Broj: Rev-x 7/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz R., i M. P. iz V., oboje zastupanih po punomoćniku D. B., odvjetniku u R., protiv tuženih J. Š. pok. I., nepoznata boravišta, K. Š. rođene Š., nepoznata boravišta, L. Š. I., nepoznata boravišta, svi zastupani po skrbnici za poseban slučaj L. B., odvjetnici u R., L. Š.-S. iz R., M. Š. iz R., kao nasljednika pok. R. Š. I., A. Š. iz R., D. Š. iz R., i L. Š. iz R., kao nasljednika pok. R. Š. I., J. M. iz L. Š., p.p. K., kao nasljednika pok. A. M. pok. J. iz D., J. M. A. iz L. Š., p.p. K., I. Š., nepoznata boravišta, F. Š. pok. A., nepoznatog boravišta, K. Š. rođ. Š., nepoznata boravišta i M. Š. I., nepoznata boravišta, svi zastupani po skrbnici za poseban slučaj L. B., odvjetnici u R., M. Š. iz R., kao nasljednice pok. L. Š. I., L. Š.-S. iz R., M. Š.-J. iz R., A. Š. iz R., D. Š. iz R., i L. Š. iz R., kao nasljednika pok. I. Š., Grada Rijeke, zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku u R. i M. P. iz R., i S. P. iz R. Italije, T., C., kao nasljednika pok. E. P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji XV-tuženog Grada Rijeke, protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2573/2011-2 od 22. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4333/02-52 od 13. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika Grada Rijeke kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I i II izreke utvrđeno je da su prvo i drugotužitelj dosjelošću stekli svaki u 1/2 dijela suvlasništvo na k.č.br. 397, livada s oranicom u D., površine 1050 m², upisane u z.k.ul.br. 1188 k.o. D., slijedom čega je prvotuženik J. Š. pok. I. obvezan trpjeti uknjižbu prava vlasništva (suvlasništva) te nekretnine u zemljišnoj knjizi s njegovog imena na ime tužitelja (toč. I izreke), te na 4/14 dijela k.č.br. 398/1, livada i oranica površine 273 m², upisane u z.k.ul.br. 650 k.o. D., pa su drugotužena K. Š., rođena Š. i L. Š. I. obvezani trpjeti upis prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama s njihova imena na ime prvo i drugotužitelja. U toč. III izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da su tužitelji stekli svaki u 1/2 dijela pravo vlasništva (suvlasništva) na 324/336 k.č.br. 398/2, livada i oranica površine 468 čhv, upisane u z.k.ul.br. 1214 k.o. D., pa su obvezani trpjeti da tužitelji na temelju presude ishode uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama s njihovog imena na svoje ime. U toč. IV izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev  tužitelja radi utvrđenja da su stekli pravo suvlasništva i radi uknjižbe tog prava u zemljišnoj knjizi u odnosu na petnaestotuženika Grad Rijeku kao uknjiženog suvlasnika u 49/336 idealnih dijela nekretnine navedene pobliže u toč. III. izreke prvostupanjske presude.

 

U toč. V izreke prvostupanjske presude tuženi J. Š. pok. I., K. Š. rođena Š., L. Š. I., I. Š., F. Š. pok. A., K. Š. rođena Š. i M. Š. P. obvezani su platiti tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.127,44 kn dok su tužitelji odbijeni s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška. U toč. VI izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljima da su dužni petnaestotuženom Gradu Rijeci naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.228,75 kn.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u toč. IV izreke i dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku u toč. VI izreke prvostupanjske presude te je suđeno da se utvrđuje kako su prvotužitelj i drugotužitelj stekli dosjelošću svaki u 1/2 dijela, pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu petnaestotuženika Grada Rijeke od 49/336 idealnog dijela na nekretnini označenoj kao k.č.br. 398/2, livada i oranica površine 468 čhv, upisane u z.k.ul.br. 1214 k.o. D., slijedom čega da je tuženik Grad Rijeka dužan trpjeti da tužitelji na temelju te presude ishode upis prava vlasništva na navedenom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine na svoje ime. Ujedno je drugostupanjskom presudom naloženo petnaestotuženiku Gradu Rijeci da prvo i drugotužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.419,06 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev prvo i drugotužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan, a zahtjev petnaestotuženika Grada Rijeke za naknadu parničnog troška također je odbijen u cijelosti kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik Grad Rijeka temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelji nisu dostavili odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Tuženi Grad Rijeka podnio je reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, međutim iz uvida u drugostupanjsku presudu vidljivo je da je drugostupanjski sud donio drugostupanjsku odluku temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Stoga se revizija tuženika Grada Rijeke ima smatrati revizijom iz čl. 382. st. 1. ZPP (tzv. redovna revizija), a ne revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanredna revizija).

