Broj: Gžst-44/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M., iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u R., protiv tuženika R. M., iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetniku u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-3805/09 od 09. lipnja 2014., dana 18. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3805/09 od 09. lipnja 2014.:

 

              a) potvrđuje u pobijanom dijelu i to:

 

              - točki I. izreke u cijelosti,

              - točki II. izreke u cijelosti,

              - pobijanom dijelu točke III. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 20.993,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama;

 

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke III. izreke kojim je tuženik obvezan na naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 20.993,75 kn do iznosa od 25.525,00 kn (za iznos od 4.531,25 kn) i zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju da, u roku od 15 dana, tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 117,20 kn; dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo stana koji se nalazi u obiteljskoj kući u R., ..., i to dvosobnog stana u prizemlju koji se sastoji od vanjskih stepenica - ulaz površine 1,13 m2, hodnika površine 4,20 m2, kuhinje površine 10,30 m2, dnevnog boravka površine 16,51 m2, kupaone površine 3,45 m2, sobe površine 13,73 m2, sobe površine 12,37 m2 i izbe - spremišta površine 2,59 m2, ukupne površine 64,28 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na kč.br. 1146/4, kuća broj 48 i dvorište površine 27,3 čhv, upisana u zk.ul. 2647 k.o. T. S. (novoformirana kč.br. 1821 k.o. S.) u vještačkom nalazu i mišljenju C. B., ing. arh., od prosinca 2012., koji je sastavni dio ove presude, označen žutom bojom, s pripadajućim udjelom od 46/100 dijela u zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i odgovarajućim omjerom zemljišta koje služi redovnoj uporabi zgrade (točka I. izreke). Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj temeljem samovlasništva opisanog stana odnosno udjela u zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade stekao suvlasništvo nekretnine, obiteljske kuće u R., ..., sagrađene na kč.br. 1146/4, kuća broj 48 i dvorište površine 27,3 čhv, upisana u zk.ul. 2647 k.o. T. S. (novoformirana kč.br. 1821 k.o. S.) u 46/100 dijelova pa se ovlašćuje tužitelj da ishodi uknjižbu prava suvlasništva od 46/100 dijela nekretnine, obiteljske kuće u R., ... sagrađene na kč.br. 1146/4, kuća broj 48 i dvorište površine 27,3 čhv, upisana u zk.ul. 2647 k.o. T. S. (novoformirana kč.br. 1821 k.o. S.) neposredno na temelju ove presude nakon njene pravomoćnosti (točka II. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 25.525,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet je spora zahtjev tužitelja za utvrđenje prava etažnog vlasništva glede stana pobliže opisanog kao u izreci pobijane presude i odgovarajućeg suvlasničkog dijela zgrade sve temeljem diobe i nasljeđivanja, kao i upis tog prava u zemljišnu knjigu.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti uz obrazloženje da je tužitelj dokazao pravni osnov za stjecanje vlasništva, a pozivom na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 28/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je u zemljišnoj knjizi kč.br. 1146/4, kuća broj 48 i dvorište površine 27,3 čhv, upisana u Z.U. 2647 K.O. T. S., te je tužitelj uknjižen za 1/3 dijela, a tuženik za 2/3 dijela, s time da je temeljem ugovora o darovanju od 21. listopada 2008. isti uknjižen i na dijelu nekretnine E. M. (1/3);

 

- da je pokrenut pod brojem R1-433/07 postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice na prijepornoj nekretnini, po prijedlogu R. M. i E. M. od 22. srpnja 2007. geometrijskom diobom protiv tužitelja kao predloženika i da je rješenjem od 12. siječnja 2010. prekinut postupak do pravomoćnog okončanja predmetne parnice;

 

- da iz povijesnog Z.U. 1273 K.O. T. S., proizlazi da je predmetna kuća bila upisana u listu A kao III. zk. tijelo, zgrada bez zemljišta - kuća br. 48 sagrađena na k.č. 1146/4 vlasnika J. M.; da su temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-109/55 od 05. ožujka 1955. uknjiženi suvlasnici B. M.₁, B. M.₂, E. M. i R. M., svaki za 1/4 dijela, dok se temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-849/62 od 21. kolovoza 1962. uknjižuje pravo vlasništva na 1/4 s imena B. M.₁ u korist B. M.₂, R. M. i E. M. svaki za 1/3 dijela;

 

