Broj: Rev-x 1020/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Lucije Čimić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz Z., kojega zastupa punomoćnik M. U., odvjetnik u Z., protiv tuženice I. S. L. iz Z., koju zastupa H. V., odvjetnik u Z., i tuženice M. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik u Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4851/13-2 od 17. veljače 2015., kojom je u pobijanom dijelu preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9764/02-21 od 8. travnja 2013., u sjednici održanoj 23. veljače 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4851/13-2 od 17. veljače 2015. i predmet se vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je u odnosu na tuženicu I. S. L. tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su sada pokojni M. S.-K., kao prodavatelj i D. Š. iz Z., kao kupac, sklopili kupoprodajni ugovor dana 15. rujna 1992. o prodaji umjetnine - glava s poprsjem Svetog Ivana Krstitelja, 5/4 desni profil, dimenzije 55 x 50 x 28 cm, skulptura izrađena u kararskom mramoru, rad neutvrđenog majstora, za ugovoreni iznos kupoprodajne cijene od 50.000 DEM, koji iznos je kupac u cijelosti isplatio prodavatelju, što je I. tužena dužna priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za prijenos vlasništva na ime kupca te predati u posjed predmetnu umjetninu tužitelju, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti isto." (toč. I. izreke)

 

te je tužitelju naloženo da toj tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. IV. izreke).

 

Ujedno je takav zahtjev prihvaćen u odnosu na tuženicu M. H. (toč. II. izreke) te je toj tuženici naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 11.250,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice M. H. te je u pobijanom dijelu (toč. II. i III. izreke) preinačena prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na tu tuženicu, a tužitelju je naloženo da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 9.860,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je, uz tvrdnju da je drugostupanjska presuda sadržajno donesena na temelju odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25713 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno podnosi reviziju i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tuženice M. H. i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

 

U odgovoru na reviziju tuženica M. H. predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu.

 

Revizija je osnovana.

 

              Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud pozvao se je na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP, a prema kojoj odredbi će drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Kako to osnovano ističe tužitelj, drugostupanjski sud sadržajno je postupio na način propisan odredbom čl. 373.a ZPP jer je u pogledu odlučne činjenice - kvalitete posjeda sporne pokretne stvari, utvrdio drugačije činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo.

 

Revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP može se podnijeti, između ostalog, ako je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP. Budući da je drugostupanjski sud presudu donio na temelju navedene odredbe to je protiv drugostupanjske presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP te je revizija tužitelja kao takva i razmatrana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva i predaju pokretne stvari u posjed, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

 

- da je kao kupac sa sada pok. M. S.-K. dana 15. rujna 1992. sklopio ugovor o prodaji umjetnine – glave s poprsjem Svetog Ivana Krstitelja za ugovoreni iznos od 50.000,00 DEM;

 

- da je prodavatelju ugovorenu kupoprodajnu cijenu isplatio i pokretnina mu je predana u posjed, da bi je, kao spomenik kulture, vratio na čuvanje prodavatelju;

 

- da je navedena umjetnina, između ostalih pokretnina, bila predmet ugovora o darovanju od 12. veljače 1985. sklopljenog između sada pok. M. S.-K. i njegove unuke I. S. L., međutim da je uz znanje daroprimke prodana tužitelju radi podmirenja troškova kupnje stana u Z. u …, u kojem daroprimka i danas stanuje, te radi podmirenja troškova njenog školovanja;

 

- da je navedena umjetnina, neovisno o znanju daroprimke I. S. L. i njene majke M. H. o njenom otuđenju, uzeta u obzir pri izračunavanju nužnog dijela M. H., te prema sporazumu daroprimke i nužne nasljednice, zbog povrede nužnog dijela, vraćena u ostavinu ostavitelja i uručena nužnoj nasljednici M. H.;

 

- da se navedena umjetnina nalazi u posjedu tuženice M. H.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je činjenične tvrdnje tužbe o sklapanju ugovora o darovanju od 12. veljače 1985., o sklapanju kupoprodajnog ugovora od 15. rujna 1992., sadržaju rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. S.-K. i o tome da se umjetnina nalazi u posjedu tuženice M. H., te uz obrazloženje

