Broj: Rev 1596/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja „T. F. und M. A. – H.“ d.o.o. iz V., zastupanog po punomoćnici R. P., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika V. J. iz V., i II. tužene R. K. iz S., koje zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S., radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-634/2008-2 od 11. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-139/07 od 2. listopada 2007., u sjednici održanoj 27. listopada 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-634/2008-2 od 11. travnja 2011., odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici predaju u posjed nekretninu i to čest. zgr. 1606 zk. ul. 2687 k.o. V. u naravi hotel i dvor površine 1865 m². Nadalje tom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, a tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženicima parnični trošak od 112.850,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) podnio tužitelj iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

II. tužena u odgovoru na reviziju tužitelja osporava osnovanost te revizije.

 

I. tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed prije navedene nekretnine. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je on vlasnik predmetne nekretnine, a da I. i II. tuženici tu nekretninu drže u posjedu.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je II. tužena kao zakonska zastupnica trgovačkog društva Ž. h. d.o.o. Z. od stečajnog upravitelja, nakon obustave stečajnog postupka nad tim trgovačkim društvom, 18. lipnja 2004. preuzela ključeve predmetne nekretnine, te

 

- da je II. tužena kao zakonska zastupnica navedenog trgovačkog društva opunomoćila I. tuženika da u ime i za račun toga društva čuva predmetnu nekretninu.

 

Kako tužitelj pobija drugostupanjsku presudu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovdje je za ukazati da se revizijom drugostupanjska presuda ne može pobijati iz tog razloga (čl. 385. st. 1. ZPP). Stoga revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, nisu uzeti u razmatranje.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZVDSP da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZVDSP posjed nema onaj tko ne izvršava nikakvu svoju vlast glede neke stvari. Prema stavku 2. istog zakonskog članka dok osoba koja je u radnom ili sličnom odnosu ili u nečijem kućanstvu postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast, ona nema posjed toga, nego je samo posjednikov pomoćnik u posjedovanju.

 

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da I. i II. tuženici ne drže u posjedu predmetnu nekretninu jer da su oni tek pomoćnici u posjedu društva Ž. h. d.o.o., Z., odnosno da je posjednik predmetne nekretnine to trgovačko društvo.

 

Niti II. tužena kao zakonska zastupnica društva Ž. h. d.o.o. Z., niti I. tuženik kao osoba koja je tek opunomoćeni da predmetnu nekretninu čuva u ime i za račun toga društva ne izvršavaju nikakvu svoju vlast glede predmetne nekretnine (čl. 12. st. 1. ZVDSP) već izvršavaju isključivo tuđu faktičnu vlast glede te nekretnine tj. faktičnu vlast društva „Ž. h.“ d.o.o., Z. (čl. 12. st. 2. ZVDSP).

 

Kada se dakle predmetna nekretnina ne nalazi u posjedu I. i II. tuženik pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Revizijski navodi tužitelja o tome da bi tužitelj bio zakoniti vlasnik predmetne nekretnine, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude. Naime, sve i kada bi tužitelj bio vlasnik predmetne nekretnine, njegov tužbeni zahtjev bi i u tom slučaju bio neosnovan, jer tužitelj nije dokazao da se predmetna nekretnina nalazi u posjedu I. i II. tuženih (čl. 162. st. 1. ZVDSP).

 

Na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude nisu od utjecaja niti revizijski navodi tužitelja da za smetanje posjeda odgovara i onaj koji je smetanje naložio, i onaj koji je smetanje po nalogu izvršio jer u odnosu na posjednika interni odnos nalogodavca i nalogoprimca nije odlučan. Ovo stoga što u konkretnom slučaju nije riječ o tužbi za posjedovnu zaštitu iz čl. 22. st. 1. ZVDSP, već je riječ o vlasničkoj tužbi iz čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP.

 

Konačno, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili i materijalno pravo pri odlučivanju o naknadi parničnog troška. Ovo stoga što su pri donošenju te odluke imali u vidu samo potreban parnični trošak tuženih (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP), te okolnost da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 27. listopada 2015.