se o ugovornom odnosu stranaka, bilo po osnovi zakupa ili najma, da bi zahtjev tužitelja dospijevao mjesečno unaprijed kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom pod toč. II.2. i 3.

 

Što se tiče pobijanja odluke o parničnom trošku, suprotno reviziji, ona je pravilna s obzirom na djelomični uspjeh tužitelja i tuženika u postupku, pa je sud bio ovlašten shodno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Kako stoga revizijskim navodima odluku suda tužitelj ničim nije doveo u sumnju valjalo je njegovu reviziju odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 23. rujna 2015.