- nadalje, u odnosu na suvlasnički dio R. M., temeljem kupoprodajnog ugovora od 30. lipnja 1965. uknjižuje se pravo vlasništva u korist S. L. i F. pod brojem Z-311/78, a pod brojem Z-323/78 temeljem kupoprodajnog ugovora od 09. veljače 1976. uknjižuje se pravo vlasništva na dijelu nekretnina S. L. i F. u korist M. M.;

 

- tužitelj da je kao suvlasnik predmetne nekretnine uknjižen za 1/3 dijela temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-1790/00 od 10. travnja 2001. iza pok. B. M.₂;

 

- da u odnosu na zemljišnoknjižni prijenos suvlasničkog dijela R. M., iz Ugovora od 30. lipnja 1965. sklopljenog između prodavatelja R. M. i kupaca S. i F. L. proizlazi da je predmet istog jedan stan u zgradi ... označen zasebnom kat. čest. 1146/5 i zemljišna parcela 1146/6 površine 20 m2 za kupoprodajnu cijenu od 1.500.000 din; nadalje, predmetni stan površine je 36 m2 te su prostorije istog opisane u članku I ugovora, a iz daljnjih raspolaganja predmetnim stanom, i to Kupoprodajnog ugovora sklopljenog između M. M. kao prodavatelja i R. P. kao kupca od 03. studenog 2001. te između potonjega kao prodavatelja i tuženika kao kupca od 08. travnja 2002. proizlazi da 1/3 dijela k.č. 1146/4 k.o. T. S. odgovara u naravi jednosobni stan na prvom katu, jugoistočni, koji predstavlja dio zgrade sagrađene na toj k.č.;

 

- da prema nalazu i mišljenju vještaka D. J., proizlazi da se predmetna nekretnina nalazi u R. na adresi ... i da je za to područje u postupku izlaganje podataka nove izmjere K.O. S., a prema staroj izmjeri za zemljišnu knjigu nekretnine se vode u K.O. T. S.; da nekretnina na kojoj se nalazi predmetna kuća prema novoj izmjeri nosi oznaku kč. 1821 K.O. S., a stanje za tu nekretninu je izloženo te je upisana u Z.U. 1187 K.O. S.; prema staroj izmjeri K.O. T. S. predmetna kuća je upisana na kč. 1146/4 u Z.U. 2647;

 

- da je iz nalaza i mišljenja vještaka C. B., razvidno da je predmetna stambena kuća izgrađena 1930., sa sjeverne strane kasnije dograđen aneks koji u prizemnom stanu čini spremište i kupaonicu, a na katu terasu s pristupnim stepeništem za istočni stan kao i njemu pripadajuću kupaonicu i dio hodnika, te pristupno stepenište zapadnom stanu; u zapadnom stanu da je naknadno ugrađena odvodna vertikala zbog formiranja WC-a, za koji je izbijen i otvor na sjevernoj fasadi u svrhu ugradnje prozora. Zapadni stan je manje vrijednosti od preostala dva stana iz razloga smanjene funkcije jer nema kupaonice nego samo WC; da stambena kuća ima ukupno neto korisnog stambenog prostora 140,59 m2 u tri stana; dvosobni stan u prizemlju ima neto korisnu površinu od 64,28 m2 i učešće u zajedničkim dijelovima zgrade od 46%, istočni stan na prvom katu ima neto korisnu površinu od 45,82 m2 i učešće u zajedničkim dijelovima zgrade od 32%; zapadni stan na prvom katu ima neto korisnu površinu od 30,49 m2 i učešće u zajedničkim dijelovima zgrade od 22%. U odnosu na dograđene dijelove, mišljenje je da isti nemaju bitnog utjecaja na podjelu jer je dograđivanjem prizemlje i prvi kat dobilo približno istu vrijednost novog prostora. Stan u prizemlju označen je žutom bojom u nalazu i mišljenju vještaka, a prema tlocrtu istog sastoji se od: vanjskih stepenica - ulaz površine 1,13 m2, hodnika površine 4,20 m2, kuhinje površine 10,30 m2, dnevnog boravka 16,51 m2, kupaone površine 3,45 m2, sobe površine 13,73 m2, sobe površine 12,37 m2 i izbe - spremišta površine 2,59 m2;

 

- da katastarska identifikacija za k.č. 1821 K.O. S. odgovara zemljišnoknjižnoj k.č. 1146/4 dio i k.č. 1146/5 dio; da se na sjeveroistočnoj strani nalaze stepenice koje vode na I. kat zgrade na istoku, a koje su sagrađene na k.č. 1146/6 K.O. T. S., kao i dio gospodarske zgrade, a što prema katastarskom planu nove izmjere odgovara k.č. 1822 k.o. S.;

