Broj: Rev 1683/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. Z., koga zastupa zakonski zastupnik, a ovog punomoćnica T. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. z. z., Z., koga zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu G. i K., odvjetnici u Z., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1690/11-2 od 29. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2489/07 od 14. veljače 2011., u sjednici održanoj 24. studenoga 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2489/07 od 14. veljače 2011. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se ovrha po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zadru od 27. studenoga 2006. Ovr-1680/06 proglasi nedopuštenom, te da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak (st. I. izreke). Prema st. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 257.997,42 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

 

              Presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1690/11-2 od 29. siječnja 2013. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijane presude ukinu podredno preinače.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Postupajući po odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je presudu u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje baš kao što o odlučnima činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Tužitelj se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka ali revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, te u odnosu na sadržaj isprava koje se u postupku upotrijebljene kao dokaz. Slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima je tužitelj iznio svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema shvaćanju tužitelja sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze površno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti ovaj sud.

 

              Tužitelj neutemeljeno ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u čl. 46. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05 – u daljnjem tekstu: OZ).

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru od 27. studenoga 2006. poslovni broj Ovr-1680/06 određena ovrha na nekretninama oznake zkč. 8494/2, zkč. 8494/12 i zkč. 8494/13, sve upisane u zk. ul. 12732 k.o. Z., u vlasništvu ovršenika (u ovom postupku tužitelja), na temelju javnobilježničke isprave – sporazuma o osiguranju potraživanja od 22. prosinca 1999. sklopljenog između stranaka H. p. b. d.d., kao vjerovnika, S. d.o.o. Z., kao dužnika i E. d.d. Z., kao zalogodavca te solemniziranog 24. prosinca 1999., a na temelju kojeg je upisana nad hipoteka na predmetnim nekretninama i to na založno pravo vjerovnika H. p. b., a u korist H. z. z., radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 3.495,902,58 kn,

 

              - da je tužitelj, kao ovršenik, podnio žalbu protiv navedenog rješenja pozivom na odredbu čl. 46. st. 1. toč. 1. i 7. OZ te je upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga u čl. 46. st. 1. toč. 7. OZ, rješenjem Općinskog suda u Zadru, posl. br. Ovr-1680/06 od 11. listopada 2007.,

 

              - da je tužitelj u stečajnom postupku kupio nekretnine opterećene nadhipotekom od stečajnog dužnika E. d.d. 26. studenog 2001. (ugovor na listu 34-36 spisa),

 

              - da je tužitelj presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-453/02 od 24. lipnja 2003. (list 54 priloženog spisa Ovr-1680/06) odbijen sa tužbenim zahtjevom radi brisanja založnog prava koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5831/03 od 10. ožujka 2005. (list 89 spisa).

 

              - da je javni bilježnik na temelju odredbe čl. 46. st. 2. u vezi s čl. 47. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09) ispravio navedeni sporazum u dijelu koji se odnosi na datum zaključenja sporazuma (list 104 spisa).

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je tužitelj upućen u parnici i koje je iznio u žalbi na rješenje o ovrsi, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev.

 

              Takav stav nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

 

              Tužitelj je u reviziji naveo da je nakon upućivanja u parnicu podnio tužbu razrađujući sva četiri žalbena razloga da isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava, da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika jer nije sudjelovao u solemnizaciji, da ovrhovoditelj nema prema ovršeniku tražbinu u visini navedenoj u rješenju o ovrsi te da ovrhovoditelj nema pravo na namirenje jer je predmetne nekretnine stekao u ovršnom postupku.

 

              Treba reći da se u parnici na koju je ovršenik upućen ne mogu raspravljati sva sporna pitanja o kojima odlučuje sud u ovršnom postupku. Predmet spora može biti samo ono na što je ovršenik upućen u parnicu. Prema odredbi čl. 48. st. 1. i 2. OZ ovršenik se upućuje na parnicu ako je žalba izjavljena iz razloga propisanog u čl. 46. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ, a te je razloge ovrhovoditelj osporio.

 

              U rješenju o upućivanju na parnicu navedeno je da ovršenik upućen na parnicu iz razloga predviđenog čl. 46. st. 1. toč. 7. OZ (list 120 spisa), a to je sasvim jasno navedeno i u obrazloženju prvostupanjske presude. Prema tome, predmet spora u ovoj parnici je određen, pa predmet spora ne može biti neko drugo pitanje izvan onoga što je navedeno u čl. 46. st. 1. toč. 7. OZ i zbog toga revizijski razlozi koji se odnose na ta sporna pitanja nisu mogli biti razmatrani.

 

              Prema odredbi čl. 46. st. 1. toč. 7. OZ protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Stoga je zadatak suda u ovoj parnici bio odgovoriti na pitanje je li ovrhovoditelj (tuženik) u ovom sporu (bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave (Sporazuma o osiguranju potraživanja od 22. prosinca 1999. – u daljnjem tekstu: Sporazum) pri čemu treba reći da tužitelj (ovršenik u ovršnom postupku) nije osporio da je on u Sporazumu naveden kao založni dužnik. Drugo je pitanje je li tražbina osigurana založnim pravom prestala, ali to bi bio drugi razlog za upućivanje na parnicu – onaj iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ koji i nije predmet spora u ovoj parnici. Pritom treba reći da prodajom nekretnine u stečajnom postupku založno pravo ne prestaje po samom zakonu, a iz Ugovora o kupoprodaji od 26. studenoga 2001. proizlazi da između tuženika kao kupca i stečajnog dužnika kao prodavatelja nije ugovoren prestanak založnog prava, odnosno upravo je utvrđeno da su predmetne nekretnine opterećene založnim pravom.

 

              Sporazum (ovršnu ispravu) su potpisali založni vjerovnik (H. p. b. d.d. Z.), osobni dužnik (S. d.o.o. Z.) i založni dužnik (pravni prednik tužitelja E. d.d. Z.). Međutim, u čl. 5. st. 2. Sporazuma navedeno je da stranke sporazuma suglasno utvrđuju da vjerovnik potpisom ovog sporazuma izvršava svoju izričitu i neopozivu suglasnost da svoja prava na namirenje iz vrijednosti nekretnina, navedene u prethodnom stavku, prenosi na H. z. z., Z., i osnivaju nadhipoteku u korist H. z. z. Z. Time je zasnovana nadhipoteka u korist tuženika u smislu čl. 315. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV). Vjerovnik iz Sporazuma je upravo tuženik, jer je tužitelj (založni dužnik) obaviješten o podzalogu (on je potpisnik Sporazuma), pa pravo na namirenje ima u prvom redu podzaložni vjerovnik u smislu odredbe čl. 315. st. 3. ZV. Pritom treba napomenuti da se podzaložno pravo upravo i osniva u korist treće osobe (kako to proizlazi iz odredbe čl. 115. st. 2. ZV) pa se iz činjenice da tuženik nije potpisao Sporazum ne može izvoditi zaključak da on nije stekao svojstvo podzaložnog vjerovnika. Na određeni način može se reći da je riječ o ugovoru u korist trećeg koji je uređen općim odredbama obveznog prava (čl. 142. do 153. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 119/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

 

              Ostala pitanja koja se postavljaju u reviziji (je li Sporazum ovršna isprava odnosno je li podoban za ovrhu u smislu čl. 26. OZ) nisu, kako je već ranije rečeno mogle biti predmetom razmatranja u revizijskom stupnju postupka jer nisu ni mogle biti predmet spora, pa takvi navodi revizije nisu do utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

              Kako se navodi revizije ukazuju neosnovanim to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o troškovima koji nisu nužni za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 24. studenoga 2015.