Broj: Rev 128/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja J. Š. pok. Š. i II-tužiteljice A. Š. ž. J., oboje iz P., koje zastupaju punomoćnice S. M. J. i I. B., odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru br. Gž-453/11-2 od 27. rujna 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pagu br. P-99/10-24 od 29. studenoga 2010., u sjednici održanoj 13. listopada 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da su tužitelji vlasnici za cijelo čest. zem. 2462/1 i 2462/2 upisanih u zk. ul. 810 k.o. P., što je tuženica dužna priznati i izdati tužiteljima ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva uz istovremeno brisanje postojećeg upisa, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je tužbeni zahtjev odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju na temelju članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Tužitelji nisu naznačili zbog kojih se razloga podnosi revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, dok je za reviziju podnesenu na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a navedeno da se podnosi zbog pravnog pitanja o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda donesena je na temelju ovlaštenja iz članka 373.a ZPP-a pa je protiv takve odluke dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a, stoga je revizija tužitelja razmatrana kao revizija iz te zakonske odredbe (redovna revizija).

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da su tužitelji vlasnici nekretnina označenih kao čest. zem. 2462/1 površine 24.330 m² i čest. zem. 2462/2 površine 26.562 m² u zk. ul. 810 k.o. P., upisanih kao društveno vlasništvo s pravom korištenja O. P., s tim da se radi o pašnjacima, odnosno nekretninama izvan područja građevinske zone (ukupne površine od 50.862 m²). Predmet spora je i zahtjev tužitelja za izdavanje zemljišnoknjižne isprave podobne za upis prava vlasništva.

 

Donoseći pobijanu presudu na temelju odredbe iz članka 373.a ZPP-a, drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku odluku utvrđujući, za razliku od suda prvog stupnja, da tužitelji u ovom slučaju nisu dokazali da bi njihov prednik stekao pravo vlasništva spornih nekretnina razrješenjem agrarnih odnosa, odnosno na temelju diobe zemljišta od strane nadležnih vlasti kako su to oni izričito naveli tijekom postupka, a niti su sporne nekretnine mogle biti stečene dosjelošću.

 

U tom se smislu drugostupanjski sud, uz ostalo, poziva na iskaz svjedoka M. i navode punomoćnice samih tužitelja, iz kojih proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o dodjeli zemljišta u vlasništvo odlukama tadašnje vlasti, bilo putem agrara ili diobe zemljišta od strane Austro-Ugarske ili „Stare“ Jugoslavije, međutim, sud zaključuje da takvo stjecanje prava vlasništva u konkretnom slučaju tužitelji ničim nisu dokazali.

 

U odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, drugostupanjski sud navodi da se tužitelji u svojoj tužbi uopće nisu pozvali na taj institut, a njihovo općenito navođenje o nesmetanom posjedu i dobroj vjeri da samo za sebe ne upućuje na zaključak o stjecanju prava vlasništva dosjelošću (pritom se ističe da ovakvo pravno shvaćanje potvrđuje i revizijska odluka br. Rev-2702/1990).

 

Konačno, u obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud otklanja mogućnost stjecanja prava vlasništva odnosnih nekretnina dosjelošću ističući da prema utvrđenim činjenicama i stanju spisa tužitelji nisu dokazali da bi poštenim posjedovanjem kroz vrijeme od 40 godina, sukladno paragrafu 1472. bivšeg OGZ-a, stekli pravo vlasništva odnosnih nekretnina, a niti su to mogli ostvariti na osnovi članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - u daljnjem tekstu: ZVDSP).

 

Zbog toga je, primjenom odredbi iz članka 219. i 221.a ZPP-a, dakle, primjenom pravila o teretu dokazivanja, drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na revizijske navode valja istaknuti da je već i sud prvog stupnja pravilno ustvrdio kako je za sporno razdoblje teško dokazati posjed, ali je usprkos toga na temelju provedenih dokaza, a prije svega iskaza svjedoka, zaključio da su prednici tužitelja bili u posjedu 40 godina prije 6. travnja 1941.

 

Međutim, navedeni svjedoci s obzirom na njihove godine rođenja i po shvaćanju revizijskog suda objektivno nisu mogli imati pravno relevantnih saznanja o dugogodišnjem posjedu tužiteljevih prednika jer se odnosni posjed morao ostvarivati u vremenu prije njihovog rođenja, odnosno samo djelomično u vrijeme kada je jedan od svjedoka bio dijete (M. K. rođen ...). Zbog toga se na osnovi iskaza takvih svjedoka, nije moglo sa sigurnošću i pouzdano zaključiti o dugogodišnjem posjedu prednika tužitelja koji se morao neprekidno ostvarivati još od početka prošlog stoljeća.

 

Slijedom toga, pravilno je sud drugog stupnja preinačio pobijanu presudu zaključivši da tužitelji u konkretnom slučaju, imajući na umu provedene dokaze, nisu dokazali svoje izričite navode o načinu stjecanju prava vlasništva, kao ni da bi se na njihovoj strani ostvarile pretpostavke za stjecanje dosjelošću iz pravnog pravila paragrafa 1472. bivšeg OGZ-a, koji se primjenjuje na temelju odredbe iz članka 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91).

 

U podnesenoj reviziji u bitnome se iznose tvrdnje prema kojima iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi drugačiji zaključak, tj. da su tužitelji dokazali stjecanje prava vlasništva dosjelošću, međutim, na ovakav se način zapravo drugačije ocjenjuju izvedeni dokazi i osporava činjenično utvrđenje, što u reviziji nije dopušteno pa takvi revizijski navodi nisu uzeti u obzir (članak 385. ZPP-a).

 

Za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari nisu odlučne ni tvrdnje tužitelja u kojima se pozivaju na stanje u presudi Županijskog suda u Zadru br. Gž-1976/06 od 13. svibnja 2008., jer je ta odluka utemeljena na zaključcima koji proizlaze iz okolnosti konkretnog slučaja, stoga se ta odluka ne može uspoređivati sa drugačijim činjeničnim i pravnim stanjem u ovom postupku.

 

Prema tome, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da tužitelji nisu dokazali svoje navode o stjecanju prava vlasništva spornih nekretnina, dok zahtjev tužitelja za izdavanje zemljišnoknjižne isprave nije osnovan već i zato jer tužena stranka u ovakvom slučaju, u kojem se tvrdi da je vlasništvo stečeno na osnovi zakona, tužiteljima nije dužna izdavati nikakvu zemljišnoknjižnu ispravu (članak 130. stavak 1. ZVDSP-a).

 

Slijedom toga, ispitujući pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci (članak 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 13. listopada 2015.