Broj: Rev 154/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. iz R., koji je zastupan po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. M. i partneri u P., protiv tužene V. U. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5386/09-2 od 1. veljače 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12869/06 od 6. veljače 2009., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-5386/09-2 od 1. veljače 2011. i sudi:

 

„Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12869/06 od 6. veljače 2009.

 

Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 762,50 kn.

 

Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak revizije u iznosu od 922,50 kuna u roku od 15 dana.”

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja u točki I. održano je na snazi rješenje javnog bilježnika R. Z. iz R., poslovni broj Ovrv-58/06 od 5. svibnja 2006. u dijelu pod točkom I. za iznos od 2.533,68 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u točki II. ukinuto je rješenje javnog bilježnika R. Z. iz R., poslovni broj Ovrv-58/06 od 5. svibnja 2006. u dijelu pod točkom I. za iznos od 563,04 kn sa pripadajućim kamatama, kao i za troškove ovršnog postupka u iznosu od 378,37 kn sa pripadajućim kamatama, u točki III. naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.225,45 kn, te je u točki IV. naloženo tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 109,80 kn.

 

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5386/09 od 1. veljače 2011. a povodom žalbe tuženika preinačena je prvostupanjska presuda te je ukinuto rješenje o ovrsi javnog bilježnika R. Z. iz R., poslovni broj Ovrv-58/06 od 5. svibnja 2006. u dijelu pod I. izreke, kao i u dijelu kojim je tuženoj naloženo naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 500,02 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.225,45 kn, naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 500,20 kn, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 762,50 kn.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP). Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako da se prihvati zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, kao i da mu se dosude troškovi revizijskog postupka.

 

Tužena je podnijela odgovor na reviziju, te dopunu odgovora na reviziju u kojima pobija navode iz revizije tužitelja, te predlaže odbaciti odnosno odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

              Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05), koji je Zakon bio na snazi na dan podnošenja ovršnog prijedloga, sporovi male vrijednosti bili su sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosio na potraživanje u novcu koje nije prelazilo 5.000,00 kn.

 

Odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZID ZPP/08), a koji je Zakon na snagu stupio 1. listopada 2008., izmijenjena je prethodno navedena odredba čl. 458. st. 1. ZPP tako da se sporovima male vrijednosti smatraju sporovi u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 10.000,00 kn, time da se prema odredbi čl. 52. st. 2. ZID ZPP/08 ova odredba ne primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu toga Zakona.

 

Obzirom da je visina utuženog potraživanja manja od 5.000,00 kn, na ovaj spor primjenjuju se odredbe o sporovima male vrijednosti.

 

Odredbom čl. 467. st. 7. ZPP propisano je da je u postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena samo revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP u slučajevima kada u postupku nije dopuštena revizija prema odredbi stavka 1. tog članka zakona, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog a suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392. a st. 2. ZPP u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je podnesena, a koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao upravitelja stambene zgrade za isplatu iznosa zajedničke pričuve, od tuženice kao jedne od suvlasnica nekretnine, odnosno vlasnice posebnog dijela nekretnine.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev ocijenivši ga osnovanim, drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu odbio je tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj, kao upravitelj, nije aktivno legitimiran za podnošenje ovršnog prijedloga protiv jednog od suvlasnika, već tu legitimaciju imaju suvlasnici nekretnine.

 

              Dovodeći u pitanje pravilnost takvog pravnog shvaćanja iz pobijane presude, tužitelj je u reviziji naznačio pravno pitanje - ima li upravitelj stambene zgrade aktivnu legitimaciju da kao samostalna stranka u postupku utužuje suvlasnike radi plaćanja pričuve, a koje jest važno sa stajališta jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pošto je pravno stajalište iz pobijane presude suprotno kako pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo o istom u brojnim svojim odlukama (npr. Rev-x 325/10 od 3. ožujka 2011., Rev-x 369/10 od 16. studenoga 2011., Rev-x 30/12 od 6. lipnja 2012. itd.), tako i pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006.

 

Iz rezultata provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj sa suvlasnicima posebnih dijelova ove zgrade sklopio ugovor o upravljanju stambenom zgradom od 21. rujna 2005., a koji je pak sklopljen na temelju međuvlasničkog ugovora od 21. rujna 2005. sklopljenog između suvlasnika i odnosi se na svih njih.

 

Drugostupanjski sud smatra da upravitelj može u postupku poduzimati samo radnje u ime suvlasnika nekretnine, te da isti ne može biti stranka u postupku, već da bi to mogli biti samo suvlasnici predmetne stambene zgrade. Kod toga drugostupanjski sud smatra da su odredbom čl. 378. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZVDSP) određene ovlasti upravitelja, te da upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom, pa osim što raspolaže zajedničkom pričuvom, upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom nije drukčije određeno. Stoga da upravitelj može zastupati suvlasnike pred sudom u vezi s upravljanjem nekretninom u kojem slučaju on nastupa kao njihov punomoćnik, a sam nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ovršnog prijedloga, niti tužbe.

 

              Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, suprotno stajalištu drugostupanjskog suda, upravitelj zgrade, neovisno o tome je li on imenovan ugovorom ili se pak radi o prinudnom upravitelju, ovlašten je ex lege pokretati sudske postupke, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju, osim ako međuvlasničkim ugovorom nije što drugo određeno.

 

              Naime, odredbom čl. 90. ZVDSP propisano je da je zajednička pričuva namjenska imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj zgrade kojeg oni imenuju međuvlasničkim ugovorom ili ga imenuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave (prinudni upravitelj), ukoliko suvlasnici u zakonskom roku ne sklope međuvlasnički ugovor, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg od suvlasnika.

 

              Smislenim tumačenjem svih gore navedenih odredbi ZVDSP, pod pojmom zastupanja iz čl. 378. st. 5. ZVDSP ima se podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji, pa i pokretanje sudskih postupaka kako bi se ostvarili i zaštitili interesi suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast da kao stranka u postupku utužuje nekog od suvlasnika radi naplate dugujuće pričuve, koja se sredstva polažu na poseban račun, koji je u tu svrhu otvoren, jer je to imovina koja je odvojena od imovine bilo kojeg od suvlasnika, a i od imovine upravitelja zgrade.

 

Identično shvaćanje glede postavljenog pitanja izrazio je revizijski sud u odlukama Rev-x 325/10-2 od 3. ožujka 2011., Rev-101/2012 od 23. srpnja 2013., a takvo shvaćanje izraženo je i nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice U-III-3695/10 od 10. studenoga 2011.

 

Slijedom navedenog, a kako se revizija ukazuje osnovanom, trebalo je pobijanu presudu preinačiti odbijanjem žalbe tuženika, te potvrđivanjem prvostupanjske presude.

 

Obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom valjalo je tuženoj odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Tužitelj je u cijelosti uspio s revizijom te mu je na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a dosuđen trošak sastava revizije u iznosu od 922,50 kn.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 394. st. 4. ZPP.

 

Zagreb, 13. siječnja 2016.