Broj: Rev-x 484/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. (I.) K. pok. A. iz P., s boravištem u C., S., koga zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u Z., protiv  I tuženika F. T. iz Z., koga zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Z., II tužene N. Š. iz Z., III tuženika B. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica N. Š. i IV tužene M. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj Gž-346/12-2 od 11. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda Zadru, broj P-2284/02 od 10. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja u odnosu na II, III i IV tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na I tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu I tuženik isplati iznos 175.000,00 kn, II i III tuženi solidarno iznos 280.000,00 kn a IV tužena iznos 280.000,00 kn uz naknadu troškova postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da IV tuženoj naknadi trošak postupka u iznosu 28.413,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13  – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona.

 

Drugostupanjska presuda u ovom sporu nije donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, već povodom zahtjeva za isplatom novčanog iznosa i to u odnosu na I tuženika 175.000,00 kn, II i III tužene solidarno 280.000,00 kn, a IV tuženu 280.000,00 kn.

 

Budući da vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na I tuženika ne prelazi 200.000,00 kn, to revizija izjavljena u odnosu na njega, temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena, pa ju je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP, u tom dijelu valjalo odbaciti.

 

U preostalom dijelu (u odnosu na II-IV tužene), postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji ističe da se povreda odredaba parničnog postupka ogleda u tome što se pobijana presuda ne može ispitati (jer sud nije učinio potrebni obračun površina i uskladio iznose naknade s površinom).

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, tako da se pobijana presuda može ispitati pa neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate novčanu naknadu jer su na zemljišno knjižnim česticama (5220/1 i 5220/4 k.o. Z.) na kojima je on upisan kao vlasnik, sagradili kuće te formirali dvorište s vrtovima.

 

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao tržišnu vrijednost zemljišta te i zbog toga što je nastupila zastara potraživanja jer su tuženici svoje kuće sagradili i u njih uselili 1986., 1987. i 1989. a budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 2002., to da je protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 ).

 

Drugostupanjski sud prihvatio je u pogledu prigovora zastare u cijelosti činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda.

 

Tužitelj revizijom osporava zaključak nižestupanjskih sudova da bi došlo do zastare potraživanja jer je upisan kao vlasnik predmetnih čestica pa da mu je otvoren put podnošenja svih vlasničkih tužbi koje proizlaze iz takvog pravnog statusa i koje ne zastarijevaju, a da je stvar na zakonu utemeljenog izbora tužitelja da traži isplatu, a ne povrat nekretnine. Ističe da je ovlašten postaviti zahtjev za isplatom dokle god nije izgubio pravo na vlasničku tužbu radi predaje.

 

Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištu koju je regulirao čl. 24. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - u daljnjem tekstu: ZOVO) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - u daljnjem tekstu: ZV).

 

Navedena odredba propisuje da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi  zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu toga građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

 

Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo za vrijeme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od deset godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke.

 

Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986.-1989., a da je tužitelj tužbu podnio 2002., to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.

 

Obzirom da nije osnovan revizijski prigovor tužitelja da nije nastupila zastara, to je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju čl. 393. ZPP, reviziju u odnosu na II., III. i IV tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 9. veljače 2016.