Broj: Rev-x 392/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja H. D. d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnica Đ. D. G., odvjetnica u K., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kutini, Građansko-upravni odjel, te umješača na strani tuženika H. a. d.o.o. Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gžx-2/13 od 10. siječnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-427/10-158 od 21. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske pa se preinačuje presuda Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gžx-2/13 od 10. siječnja 2013. u točki I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-427/10-158 od 21. rujna 2012., i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj H. D. d.o.o. K., ..., OIB: ..., vlasnik zemljišta potrebnog za redovnu uporabu objekata (m. S. h. s pripadajućim objektima) izgrađenih na čk. br. 3906/2 šuma R. u površini od 78676 m2, upisanog u zk. ul. broj 3129 k.o. P., u površini od 24520 m2 koje u naravi čini dio zemljišta prema skici mjernika vještaka Z. G. od 4. 7. 2012. g. (površina omeđena točkama A-B-C-D-E-F-F1-F2-F3-F4-G)."

 

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 2.824,50 kn, u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

3. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 31.950,50 kn, kao neosnovanim.

 

4. Nalaže se tužitelju nadoknaditi umješaču H. a. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 7.995,00 kn, u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak revizije u iznosu od 375,00 kn, u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška revizije u iznosu od 1.125,00 kn, kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-427/10-158 od 21. rujna 2012., je odlučeno:

„Utvrđuje se da je tužitelj H. D. d.o.o. K., ..., OIB ..., vlasnik zemljišta potrebnog za redovnu uporabu objekata (m. S. h. s pripadajućim objektima) izgrađenih na čk. br. 3906/2 šuma R. u površini od 78676 m2, upisanog u zk. ul. broj 3129 k.o. P., u površini od 24520 m2 koje u naravi čini dio zemljišta prema skici mjernika vještaka Z. G. od 4. 7. 2012. g. (površina omeđena točkama A-B-C-D-E-F-F1-F2-F3-F4-G) i suvlasnik cijele nekretnine u 24520/78676 dijela, što mu je tuženica Republika Hrvatska dužna priznati i izdati mu ispravu podobnu za upis suvlasništva tužitelja, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku 15 dana.

 

              Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 81.551,55 kn, u roku 15 dana."             

Odlučujući povodom žalbi obiju stranaka, kao i povodom žalbe umješača na strani tuženice, Županijski sud u Sisku je presudom poslovnog broja Gžx-2/13 od 10. siječnja 2013., presudio:

 

„I. Odbijaju se, kao neosnovane, žalbe tužitelja H. D. d.o.o. K. i umješača na strani tuženice H. a. d.o.o. Z., te djelomično i žalba tuženice Republike Hrvatske, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini broj P-427/10-158 od dana 21. rujna 2012. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva i na troškove parničnog postupka.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženice Republike Hrvatske, preinačava se pobijana prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje suvlasništva te se tužitelj odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: ,,i suvlasnik cijele nekretnine u 24520/78676 dijela što mu je tuženica Republika Hrvatska dužna priznati i izdati mu ispravu podobnu za upis suvlasništva tužitelja, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana."

 

III Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu drugostupanjsku presudu preinačiti na način da tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom, a podredno da drugostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija tuženice je osnovana.

 

Iako je revizija podnesena pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP) u kojoj tuženica postavlja dva materijalnopravna i jedno procesnopravno pitanje za koja tvrdi da su važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je imajući u vidu vrijednost predmeta spora označenu u tužbi u vrijeme njena podnošenja i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008., razmotrio reviziju tuženice kao redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP).

 

Naime, tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 22. listopada 1992., a tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 70.000,00 HRD. Prema mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, revizija je bila dopuštena u sporovima u kojima vrijednost predmeta spora prelazi 8.000,00 HRD. U ovoj parnici, do zaključenja glave rasprave, nije došlo do preinake tužbe, niti je sud na temelju svojih ovlaštenja (čl. 40. ZPP) utvrđivao neku drugu vrijednost predmeta spora. Polazeći od navedenog, te uvažavajući navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj kod ocjene prava na podnošenje revizije treba voditi računa o legitimnim očekivanjima stranaka da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja odnosno legitimnim očekivanjima stranke da će odlučivanje u sporu završiti pred revizijskim sudom, predmetnu reviziju tuženice, predmetnu reviziju valjalo je uzeti kao reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP,

 

Reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje prema odredbi čl. 392. a. ZPP - samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tuženici navodeći,, u bitnom, kako izreka prvostupanjske presude ima nedostatke jer je neodređena. Suprotno tvrdnjama tuženice, predmet spora - sporno zemljište dovoljno je identificirano jer sadržava podatke o nekretnini kako je ona označena u zemljišnoj knjizi sa označenim pravcima i slovima u točkama gdje se ti pravci sijeku prema ispravi iz spisa. Prema tome, postavljeni zahtjev je određen u smislu čl. 186. ZPP jer sadržava dovoljno podataka o stvari koja je predmet spora koji omogućuju njenu identifikaciju.