 

- da iz iskaza svjedoka M. M. proizlazi da je tijekom 1975.-1976. kupio stan od S. L. i F. u predmetnoj kući koja se sastoji od tri stana i da je u tom stanu živio 25 godina, a da je u stanu u prizemlju živio otac tužitelja sa suprugom, a potom tužitelj sa suprugom; da mu je prilikom kupoprodaje prodavatelj pokazao stan od 32 m2 i zemljište od 20 m2, te da za vrijeme dok je živio u gornjem stanu nije polagao nikakvo pravo na donji stan;

 

- da su svjedoci R. P. i J. P. potvrdili da je J. P. u toj kući kupovao stan od M. M., kako je isti opisan i u kupoprodajnom ugovoru od 03. studenog 2001.; da je otac tužitelja dugi niz godina živio u stanu u prizemlju kuće suglasno da potvrđuju svjedoci E. Č., R. K. i M. Ž., dugogodišnji susjedi obitelji M., a iz iskaza svjedoka K. proizlazi i da je kat kuće podijeljen na pola te je u jednom dijelu živjela gospođa F., bivša supruga pok. B. M.₂, a drugi dio se u više navrata prodavao, što iskazuje i svjedok Č.;

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je postojao dogovor u obitelji M. na način da prizemni dio pripadne njegovu ocu, a kat njegovim stričevima R. i E. M.; da je otac tužitelja oporučno raspolagao upravo prizemnim dijelom kuće 1989. na način da je tužitelja imenovao nasljednikom suvlasničkog dijela nekretnine upisane u Z.U. 1273 K.O. T. S., k.č. br. 1146/4 i 1146/3 koje u naravi predstavlja dio kuće u R., tada ... i to njen prizemni dio i dvorište sa vrtom;

 

- da je prema zaključivanju suda postojao dogovor u obitelji o takvoj podjeli predmetne kuće i s obzirom na okolnost da je tuženik kupoprodajnim ugovorom od 30. lipnja 1965. otuđio jedan stan na katu koji je bio predmet više kupoprodajnih ugovora te ga je tuženik ponovno kupio 2002. a istovremeno u tom razdoblju otac tužitelja nesmetano koristi stan u prizemlju;

 

- da je otac tužitelja sklopio Nagodbu 01. ožujka 1963. s Narodnom bankom FNRJ po kojoj je isplaćivao dogovorene rate duga njegove pok. majke Brune u svoje ime te u ime svoje braće R. i E., a nakon toga je tijekom 1965. tuženik prodao stan na katu i prema vlastitom iskazu zadržao iznos kupoprodajne cijene iz čega slijedi zaključak da je među braćom već u to vrijeme postojao dogovor o podjeli kuće koji je stvarno i izvršen;

 

- da svjedokinja F. M. navodi da su u prizemni stan uselili nakon smrti svekra tijekom 2001., a da je njen pok. svekar B. tu neprestano živio od 1960-ih godina i da je u stanu kojeg je prodao R. živio M. M. 20-ak godina;

 

- da iz iskaza svjedoka N. M., sina tuženika, proizlazi da je njegov otac prodao idealni dio te kuće koji da se ni na koji način nije mogao odvojiti od preostalog dijela kuće kao poseban dio pa da je na kraju taj dio prodan natrag jer se to nije moglo razgraničiti od ostalog dijela što međutim, ne potvrđuju ostali svjedoci niti je takvo što logično;

 

- da iz iskaza tuženika proizlazi da nije postojao dogovor o podjeli predmetne kuće među braćom a istovremeno tvrdi da je na gornjem katu nakon razvoda prva supruga pok. B. M.₂ ostala živjeti jer je ona bila sestra supruge njihovog brata E., a iz čega proizlazi zaključak da joj je E. trebao dati suglasnost za stanovanje u tom dijelu kuće, a iskazuje i da je cjelokupni iznos kupoprodajne cijene stana na katu zadržao za sebe.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je u obitelji M. tijekom 1960-ih godina postignut dogovor o diobi njihove obiteljske kuće na način da stan u prizemlju pripadne ocu tužitelja B. M.₂ koji je i živio u tom stanu, a gornji kat kuće sa dva stana braći E. i R. M. koji nisu živjeli u istima, te je tuženik istočni stan na katu kuće otuđio kupoprodajnim ugovorom 1965., a E. M. svoj dio darovao je bratu R. ugovorom iz 2008.; dok je otac tužitelja koji je nesmetano koristio stan u prizemlju zgrade oporučno njime raspolagao u korist tužitelja.