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev prvo i drugotužitelja za utvrđenjem prava vlasništva stečenog dosjelošću svaki u 1/2 dijela u odnosu na 49/336 idealnog dijela nekretnine označene kao k.č.br. 398/2 i zk.ul.br. 214 k.o. D.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je predmetni suvlasnički dio od 49/336 dijela (odnosno prije 7/48 dijela) bio upisan kao suvlasništvo više fizičkih osoba,

 

- da je na temelju prijedloga od 19. srpnja 1971. uslijedila uknjižba društvenog vlasništva na temelju čl. 2. toč. 2. Sporazuma između Republike Italije i bivše FNRJ od 18. prosinca 1954. uz istovremeni upis prava korištenja Općine Rijeka,

 

- da je predmetna nekretnina bila u posjedu prednika tužitelja najmanje 20 godina prije 23. prosinca 1950. kada je ista prešla u društveno vlasništvo.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što na strani tužitelja nakon 8. listopada 1991. nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predmetne nekretnine jer se vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. ne računa u rok za stjecanje dosjelosti obzirom da je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, a nakon toga nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP). Prvostupanjski sud također zaključuje da u smislu odredbe paragrafa 1468. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) nije isteklo potrebnih 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 6. travnja 1941.

 

Suprotno navedenome, drugostupanjski sud temeljem čl. 373.a ZPP utvrđuje da su prednici tužitelja najmanje 20 godina bili u posjedu sporne nekretnine prije prelaska u društveno vlasništvo 23. prosinca 1950. kao optantske imovine, slijedom čega da su do prelaska u društveno vlasništvo sukladno paragrafu 1468. OGZ u vezi sa stajalištem sudske prakse stečene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer je predmetna nekretnina bila u poštenom posjedu najmanje 20 godina prednika tužitelja. Pritom se drugostupanjski sud poziva na sudsku praksu koja je prihvatila da je vrijeme dostatno za dosjelost sukladno paragrafu 1468. OGZ u trajanju od 20 godina, a ne u trajanju od 30 godina ili 40 godina što je načelno mišljenje Proširene opće sjednice bivšeg Saveznog Vrhovnog suda FNRJ broj 3/60 od 3. travnja 1960.

 

Iako revident podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP iz iste je vidljivo kako revident smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da se za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne računa vrijeme nakon 6. travnja 1941. pa do prelaska nekretnine u društveno vlasništvo, te da je vrijeme potrebno za dosjelost prema paragrafu 1468. OGZ 30 godina, a ne 20 godina kako to smatra drugostupanjski sud.

 

Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz paragrafa 1468. OGZ kada je zaključio da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja putem svojih prednika obzirom da su do prelaska sporne nekretnine u društveno vlasništvo isti bili u poštenom posjedu najmanje 20 godina. To iz razloga što je ovaj sud već ranije prihvatio pravno shvaćanje zauzeto na Proširenoj općoj sjednici bivšeg Saveznog Vrhovnog suda FNRJ od 3. travnja 1960. gdje je zauzeto stajalište da umjesto propisanog roka iz paragrafa 1468. OGZ u trajanju od 30 godina je dostatan pošteni posjed od 20 godina. Takvo stajalište zauzeo je i ovaj sud u odluci primjerice Rev-x 51/13-2 od 23. srpnja 2014. Obzirom da je u postupku utvrđeno da su prednici tužitelja bili u poštenom posjedu sporne nekretnine duže od 20 godina do prelaska u društveno vlasništvo 23. prosinca 1950. kada je sklopljen Rimski sporazum u svezi optantske imovine i kada se uzima da je ista prešla u društveno vlasništvo.

 

Također nije osnovan prigovor revidenta da bi se dosjelost mogla računati samo do 6. travnja 1941., a ne i do prelaska predmetne nekretnine u društveno vlasništvo. Naime, dosjelošću se ne može steći pravo vlasništva na nekretnini u društvenom vlasništvu, što znači da u slučaju da su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje dosjelošću prije prelaska nekretnine u društveno vlasništvo, da dolazi do stjecanja prava vlasništva dosjelošću te je relevantan datum prelaska nekretnine u društveno vlasništvo, a ne 6. travanj 1941. Stoga je drugostupanjski sud u potpunosti pravilno i sukladno pravnim shvaćanjima ovoga suda primijenio materijalno pravo u vezi stjecanja prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini dosjelošću, pri čemu treba napomenuti da nije od značaja da li se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga, jer u ovoj pravnoj stvari su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile ispunjene do prelaska u društveno vlasništvo nekretnine. Bez obzira na to, potrebno je napomenuti da uopće nije upitno pravno shvaćanje da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina ne računa i vrijeme posjedovanja nekretnine u vrijeme društvenog vlasništva odnosno do 8. listopada 1991., a koje pravno shvaćanje je ovaj sud izrazio u nizu svojih odluka.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tuženika Grada Rijeke odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 20. siječnja 2016.