 

Međutim, osnovano tuženica osporava nižestupanjske presude prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva zemljišta potrebnog za redovnu uporabu objekata (m. S. h. s pripadajućim objektima) na označenom dijelu nekretnine.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je kč. br. 3906/2 šuma R. u površini od 78676 m2 upisana u zk. ul. broj 2245 k.o. P. bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja šumskog gospodarstva G. K. te da je tijekom postupka kč. br. 3906/2 k.o. P. upisana kao Šuma R. u novi zk. ul. broj 3129 i uknjižena kao vlasništvo tuženice,

 

- da je tužitelj pravni sljednik U. p. K.,

 

- da je Ugovorom o kupoprodaji od 12. rujna 1973. U. p. K. kupilo od A. Z. m. R. u P. i da je tim ugovorom utvrđeno da se na kupca preneseno pravo korištenja zemljišta,

 

- da prodavatelj - A. Z. nikada nije bio upisan u gruntovne knjige kao vlasnik (nositelj prava korištenja) već je na čestici (uvijek) bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja šumskog gospodarstva G. K.,

 

- da je Odobrenjem za građenje od 17. lipnja 1974. U. p. K. odobreno da sagradi i obnovi motel u P. na dijelu navedenog zemljišta,

 

- da sporno zemljište nije procijenjeno kao temeljni kapital u postupku pretvorbe prednika tužitelja, već su pretvorbom obuhvaćeni samo objekti,

 

- da dio zemljišta na kome se nalazi objekt S. h. zajedno sa površinom zemljišta potrebnim za redovnu uporabu objekta ne predstavlja šumu ni poljoprivredno zemljište niti ulazi u sastav autoceste,

 

- da je vještačenjem utvrđeno koji dio zemljišta služi za redovnu upotrebu objekta.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva zemljišta pozivom na čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, dalje - ZOVO), ali i odredbu čl. 12. ZOVO. Pritom su sudovi ocijenili kako „(…) nije od značaja, za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, činjenica da sporno zemljište nije procijenjeno kao temeljni kapital, u postupku pretvorbe društvenog vlasništva već su pretvorbom obuhvaćeni samo objekti. Ovog stoga što drugačije nije niti moglo biti, s obzirom na narav ovoga spora i budući da je pretvorba prethodila konačnoj odluci u ovom parničnom postupku.“

 

Tuženica osnovano smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da su se na strani tužitelja ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem u smislu čl. 24. ZOVO, pošto se radilo o građenju na zemljištu u društvenom vlasništvu.

 

Odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 24. do 26. ZOVO) ne mogu se primijeniti na slučaj gradnje na zemljištu u društvenom vlasništvu, budući da je jedna od pretpostavki za stjecanja vlasništva građenjem i to da zemljište mora biti u građanskom vlasništvu (tako i Vrhovni sud u Gzz 237/03-2 – 2. prosinca 2003.), a u konkretnom slučaju objekt je izgrađen na zemljištu u društvenom vlasništvu.

 

Tuženica u reviziji ponavlja i materijalnopravni prigovor nepostojanja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj zemljištu i pritom navodi da tužitelj niti njegov pravni prednik nisu nikada bili upisani kao nositelji prava korištenja ili upravljanja na predmetnoj čestici te da su sudovi zanemarili činjenicu da prema rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943- 01/03-02/11 Urbroj: 563-03-02/03-2003-8 od 22. svibnja 2003. godine zemljište na lokaciji R., m. S. h. nije procijenjeno u temeljni kapital u postupku pretvorbe društvenog poduzeća K. p.o. K. (pravnog prednika tužitelja). Prema tome, ugovor od 12. rujna 1973. koji je pravni prednik tužitelja, zaključio s A. Z., Zajednica OOUR-a P., ne može proizvoditi pravne učinke, budući da ni A. nije nikada imao upisano pravo korištenja na predmetnoj k.č.br. 3906/2 k.o. P., zbog čega je u točki II. Ugovora ugovoreno da se kupac obvezuje srediti pitanje prava vlasništva s dosadašnjim korisnikom (Šumarijom), što nije nikada učinio.