 

Nadalje, taj sud navodi da je ZV-om uvedeno načelo pravnog jedinstva nekretnine pa citira odredbe članka 9., članka 66. stavak 1., članka 67. stavak 1., članka 69. stavak 1. i članka 395. stavak 2. ZV-a. Međutim, ovdje je imajući u vidu činjenične navode tužbe, prije svega za istaći da je odredbom članka 388. stavak 2. ZV-a propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga zakona prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

U vrijeme diobe 1960.-ih, glede pitanja stjecanja prava vlasništva bio je na snazi Opći građanski zakonik (dalje: OGZ). Odredbom paragrafa 846. OGZ-a propisano je da se o učinjenoj diobi mora sastaviti isprava te da dionik nekretnine dobiva stvarno pravo na svoj dio tek onda, kada je to pravo upisano u javne knjige na temelju isprava sastavljenih radi diobe.

 

Dakle, kako se vlasništvo kao stvarno pravo stjecalo upisom u javne knjige sukladno važećim pravnim pravilima u vrijeme kada je prednik tužitelja mogao postati vlasnik nekretnina, a takav upis nije izvršen, to bi proizlazilo da prednik tužitelja nije niti mogao steći pravo vlasništva na nekretnini. Međutim, kako se radi o stjecanju vlasništva pravnim poslom, a kako je postupak diobe dovršen odnosno, kako je pravni posao (ugovor o diobi) u cijelosti realiziran (jer je svaka od ugovornih strana stupila u posjed u diobi dobivenog dijela nekretnine i njime kasnije slobodno raspolagao), to se ima smatrati da je taj ugovor konvalidirao.

 

U tom smislu odnosno, da ugovor o prometu nekretnina može konvalidirati usprkos nedostatku propisanog pisanog oblika ako su ugovorne obveze svake od stranaka dobrovoljno ispunjene u cijelosti ili u pretežnom dijelu stajalište zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u predmetu broj Rev-1701/01 od 17. travnja 2003. (objavljeno u Izbor odluka VSRH, br. 1/2003, sentenca br. 30, str. 30-31) te u odluci broj Rev-2088/1998-2 od 19. rujna 2001.

 

Konkludira, ispunjenju ugovorne obveze zakonodavac pod određenim uvjetima daje prednost pred nedostatkom oblika. Smatra se da su ispunjenjem ugovorenih obveza preuzetih usmenim ugovorom, ugovorne strane prema samom zakonu pribavile valjanost usmenom ugovoru, tj. došlo je do konvalidacije (osnaženja) ugovora kojem nedostaje potreban oblik.

 

Glede pak, uspostave pravnog jedinstva nekretnine, Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III-3190/2011 od 07. ožujka 2012. jasno izrazio stav da, ukoliko je vlasništvo nekretnine stečeno prije stupanja na snagu ZV-a, glede uspostave pravnog jedinstva nekretnine primijenit će se prijelazne i završne odredbe ZV-a i to odredbe članka 370.-373. ZV-a.

 

Neosnovano tuženik navodi da u postupku nije utvrđena volja stranaka glede diobe suvlasničke zajednice jer suprotno proizlazi iz svih dokaza koji priležu spisu predmeta a napose iskaza svjedoka koji svi jednako iskazuju o načinu korištenja pojedinih etaža kuće (uostalom, identično kao i stranke). Upravo suprotno, tuženik je taj koji je trebao dokazati da je volja stranaka bila suprotna od one kako je javno manifestirana (ocu tužitelja da pripada prizemlje, a tuženiku i njegovom bratu kat kuće).

 

Ovo stoga, jer je relevantno razdoblje u odnosu na koje bi se trebale utvrđivati sporne okolnosti, vrijeme ugovora o diobi, dok današnje stanje nekretnine nije od značaja i rezultat je postupanja, odnosa i ulaganja stranaka kao vlasnika u odnosu na predmet svog vlasništva. Osim toga, eventualno postojanje „očitog nerazmjera uzajamnih činidbi“ kod dvostrano obveznih ugovora jeste razlog za traženje poništenja ugovora i to u roku od 1 godine od dana sklapanja (članak 139. ZOO-a) a tuženik ne traži poništenje ugovora o diobi. U ovom dijelu uočava se i kontradiktornost u navodima tuženika jer s jedne strane, tvrdi da diobe nije ni bilo a s druge strane, osporava diobu radi nepostojanja (po njemu) jednake vrijednosti dobivenih dijelova.

