Broj: Gž-3656/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. F. V., iz K., 2. M. K., iz V., i 3. D. H., iz V., sve zastupane po punomoćniku M. A., odvjetniku u V., protiv tuženika: 1. T. P., iz V., 2. P. P., iz V., i 3. K. P., žene pok. P., iz V., svi nasljednici pok. P. P., pok. P., i zastupani po punomoćnici M. B.-B., odvjetnici u S., radi izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj II P-442/03 od 24. srpnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 07. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj II P-442/03 od 24. srpnja 2009.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom tužiteljice su utvrđene vlasnicama i posjednicama, svaka za po 1/3 dijela, nekretnina označenih kao čest. zem. 5960/3 i čest. zem. 5960/15, obje Z.U. 1420 K.O. V. u cijelosti, te dijela čest. zem. 12355, u površini od 213 m², odnosno za 213/50466 dijela cjeline upisane kao 20. zk. tijelo, Z.U. 179, K.O. V., inače u zemljišnim knjigama upisane na pok. P. P. pok. P. iz V., po nasljednicima - tuženicima, pa da će se stoga temeljem ove presude izvršiti upis prava vlasništva na tužiteljice uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženika u cijelosti (točka I. izreke). Odlukom o parničnom trošku obvezani su tuženici naknaditi tužiteljima iznos od 6.856,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke).

 

Protiv ove presude žale se tuženici pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljica da se utvrde vlasnicama nekretnina označenih kao čest. zem. 5960/3 i 5960/15, obje Z.U. 1420, te dijela čest. zem. 12355, u površini od 213 m², odnosno za 213/50466 dijela cjeline upisane kao 20. zk. tijelo, Z.U. 179, K.O. V. i upis njihovog prava u zemljišnim knjigama, sve temeljem dosjelosti.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da su tužiteljice i njihovi prednici dosjedanjem postali vlasnici predmetnih nekretnina sve pozivom na odredbu članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Iz procesne građe proizlazi:

 

- da je u zemljišnoj knjizi 2. zk. tijelo, čest. zem. 5960/3, pašnjak, površine 1133 m², Z.U. 1420, K.O. V.; od 1954. godine kao vlasnik bio upisan P. P., pok. P., temeljem ugovora o dosmrtnom prihodu od 22. prosinca 1946.; potom, rješenjem Odsjeka za financije Općine Vis broj 03-N-9346 od 25. kolovoza 1959. kao društveno vlasništvo;

 

- da je dio čest. zem. 5960/3 u P.L. broj 488 od osnutka Katastra 1953. upisan kao posjed J. P., pok. D., a drugi dio iste čestice u P.L. 495 kao posjed J. P., pok. M. koji također 1970. prelazi iz P.L. 495 u P.L. 488, a zatim 1983. u svrhu izgradnje zaobilaznice dolazi do cijepanja i dio čest. zem. 5960/3 ostaje, dio se formira u čest. zem. 5960/15 a dio otpada u čest. zem. 12355 sve i nadalje u P.L. broj 488;

 

- da je u zemljišnoj knjizi proveden upis cijepanja prijeporne čestice iz 1983. na čest. zem. 5960/3 površine 384 m², čest. zem. 5960/15, pašnjak, površine 536 m², i čest. zem. 12355, pašnjak, površine 213 m² u Z.U. 1420, te je 2003. upisano na istima vlasništvo tuženika temeljem rješenja o nasljeđivanju;

 

- da je u postupku eksproprijacije započetom 1988., kao korisnik čest. zem. 5960/3 naveden J. P. pok. D. koji je dao suglasnost za 165 m² radi izgradnje obilazne ceste oko V., u svoje i bratovo ime navodeći da je on suvlasnik za 3/4 dijela a brat J. P. za 1/4 dijela, na licu mjesta putem vještaka utvrđeno je da se na nekretnini nalazi jedan bajam star 40 godina; te je doneseno rješenje o oduzimanju i predaji u posjed zemljišta;

 

- da su tužiteljice nasljednice iza svog pok. oca J. P., pok. D., temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-340/99 od 23. lipnja 1999., a tuženici nasljednici pok. P. P., pok. P., temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-2202/96 od 11. prosinca 1998.;

 

- da su svjedoci J. B., N. M., M. P., M. M., A. B. i N. O. (koji je to čuo od M. P.) iskazivali o činjenici posjeda prijeporne nekretnine od strane roditelja tužiteljica na način da su isti obrađivali bajame; dok su svjedoci P. P., M. P., P. P. i M. P. iskazivali da su na nekretnini viđali oca tuženika;

 

- da je dio prijeporne nekretnine u naravi obrastao makijom, uz par stabala bajama, rogača i maslina; da je dio presječen makadamskim zaobilaznim putem za V. (površine 163 m²) i nalazi se na č.z. 5960/15 a da je dio bliže moru očišćen, a iznad ceste obrastao;

 

- da su tužiteljice uspjele u postupku radi smetanja posjeda čest. zem. 5690/15 počinjenom 17. veljače 2003. protiv tuženika Grada V. i P. K. u kom postupku je utvrđeno da su tamo tuženici izvršili radove na probijanju ceste - makadamske te im je naložena uspostava prijašnjeg stanja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev. Ovaj drugostupanjski sud je u svojoj ranijoj odluci smatrao da opravdano tuženici ukazuju u žalbi da su predmetne nekretnine sve do 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu pa da se tako na istima nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjedanjem, a sve imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 03. ožujka 2003. te da tužiteljice tvrde da su one i njihovi prednici više od dvadeset godina u mirnom i poštenom posjedu istih nekretnina.

