Broj: Rev-x 394/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika Grada Z., kojeg zastupaju punomoćnici Z. N. i Lj. N., odvjetnici u Z., protiv tuženika protutužitelja K. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Z., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja i protutuženika S. H. i V. H., obje iz Z., obje zastupane po punomoćnici N. T., odvjetnici u Z., radi predaje u posjed i utvrđenja, te izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tuženika i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6949/09-2 od 16. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-235/03 od 24. srpnja 2009., u sjednici održanoj 10. studenoga 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika i protutužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6949/09-2 od 16. studenoga 2010. kojom je potvrđena točka II izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-235/03 od 24. srpnja 2009. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika i protutužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6949/09-2 od 16. studenoga 2010. kojom je potvrđena točka I izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-235/03 od 24. srpnja 2009. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6949/09-2 od 16. studenoga 2010. odbijena je žalba tuženika i protutužitelja K. d.o.o. kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-235/03 od 24. srpnja 2009. kojom je u točki I izreke naloženo tuženiku i protutužitelju K. d.o.o. tužitelju i protutuženiku Gradu Z. predati u posjed poslovnu zgradu pobliže opisanu u točki I izreke, te naknaditi parnične troškove u iznosu 49.240,00 kuna. Ujedno je točkom II izreke odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik i protutužitelj vlasnik iste nekretnine opisane u točki I izreke, i nalaganje izdavanja tabularne isprave podobne za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama iste nekretnine, kao i naknade parničnih troškova. Pod točkom III izreke naloženo je tuženiku i protutužitelju umješačima naknaditi troškove postupka u iznosu 3.050,00 kuna.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik i protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) je podnio reviziju iz razloga nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja i protutuženika (dalje u tekstu: tužitelj) na naknadu parničnih troškova tuženiku i protutužitelju u cijelosti, podredno, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana u odnosu na protutužbeni zahtjev.

 

              Revizija nije dopuštena u odnosu na tužbeni zahtjev.

 

              Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja na predaju prijeporne nekretnine u posjed, utemeljen na tvrdnji da tuženik nema pravnu osnovu na temelju koje drži u posjedu predmetnu nekretninu.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos 100.000,00 kuna. Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koje je tužitelj u tužbi naznačio.

 

              U smislu citirane odredbe tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva u iznosu 20.000,00 kuna.

 

              Dakle, u ovom predmetu vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva mjerodavna za dopuštenost revizije je 20.000,00 kuna.

 

              Kako vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva ne prelazi 100.000,00 kuna revizija tuženika u odnosu na tužbeni zahtjev nije dopuštena pa je stoga na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno kao i u izreci rješenja.

 

              Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev tuženika na utvrđenje da je vlasnik istih nekretnina, te na izdavanje tabularne isprave podobne za prijenos tog vlasništva u zemljišnim knjigama na ime tuženika.

 

              Prema odredbi čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu u odnosu na protutužbeni zahtjev samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

              Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

              U reviziji tuženik iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

              - da tuženik u posjedu drži poslovne zgrade koje su predmet ovog spora, te da su one bile nacionalizirane ranijim vlasnicima na temelju rješenja Sekretarijata za financije NO Općine M. 31. srpnja 1959.,

 

              - da su nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao društveno vlasništvo ali bez naznake nositelja prava korištenja upravljanja i raspolaganja tim nekretninama,

 

              - da je između P., iz S., kao prodavatelja te poduzeća K.-i., kao kupca zaključen 8. travnja 1972. kupoprodajni ugovor, predmet kojeg su nekretnine u Z., koje se sastoje od zgrade na pripadajućem zemljištu i to k.čest.br. 4681/1, iz kojeg ugovora nadalje proizlazi da prodavatelj prodaje odnosno prenosi u trajno pravo korištenja zgrade iz čl. 1. ugovora te garantira da su te zgrade i prava na njima njegovo isključivo vlasništvo, na kojima ima trajno pravo korištenja, pa stoga dozvoljava kupcu da na temelju tog ugovora izvrši prijenos prava vlasništva i trajnog korištenja opisanih zgrada na svoje ime,

 

              - da je P., kao prodavatelj iz ugovora od 8. travnja 1972., izdala dva računa označavajući kao vrstu usluge dio iznosa kupoprodajne cijene za prodaju nekretnine,

 