 

- da sporna pokretnina nakon zaključenja ugovora o darovanju nije bila u isključivom posjedu daroprimke;

 

- da će, sukladno odredbi čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP) "predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, i između ostalog, ako je posjed stvari stekao besplatno, a onaj koji zahtijeva predaju posjeda je stvar stekao naplatno";

 

- da nitko ne može na drugog prenijeti više prava od onog prava kojeg ima u trenutku prijenosa, slijedom čega tuženica I. S. L. nije mogla tuženici M. H. u ostavinskom postupku vratiti dar u vidu sporne umjetnine;

 

- da tuženice spornu umjetninu nisu mogle steći ni dosjelošću, i to tuženica I. S. L., jer nije dokazala da je bila u samostalnom posjedu te pokretnine do smrti svog pravnog prednika (6. rujna 1998.), a budući da je morala znati da je njezin prednik raspolagao skulpturom koja je bila predmet darovanja, da nisu ispunjeni ni uvjeti za izvanrednu dosjelost, dok da za tuženicu M. H. od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju (30. studenog 1999.) do utuženja (17. rujna 2002.) nije proteklo tri godine samostalnog posjedovanja;

 

tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu M. H. ocijenio osnovanim.

 

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu M. H. uz obrazloženje

 

- da je nepravilno postupio prvostupanjski sud kada je primjenom čl. 166. ZVDSP obvezao tuženicu M. H. na predaju sporne pokretnine jer da u odnosu na tužitelja ima slabiji temelj posjedovanja;

 

- da prvostupanjski sud pri takvom utvrđenju nije imao u vidu odredbe čl. 116. do 118. ZVDSP koje uređuju stjecanje vlasništva na pokretnim stvarima;

 

- da se prema odredbi čl. 116. st. 1. ZVDSP vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njezino vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno;

 

- da prema odredbi čl. 117. st. 1. ZVDSP, kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste pokretnine, vlasništvo će steći ona kojoj je od njih stvar prije predana, ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za stjecanje vlasništva;

 

- da tužitelju nakon sklapanja pravnog posla - kupoprodajnog ugovora, sporna pokretnina nije predana u samostalan posjed, pa kako nije stekao vlasništvo da je neosnovan njegov zahtjev za predaju u posjed.

 

Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da u ovoj pravnoj stvari nije riječ o vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika (čl. 166. ZVDSP), već o pravoj vlasničkoj tužbi (162. ZVDSP). Pravilno je i shvaćanje drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji riječ o višestrukom otuđenju te da o osnovanosti zahtjeva treba odlučiti na temelju odredbe koja uređuje stjecanje prava vlasništva u slučaju višestrukog otuđenja, koja doduše, s obzirom na vrijeme sklapanja pravnih poslova, nije odredba čl. 117. ZVDSP, a kako to osnovano ističe tužitelj.

 

Međutim, osnovana je i tvrdnja tužitelja da je drugostupanjski sud, zaključivši suprotno shvaćanju i utvrđenju prvostupanjskog suda da tužitelj nije stekao vlasništvo sporne pokretnine, jer je i nakon sklapanja ugovora stvar ostala u posjedu M. S.- K., propustio imati u vidu odredbu čl. 34. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" 53/91 - dalje: ZOVO), a prema kojoj odredbi stjecatelj prava vlasništva na pokretnu stvar koji stvar ostavi i nadalje u posjedu prenositelja po nekoj drugoj osnovi, stječe pravo vlasništva na nju u trenutku zaključenja pravnog posla s vlasnikom.

 

Osnovan je stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio žalbene navode tuženice M. H. kojima je osporavala utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženici I. S. L., kao daroprimki,  darovana sporna stvar nije predana u samostalan posjed, o kojoj činjenici ovisi stjecanje prava vlasništva u slučaju višestrukog otuđenja, slijedom čega nema mjesta preinačenju drugostupanjske presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 23. veljače 2016.