 

Odredbom članka 388. stavak 2. ZV-a propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga zakona prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

S tim u vezi, odredbom članka 29. Zakona  o  osnovnim  vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO) koji je važio u razdoblju od 01. rujna 1980. do 01. siječnja 1997. tj. do početka primjene ZV-a; određeno je da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je u navedenom razdoblju važenja ZOVO-a izričito bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, pravne pretpostavke  koje  su  potrebne  za  stjecanje  prava  vlasništva dosjelošću bez pravnog su učinka odnosno, pravni položaj takvih  stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale. 

 

Zbog toga, vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama koje su bile u bivšem  društvenom vlasništvu počelo je teći tek 08. listopada 1991. tj. od dana kada je stupio na snagu Zakon o preuzimanju ZOVO-a, pa se vrijeme od 26. prosinca 1958. kao dana stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (“Službeni list SFRJ” broj 52/58 i 24/59; dalje: ZON) u kom trenutku su prijeporne nekretnine postale društveno vlasništvo, pa do 08. listopada 1991. ne može uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu. 

 

Sukladno uputi revizijskog suda, a imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda i iznesene odredbe konkludira, tužiteljice odnosno njihov prednik stekao je vlasništvo prijepornih nekretnina dosjelošću do dana stupanja na snagu ZON-a. Odredbom članka 38. ZON-a određeno je da građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizirano ostaje u posjedu prijašnjeg vlasnika sve dok ga on na osnovu rješenja općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini ili drugoj osobi, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova; da se predaja zemljišta u posjed općini ili drugom korisniku ne može izvršiti prije nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namijenjenoj svrsi.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da nikada nije izvršena faktična deposesija prijeporne nekretnine jer je u posjedu iste bio prednik tužiteljica i njegovi prednici zasigurno još od sredine 1930-ih niti je navedeno zemljište ikada privedeno namjeni od strane grada.

 

Austrijski Opći građanski zakonik (dalje: OGZ), iz 1811. je u Hrvatskoj i Slavoniji stupio na snagu 1853. i važio je sve do 1980. i donošenja ZOVO-a. Kako je prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ-a, a koji se primjenjuje u konkretnom predmetu u pogledu stjecanja prava vlasništva prednika tužiteljica imajući u vidu odredbu članka 388. stavak 2. ZV-a, vrijedila predmnjeva o poštenju posjeda dok predmnjeva o zakonitosti posjeda proizlazi iz pravnog pravila paragrafa 323. OGZ-a, a onaj tko tvrdi suprotno dužan je to i dokazati. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da tuženici nisu dokazali suprotno. Čak su i tuženici uz žalbu priložili rješenje Državne geodetske uprave od 22. travnja 2005. kojim se prekida upravni postupak za promjenu podataka na k.č. 5960/3, 5960/15 i dijelu 12355 (pokrenut po prijedlogu tuženika pod 1.) do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

 

Osporavanje u žalbi vrijednosti sadržaja iskaza saslušanih svjedoka ne dovodi u sumnju ocjenu tih iskaza danu od strane suda prvog stupnja. Svakako, meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja. Sud je prvog stupnja proveo potpuno i svestrano dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka te je dao uvjerljivu ocjenu svih izvedenih dokaza pa se radi nepotrebnog ponavljanja, dodatno naprijed iznijetom upućuje na razloge suda prvog stupnja.

 

Glede pak, provođenja postupaka oduzimanja dijelova nekretnine za potrebe izgradnje obilaznice oko G. V., za navesti je da je utvrđeno da je vođen takav postupak 1988., ali da predniku tužiteljica nikada nije isplaćena naknada za isto niti je izvršena deposedacija niti je zemljište privedeno namjeni (to je razvidno iz rezultata očevida i skice lica mjesta). Naprotiv, 2003. su vršeni radovi probijanja puta na sasma drugom dijelu nekretnine od planiranog; međutim, bez provođenja odgovarajućeg postupka, pa su tužiteljice uspjele u postupku radi smetanja posjeda.

 

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su prednici tužiteljica predmetne nekretnine posjedovali kroz vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prije stupanja na snagu ZON-a i to sukladno načelnom mišljenju

 

Proširene opće sjednice SVS broj 3/60 od 04. travnja 1960. prema kojem načelnom mišljenju vrijeme potrebno za dosjelost je 20 godina.

 

Kako je utvrđeno da su prednici tužiteljica vlasništvo predmetnih nekretnina stekli dosjelošću, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su tužiteljice njihove pravne sljednice odnosno nasljednice te tako vlasnice predmetne nekretnine i da su ovlaštene na upis tog prava u zemljišnoj knjizi.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 7. siječnja 2016.