Broj: Rev 447/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. ž. D. iz S., zastupane po punomoćnici I. M., odvjetnici u Z., protiv tuženih Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu i D. B. pok. M. iz S., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji prvotužene protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1902/13-2 od 14. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-228/08 od 25. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužene Republike Hrvatske te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-1902/13-2 od 14. studenoga 2014. i presuda Općinskog suda u Zadru broj P-228/08 od 25. ožujka 2013., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena ovrha u odnosu na 1/2 dijela nekretnine označene kao k.č.br. zem. 6771 iz k.o. S. (ranije oznake k.č.br. zem. 1631/6 iz k.o. S.) u naravi dvorište od 210 m² i stambena zgrada od 282 m², odnosno ukupno 492 m², a koja nekretnina je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo tuženika D. B. za cijelo, a koja se ovrha provodi pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem Ovr-4967/01 u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstva financija protiv ovršenika D. B., slijedom čega se ovrha u navedenom ovršnom predmetu neće provoditi za udio preko 1/2 dijela označene nekretnine. U toč. II. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvotužene Republike Hrvatske kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela prvotužena Republika Hrvatska temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) navodeći materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prvotužena u reviziji predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Tužiteljica i drugotuženik nisu dostavili odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP, odnosno da je pravno pitanje određeno naznačeno uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na to pitanje odnose, a kao razlog važnosti navedene su odluke ovoga suda Rev-1911/2012 od 8. siječnja 2014. i Rev-2555/2011 od 20. ožujka 2012. u kojima je ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje u vezi postavljenog materijalnopravnog pitanja, a pobijana odluka utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Materijalnopravno pitanje koje postavlja prvotužena Republika Hrvatska je pitanje da li treba utvrđivati postojanje savjesnosti (dobre vjere), odnosno nesavjesnosti kod svih sudionika u postupku koji je prethodio postupku po tužbi treće osobe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u odnosu na institut zaštite povjerenja u zemljišne knjige i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je ovdje tužena Republika Hrvatska kao ovrhovoditeljica 25. srpnja 2001. podnijela prijedlog za ovrhu na nekretnini protiv ovdje drugotuženika kao ovršenika, na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zadru broj P-782/99 od 6. srpnja 1999. kojom je naloženo ovršeniku isplatiti iznos od 268.715,89 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka,

 

- da je ovršni sud 13. studenoga 2001. donio rješenje o ovrsi kojim je odredio predloženu ovrhu,

 

- da potraživanje prvotužene se temelji na potraživanju poreza od tuženika koje je ovaj dužan platiti u visini od 335.797,13 kn,

 

- da je ovdje tužiteljica kao treća osoba podnijela prigovor kojim traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe na 1/2 dijela nekretnine navodeći da je ista bračna stečevina u 1/2 dijela,

 

- da je ovdje tužiteljica rješenjem ovršnog suda broj Ovr-4967/01 od 17. siječnja 2008. upućena u parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe u odnosu na 1/2 dijela nekretnine označene kao k.č.br. zem. 6771 iz k.o. S.,

 

- da su tužiteljica i drugotuženik još uvijek u braku koji su zaključili ... 1993.,

 

- da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika i da je ista stečena do 1998.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o bračnoj stečevini tužiteljice i drugotuženika koju su isti stekli prema odredbama čl. 277. i 287. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94 – dalje: ZBPO) i koji se primjenjuje na svu imovinu stečenu do 1. srpnja 1999.

 

Prvotužena u reviziji ističe da su pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova pogrešna i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV), jer se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano u zemljišne knjige. Prvotužena smatra da je drugotuženik kao porezni obveznik i upisani zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine koja je predmet ovrhe u ovršnom postupku kao takav upisan u tijeku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. S. u rujnu 2005. i da tužiteljica nije ništa poduzimala da bi upisala eventualno svoje pravo suvlasništva, odnosno da je nekretnina bračna stečevina. Stoga prvotužena smatra da tužiteljica tijekom dužeg razdoblja nije poduzimala nikakve pravne radnje u svrhu zaštite svojih vlastitih prava, zajedničkog vlasništva ili svog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine i da zapravo nije bila savjesna i u dobroj vjeri.

 

U smislu odredbe čl. 130. st. 2. ZV vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a sukladno čl. 122. st. 3. ZV, nedostatak dobre vjere ne može prebaciti se nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Prema čl. 61. st. 2. ZV, iznimno, od stavka 1. tog članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe stavka 2. tog članka na odgovarajući način primjenjuju na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava temeljem rješenja o ovrsi).

 

U ovom postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina uknjižena na drugotuženika dugi niz godina, da je prvotužena podnijela prijedlog za ovrhu još 1998., da tužiteljica kod preoblikovanja zemljišne knjige i nove izmjere za k.o. S. nije reagirala niti je poduzela niti jednu od mogućih radnji u zaštiti svog izvanknjižnog stvarnog prava.

 

Slijedom toga za pravilnu ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, odnosno o mogućnosti provedbe ovrhe na spornoj nekretnini koja je dijelom i bračna stečevina, bilo je potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, pa tako i tužiteljice koja nije porezni obveznik ali je supruga drugotuženika kao poreznog obveznika s kojim je do danas u braku.

 

Stoga nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivali odlučnu činjenicu ili su je nepotpuno utvrdili u odnosu na savjesnost i poštenje i dobru vjeru same tužiteljice u svezi zaštite svojih prava i saznanja o postojanju poreznog duga njenog supruga, a o čemu ovisi pravilna odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U pravu je prvotužena kada se poziva na odluke ovoga suda broj Rev-1911/2012 i broj Rev-2555/2011, jer je u navedenim odlukama zauzeto pravno shvaćanje o potrebi ispitivanja dobre vjere svih sudionika pravnog posla ili pravnog odnosa u svezi konkurencije stjecanja prava vlasništva temeljem zakona i načela povjerenja u zemljišne knjige.

 

Obzirom na navedeno, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je reviziju prvotužene prihvatiti temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 16. prosinca 2015.