Broj: Rev 186/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz S. B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku P. K., odvjetniku u S. B., protiv I-tuženika V. d.d. b. V., OIB: ..., zastupana po punomoćnici A. M., odvjetnici u K. i II-tuženika A. P. iz S. B., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1106/15-2 od 29. listopada 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-639/14-28 od 30. ožujka 2015., u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i proglašena nedopuštenom ovrha na 5/24 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 10864 k.o. S. B. i to za 1., 2., 3. i 4. etažu koja se nalazi u kuću i dvorištu u ul. ..., sagrađene na kč.br. 3437/1 kako je to određeno rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. Ovr-3/04 od 3. veljače 2004., zabilježbom, prodajom, ispražnjenjem i namirenjem ovrhovoditelja V. b. d.d. V., te je naloženo tuženicima da tužiteljici nadoknade parnični trošak u iznosu od 142.762,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba I-tuženika V. d.d. b. V. i preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen i tužiteljici naloženo nadoknaditi I-tuženiku troškove postupka u iznosu od 127.351,55kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP) pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor  na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako revidentica navodi da je revizija podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na taj revizijski razlog, u sadržaju revizije nisu određeno navedeni i obrazloženi razlozi zbog kojih je podnesena, stoga te razloge revizijski sud nije uzeo u obzir (članak 386. ZPP-a).

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se na idealnom dijelu uvodno naznačenih nekretnina proglasi nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu koji se vodi protiv II-tuženika A. P. (njezinog bračnog druga) kao ovršenika.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su sporne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama na imenu II-tuženika i da su one suvlasništvo bračnih drugova jer su stečene za vrijeme braka njihovim zajedničkim radom, tj. tijekom 1982. i 1984.). Dakle, utvrđeno je da se radi o bračnoj stečevini stranaka A. i A. P. u jednakim dijelovima, odnosno da je tužiteljica bila suvlasnik predmetne nekretnine u 1/2 suvlasničkog dijela upisanog na II-tuženika, što iznosi 5/24 dijela spornih nekretnina.

 

              Osim toga, kao nesporno se u postupku utvrđuje da je II-tuženik ovršenik u postupku ovrhe koji protiv njega vodi I-tužena banka i to povodom neplaćanja obveza iz ugovora o dugoročnom kreditu koji je sklopljen 1998., kao i da je založno pravo radi osiguranja tog kredita bilo upisano u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini dana 4. lipnja 1998. pod br. Z-2176/98.

 

Također je utvrđeno da tužiteljica nije imala saznanja o kreditu i davanju u zalog predmetne nekretnine, s tim da je II-tuženik u svom stranačkom iskazu naveo da je o tome nije obavijestio iz razloga što novac dobiven odnosnim kreditom nikada nije završio u njegovim rukama i da se zato nije smatrao odgovornim za taj kredit.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud zaključuje da se u ovom slučaju radi o stjecanju prava od nevlasnika i da u konkurenciji dvaju pravnih načela, u odnosu na načelo povjerenja u zemljišne knjige, prednost ima načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima.

 

              Međutim, protivno takvom zaključku, drugostupanjski sud ocjenjuje da iz činjeničnog stanja i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je I-tužena banka bila savjesna stranka u postupku, dakle, da je bila sudionik pravnog posla u dobroj vjeri pa je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige stekla založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoji suvlasničko pravo tužiteljice, koja u tom trenutku nije bila upisana u zemljišnim knjigama.

 

Pritom zaključuje da je tužiteljica, s obzirom na vrijeme stjecanja svojih prava, propustila zaštititi svoja stvarna prava na predmetnoj nekretnini ne samo od trenutka kada je tuženi A. P. opteretio nekretninu hipotekom, nego još i onda kada je na osnovi zakona izvanknjižno stekla pravo suvlasništva odnosne nekretnine (1982-1984.).

 

Zbog toga je, zaključivši da u situaciji kada su dva sudionika pravnog odnosa savjesna i kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, te kad je druga osoba bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (kojim je založnim pravom opterećen i njegov suvlasnički dio nekretnine), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba (u ovom slučaju tužena banka), koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je preinačio pobijanu presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

Protivno navodima revidenta, pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Prema odredbi iz članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 142/12 – dalje ZV), smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

 

Slijedom toga, polazeći od činjenice da su tužiteljica, kao supruga upisanog vlasnika nekretnine opterećene založnim pravom te I-tužena banka, koja je dala kredit suprugu tužiteljice, u navedenom pravnom odnosu bile savjesne stranke, tada je sud drugog stupnja pravilno ocijenio da od dvije savjesne osobe prednost u zaštiti stečenog prava u ovom slučaju ima treća osoba koja je svoje pravo zaloga na nekretnini u suvlasništvu tužiteljice upisala postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja.

 

Konačno, prema stanju stvari založno pravo na predmetnoj nekretnini bilo je uknjiženo još od lipnja 1998. s tim da tužiteljica u tom vremenu pa sve do podnošenja prigovora treće osobe protiv ovrhe (list 25-26. spisa - listopad 2007.), nije poduzela nijednu od mogućih pravno relevantnih radnji u zaštiti svog izvanknjižnog stvarnog prava, stoga se vlastitim propustima izložila riziku da netko treći u međuvremenu, pozivajući se na načelo povjerenja u zemljišne knjige, stekne stvarna prava i na njezinom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine.

 

To je zato jer se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (članak 130. stavak 2. ZV-a).

 

U odnosu na drugačije revizijske odluke ovog suda na koje se poziva revidentica, valja istaknuti da je revizijski sud, sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-103/2008, od 14. lipnja 2011. („Narodne novine“, broj 77/11), promijenio svoju praksu i o tome izložio razloge još u revizijskoj odluci br. Rev-1911/12 od 8. siječnja 2014., kojom su ukinute ranije nižestupanjske presude u ovom predmetu.

 

U preostalom dijelu, tvrdeći suprotno od postojećih utvrđenja, odnosno da je tužena banka postupala nesavjesno, revidentica osporava činjenična utvrđenja pobijane odluke, međutim, budući se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se takvi se revizijski navodi nisu ni mogli ispitivati (članak 385. ZPP-a).

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 26. siječnja 2016.