              - da prema uvjerenju Inspektorata rada Sekretarijata za privredu Grada Z. od 30. listopada 1972. K.-i. ispunjava propisane uvjete u pogledu tehničke opremljenosti i zaštite na radu za preseljenje na novu adresu, koje se uvjerenje izdaje radi upisa promjene sjedišta poduzeća u registar nadležnog suda,

 

              - da je K.-i. promijenilo naziv u K., s p.o.,

 

              - da K. Z., sačinio elaborat o procijenjenoj vrijednosti nekretnina kao sastavni dio elaborata o procjeni vrijednosti poduzeća, sa stanjem na dan 30. travnja 1992., pozivajući se na: presliku kupoprodajnog ugovora zaključenog sa P. 8. travnja 1972., rješenje Zavoda za katastar od 11. travnja 1978. i zk izvadak, tvrdeći kako su objekti u njegovom vlasništvu i nalazi se na uređenom građevinskom zemljištu koje je društveno vlasništvo i to poslovni prostor (ravni krov) površine 112,20 m2 (neto građ. površine 120,96 m2), poslovni prostor (kosi krov) površine 107,93 m2 (neto građ. površine 120,78 m2), koji se nalaze na kč.br. 4681/1 površine zemljišta 760 m2,

 

              - da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 8. srpnja 1996. na prijedlog poduzeća K. p., određen upis pretvorbe društvenog poduzeća i usklađenje općih akta sa ZTD pod tvrtkom K. p. d.d.,

 

              - da je tuženik zatražio 13. veljače 1997. od Hrvatskog fonda za privatizaciju izdavanje rješenja o upisu nekretnina u njegovom vlasništvu, navodeći da se u zemljišnim knjigama kao titular nekretnina u njegovom vlasništvu još uvijek vodi K. p. s p.o.,

 

              - da se u izvodu iz elaborata o pretvorbi za tuženika i iskazu nekretnina sačinjenog u ožujku 1997. izričito navodi da je u vrijednost društvenog kapitala procijenjena nekretnina u Z., zemljište kč.br. 4681/1 k.o. C., posjedovni list 2948, površine 760 m2, koja odgovara zkčbr. 1878/3, 1887/3, 1887/9 i dio 1888 k.o. Grad Z., da je dostavljen zk izvadak zkčbr. 1671/4, 1887/1 i 1671/3, ali nema zk izvatka za čestice kako su naznačene na posjedovnom listu, pa nije moguće utvrditi kakav je upis u zemljišnim knjigama, da nije moguće utvrditi niti koliko je kvadratnih metara zemljišta procijenjeno, osim što su procijenjena dva objekta sagrađena na tom zemljištu, da postoji ugovor o kupoprodaji od 8. travnja 1972., ali nema dokaza o načinu stjecanja nekretnine od strane P. te da nisu dostavljeni zk izvadci za zkčbr. 1878/3, 1887/3, 1887/9 i dio 1888 k.o. Grad Z., pa nije moguće utvrditi je li tuženik ili njegov pravni prednik upisan u zemljišnim knjigama kao korisnik predmetne nekretnine, da je Hrvatski fond za privatizaciju izdao 18. ožujka 1997. rješenje, u postupku pretvorbe društvenog poduzeća K. sp.o. na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, kojim je rješenjem u vrijednost društvenog kapitala procijenjena nekretnina i to zemljište u Z., kčbr. 4681 k.o. C., posjedovni list 2948, površine 760 m2 koja oznaka da je identična sa kčbr. 1671/3 upisane u zk.ul. broj 17013 k.o. Grad Z., a na kojoj čestici da su sagrađena dva poslovna prostora,

 

              - da je odlukom glavne skupštine od 27. veljače 2003. dioničko društvo preoblikovano u društvo sa ograničenom odgovornošću, slijedom čega naziv tuženika glasi K. p. d.o.o.,

 

              - da su F. H., M. B. i I. L. podnijeli zahtjev za povrat oduzete imovine – nekretnine koja je ovdje predmetom spora, koji zahtjev je zaključkom nadležnog tijela od 13. rujna 2001. prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju pravnog posla, jer nije dokazao pravni slijed svog prednika u odnosu na zemljišno-knjižno stanje slijedom čega se ne može smatrati da je valjano stekao prijepornu nekretninu. Stoga nižestupanjski sudovi pravilno ocjenjuju da, iako je tuženik stupio u posjed prijeporne nekretnine na temelju ugovora s poduzećem P. tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da bi P., kao prodavatelj kt.čest. broj 4681/1, bila vlasnik odnosno korisnik te nekretnine i da bi imala pravo raspolagati istom i prodati ju tuženiku odnosno nije dokazao da bi prodavatelj P. na zakonit i valjani način pravnim poslom u smislu tadašnjeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine" broj S.l. SFRJ 43/65, 57/65, 17/67 odnosno "Narodne novine" broj 52/73) ili na drugi valjani način stekla tu nekretninu, dakle nije dokazao pravni slijed do tuženika.