 

U odnosu na ostale žalbene navode pa tako i da tuženiku ne bi bila dostavljena dokumentacija iz podneska tužitelja od 27. rujna 2011., za navesti je da iz sadržaja zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu nedvojbeno proizlazi da je navedena dokumentacija uručena u preslici punomoćniku tuženika a izvornik dat na uvid. Glede oporučnog nasljeđivanja, upravo je točno da je tužitelj svoje vlasništvo prijepornog stana stekao nasljeđivanjem temeljem oporuke od prethodnog vlasnika - ostavitelja koji je pak, vlasništvo stekao diobom tako da nema nikakve proturječnosti u razlozima pobijane odluke. Nagodba kojom bi otac tužitelja preuzeo obvezu plaćanja kredita nije od odlučnog značenja jer je ovdje dokazan osnov stjecanja vlasništva temeljem pravnog posla (ugovora o diobi) za vrijeme važenja OGZ-a a ne temeljem ulaganja, ortakluka ili sl. a predmet ovog postupka nije obveznopravnog karaktera. U odnosu na saslušanje u svojstvu svjedoka, brata tuženika a strica tužitelja, E. M. koji je starije životne dobi i živi u Australiji, jasno proizlazi da je tuženik u više navrata pozivan da dostavi očitovanje vezano za dolazak po njemu predloženog svjedoka u RH radi saslušanja (ročišta od 23. listopada i 04. prosinca 2013.) te je određeno saslušanje za 28. travnja 2014. na koje isti nije pristupio ali, kod rezultata dokaznog postupka te raspolaganja stranaka i njihovih prednika (naročito tuženika) glede stanova u predmetnoj kući, njegovo saslušanje nije od odlučnog značenja jer je sam tuženik raspolagao sa stanom na katu i tako izgubio suvlasništvo predmetne zgrade te je istog ponovno kupio a prodavatelj mu nije mogao prodati više od onoga što je sam imao a to je stan na katu (tuženik se u konkretnom slučaju i ne poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige i načelo savjesnosti i poštenja glede tog pravnog posla za što ionako nema ni osnove a i očito tuženik nije razumio da je u njegovom pravu vlasništva glede stana na katu i suvlasništva zgrade prekinut personalni kontinuitet uslijed višekratnih prodaja, iz čega nedvojbeno proizlazi da tuženik jako dobro zna što je bilo predmetom diobe i na koji način je dioba izvršena.

 

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak  2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Međutim, s pravom tuženik osporava odluku o parničnom trošku jer ista nije donesena sukladno Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT) koja određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka,  i prema kojoj u Tbr. 7 je za vrijednost predmeta spora od 10.000,00 kn previđena nagrada od 75 bodova a ne 100 bodova kako su to popisale parnične stranke a sud prvog stupnja prihvatio.

 

Slijedom navedenog, u skladu s poduzetim parničnim radnjama, tužitelju je valjalo priznati trošak sastava tužbe 75 bodova temeljem Tbr. 7. točka 1., zastupanje na ročištima od 17. lipnja, 27. rujna i 15. studenog 2011., 20. siječnja, 25. travnja 2012. i 03. prosinca 2012., 24. rujna i 04. prosinca 2013. i 28. travnja 2014. po 75 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1., dana 13. listopada 2010., 05. ožujka 2012., 11. srpnja i 23. listopada 2013. i 15. siječnja 2014. po 37,5 bodova prema Tbr. 9. točka 3.; a dana 02. prosinca 2010. i 18. siječnja 2011. po 18,75 bodova prema Tbr. 9. točka 5., na ime sastava obrazloženog podneska od 09. srpnja 2013. 75 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1., a od 27. rujna 2011. i 15. ožujka 2012. po 18,75 bodova prema Tbr. 8. točka 3.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 10.875,00 kn, na ime PDV-a iznos od 2.718,75 kn, na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu po 400,00 kn te na ime očevida i vještačenja ukupno 6.600,00 kn tj. sveukupno 20.993,75 kn pa je u tom dijelu odlučeno temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a, a kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Kako je tuženik djelomično uspio u žalbi to je istome dosuditi razmjeran iznos nagrade od ukupno 117,20 kn (93,75 bodova x 10,00 kn = 937,10 kn + PDV x 10%).

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije utemeljen jer isti trošak nije bio nužan za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari.

 

U Splitu 18. veljače 2016.