 

Tuženica osnovano ističe navedene prigovore. Naime, kod obrazloženja pogrešne primjene materijalnog prava treba poći od toga da je, prema odredbi čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje u tekstu: ZVDSP) pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

No, odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

 

Također prema odredbi čl. 390. a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

 

Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo obzirom na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji i 390.a ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom. To bi bilo u suprotnosti sa osnovnim ciljem i svrhom pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća.

 

Dakle, odlučna činjenica za utvrđenje je li tužitelj postao vlasnik sporne zemljišne čestice jest je li tužitelj (odnosno njegovi singularni i univerzalni pravni sljednici) bio nositelj prava korištenja i raspolaganja tom nekretninom i jesu li nekretnine ušle u pretvorbu.

 

Iz dokaza provedenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima nedvojbeno proizlazi (a tijekom parnice i nije bilo sporno među strankama) da A. (prodavatelj) nije nikada imao upisano pravo korištenja na predmetnoj k.č.br. 3906/2 k.o. P., niti su prednici tužitelja ikada to bili. Također, nesporno je da uvjerenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. listopada 2003. (list 126 spisa) sadrži procjenu objekata M. S. h., ali ne i zemljišta na kojem su objekti izgrađeni i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu tih objekata. Dakle, među strankama nije ni bilo spora o tome da predmetna sporna čestica nije procijenjena u temeljni kapital tužitelja (njegovog pravnog prednika).

 

Prema tome tužitelj nije mogao postati vlasnik sporne zemljišne čestice koja nije ušla u postupak pretvorbe društvenog poduzeća, pa pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom upravljenim na priznanje prava vlasništva (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-7/10 od 1. srpnja 2010., Rev-1207/08 od 3. ožujka 2010., Rev x -903/13 od 19. ožujka 2014., Rev-1313/08 od 3 listopada 2012. i druge).

 

Kako je drugostupanjski sud, s obzirom na izloženo, pogrešno primijenio materijalno pravo odbijanjem žalbe tuženice i potvrđivanjem prvostupanjske odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, valjalo je (čl. 395. st. 1. ZPP) reviziju tuženice prihvatiti i preinačiti obje nižestupanjske presude na način kako je to učinjeno u izreci ove presude (točka 1. izreke).

Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbama čl. 155., 163. i 166. ZPP tuženici koja je uspjela u cijelosti u ovoj parnici priznaju se troškovi postupka u odnosu na vrijednost predmeta spora (nenovčanog zahtjeva) u iznosu od 70,00 kn (70.000,00 HRD).

 

Tuženici se priznaje pravo na naknadu slijedećih troškova prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12): sastavljanje obrazloženih podnesaka od 22. svibnja 2002., 24. listopada 2002., 25. studenoga 2002., 19. prosinca 2002. u iznosu od po 64,00 kn; zastupanje na ročištima održanim 19. studenoga 2002., 10. prosinca 2002., 28. listopada 2003., 9. prosinca 2003. u iznosu od po 64,00 kn; zastupanje na ročištu održanom 14. listopada 2004. u iznosu od 250,00 kn; sastavljanje žalbe od 28. listopada 2004. u iznosu od 312,50 kn; zastupanje na ročištu održanom 14. rujna 2006. u iznosu od 250,00 kn; sastavljanje podnesaka od 30. travnja 2008. u iznosu od 62,50 kn; nazočnost na očevidu od 4. rujna 2008. u iznosu od 250,00 kn; sastavljanje podnesaka od 30. travnja 2008. u iznosu od 62,50 kn; sastavljanje obrazloženog podnesaka od 26. siječnja 2009. u iznosu od 250,00 kn; zastupanje na ročištu održanom 16. veljače 2009. u iznosu od 250,00 kn; sastavljanje žalbe od 13. ožujka 2009. u iznosu od 312,50 kn; sastavljanje žalbe od 10. listopada 2012. u iznosu od 312,50 kn.

 

S obzirom na zahtjev tuženice (troškovnik na listu 328. spisa, žalba na listu 343. spisa i žalba na listu 566. spisa) kojim je zahtijevala naknadu troškova u ukupnom iznosu od 34.775,00 kn, valjalo je preostali iznos od 31.950,50 kn odbiti kao neosnovan.

 

Umješaču na strani tuženice priznaje se pravo na naknadu predujmljenih troškova građevinskog vještačenja u iznosu od 7.995,00 kn.

 

Tuženici je dosuđen trošak sastavljanja revizije u iznosu od 375,00 kn prema odredbi Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12), dok je preostali zatraženi iznos od 1.125,00 kn trebalo odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 3. veljače 2016.