 

              S obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine (8. travnja 1972.) na sporno pitanje stjecanja prava vlasništva valja primijeniti odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koje se kao pravna pravila primjenjuju u vrijeme stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, sve na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (S.l. SFRJ 86/46).

 

              Prema pravnom pravilu paragrafa 431. OGZ za prijenos prava vlasništva na nekretninama morao je pravni posao stjecanja biti upisan u za to u određene javne knjige. Očito je da pravni posao nije upisan u javne knjige odnosno nije izvršen jer tuženik tek protutužbom traži izdavanje tabularne isprave što znači da mu nedostaje valjani način stjecanja prava vlasništva. Stoga su i prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi pravilno odbili protutužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje prava vlasništva, na temelju pravnog posla.

 

              Isto tako pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini, jer za takav oblik stjecanja prava vlasništva na strani tuženika nedostaje poštenje i istinitost u smislu odredbe čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje: ZVDSP). Pritom nižestupanjski sudovi zaključuju da vrijeme u kojem je tuženik držao u posjedu prijepornu nekretninu do 8. listopada 1991. ne može računati u vrijeme dosjelosti.

 

Prema odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP u odnosu na vrijeme u kojem je tuženik držao u posjedu prijepornu nekretninu nakon toga, sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 159. st. 2. i 3. ZV i utvrdio da tuženik po tim odredbama nije stekao vlasništvo dosjelošću zato što nema kvalitetu posjeda propisanu odredbom čl. 159. st. 2. ZVDSP jer njegov prednik nije na zakonit način stekao prijepornu nekretninu kojoj nedostaje valjana pravna osnova za njegovo stjecanje. Pored toga u situaciji kada je tuženik i držao predmetnu nekretninu u posjedu i bio barem pošten, tuženik nije stekao vlasništvo dosjelošću jer nije proteklo vrijeme u smislu odredbe čl. 159. st. 3. ZVDSP za to stjecanje.

 

              Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se tuženik ne može smatrati niti vlasnikom nekretnine zbog činjenice da je prijeporna nekretnina ušla u njegovu imovinu prilikom pretvorbe. Odredbom čl. 390.a ZVDSP propisano je da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva te čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje se po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

 

Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je na dan procjene vrijednosti temeljenog kapitala imao pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na predmetnoj nekretnini to nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 390.a ZVDSP koje moraju biti kumulativno ispunjenje, slijedom čega je pravilan zaključak da tuženik nije mogao steći pravo predmetne nekretnine po toj osnovi neovisno o tome što je Hrvatski fond za privatizaciju 18. ožujka 1997. izdao rješenje kojim je u vrijednost društvenog kapitala procijenjena predmetna nekretnina. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da sama procjena nekretnina u okviru procjene društvenog kapitala tuženika nije samostalna pravna osnova za stjecanje prava vlasništva.

 

              Nadalje nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik predmetnu nekretninu nije stekao ni građenjem i adaptacijom. Imajući na umu opseg radova na adaptaciji da izvedeni radovi adaptacije na već postojećem objektu, (za izvođenje kojih tuženik ničim nije dokazao da je imao valjanu pravnu osnovu), nisu takvi da se imaju smatrati novim objektom pravilno su nižestupanjski sudovi odbili i tužbeni zahtjev koji se temelji na propisima prema kojima je moguće stjecanje prava vlasništva nekretnine građenjem na tuđem zemljištu (ranije pravno pravilno iz paragrafa 418. bivšeg OGZ, a kasnije odredbe čl. 24. do 26. bivšeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91).

 

              Stoga suprotni navodi revizije kojima se tumači suprotno nisu osnovani.

 

              Prema tome, po nalaženju ovog suda ne postoje razlozi zbog kojih je tuženik izjavio reviziju, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagrebu, 10. studenoga 2015.