Broj: Gž-2122/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Zlatku Lodeti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: G. Z. - ured; J. Z., K. H.,M. O.-P. Z. I., M. O.-R. Z. D., P. O.-P. L. I., P. O.-R. L. D., P. B. O.-P. I., P. I.₁, P. I.₂, P. K., P. O.-P. B. I., P. O.-P. D. I., P. S., svi iz Z., svi zastupani po upravitelju Z. h. d.o.o., Podružnica, OIB: …, a oni zastupani po Odvjetničkom društvu I., O. & partneri iz Z., protiv tuženice I. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku H. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženice, protiv presude Općinskog  suda u Koprivnici od 23. ožujka 2015. br. 17 Povrv-596/13-18, ispravljene rješenjem istog suda od 19. siječnja 2016. br. 17 Povrv-596/13-26, dana 24. veljače 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog  suda u Koprivnici br. 17 Povrv-596/13-18 od 23. ožujka 2015., ispravljena rješenjem istog suda br. 17 Povrv-596/13-26 od 19. siječnja 2016.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom st.I/ izreke većim dijelom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., br. Ovrv-20280/12 od 29. lipnja 2012. i to za ukupan novčani iznos od 1.634,56 kn uz zakonsku zateznu kamatu na pojedine dijelove tog iznosa svaki od 275,76 kn koji dospijevaju u redovnom mjesečnom slijedu svakog 16-og u mjesecu počevši od srpnja 2011. do siječnja 2012., a tim dijelom presude obvezana je tuženica i na naknadu ovršnog troška od 137,50 kn uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 29. lipnja 2012.g. do isplate.

 

St.II/ izreke ukinuto je navedeno rješenje o ovrsi za dio troškova ovršnog postupka od 37,50 kn.

 

St.III/ izreke prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženice te je tužiteljima naloženo isplatiti tuženici iznos od 8.762,58 kn uz zakonsku zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od 30. srpnja 2009. do isplate.

 

St.IV/ izreke određeno je da svaka stranka snovi svoj trošak postupka.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o protužbenom zahtjevu tuženice (st.III/ izreke) i odluci o troškovima postupka (st.IV/ izreke) iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu te odbije protutužbeni zahtjev tuženice, odnosno da ukine presudu u tom dijelu i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu st.I/ izreke, (kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja) i u odluci o troškovima postupka (st.IV/ izreke) iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (te odbije tužbeni zahtjev tužitelja) odnosno da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe tužitelja i tuženice su neosnovane.

 

Obrazlažući presudu u dijelu kojim je održao na snazi platni nalog javnog bilježnika M. J. iz Z., br. Ovrv-20280/12 od 29. lipnja 2012. u dijelu kojim je tuženica obvezana platiti dužne iznose zajedničke pričuve temeljem vlasništva stana u predmetnoj stambenoj zgradi u iznosima od po 275,76 kn mjesečno prvostupanjski sud navodi da je tuženica ostala dužna platiti iznose pričuve koji dospijevaju od srpnja 2011. do siječnja 2012. a da ju tužitelji osnovano terete za plaćanje prema kriterijima (i ukupnim iznosima) koji su važeći za obračun i naplatu pričuve u njihovoj stambenoj zgradi. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelji tuženicu terete za iznose neplaćene pričuve za razdoblje u kojem pričuvu ona nije podmirila a prema kriterijima za koji se obračunava pričuva za stanove u predmetnoj stambenoj zgradi. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženičino dugovanje proizlazi iz izvoda ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja, utemeljenom na odluci suvlasnika o prihvaćanju programa upravljanja, kojom je definirana visina pričuve za sve stanove u predmetnoj stambenoj zgradi, odnosno kojim su definirani kriteriji za obračun visine pričuve.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženica osnovano traži naknadu troška od ostalih suvlasnika koji je imala za sanaciju dimovodnog kanala koji je bilo nužno urediti kako bi mogla postaviti novi plinski bojler. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio da se radi o hitnom popravku zajedničkog dijela zgrade koji je potrebno namiriti iz zajedničke pričuve, a tuženica je sama financirala taj trošak. U materijalnopravnom smislu prvostupanjski sud se pozivom na sadržaj odredbe čl.382. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom se definira što se smatra hitnim popravcima (propis određuje da se pod pojmom hitnih popravaka razumijevaju radovi koji se javljaju nenadano i kojima se sprječavaju posljedice za život i zdravlje ljudi kao i veća oštećenja nekretnine). Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica dokumentirala visinu troška uređenja dimovodnog kanala tj. da taj trošak iznosi 8.762,58 kn, kao i da je ona namirila taj trošak.

 

U žalbi tuženica navodi da se protivi plaćanju doprinosa za sredstva zajedničke pričuve po kriteriju od 3,00 kn/ m2 površine stambenog prostora mjesečno jer da bi odluka suvlasnika, da bi bila valjana i proizvodila pravne učinke trebala sadržavati valjane potpise suvlasnika. Navodi da odluka suvlasnika o prihvaćanju programa upravljanja predmetnom stambenom zgradom od 26. srpnja 2007. nije pravno obvezujuća (valjana) jer da ne sadrži valjane potpise suvlasnika u dijelu koji prelazi 50% suvlasničkih dijelova predmetnih nekretnina. Nastoji ukazati da za neke etažne jedinice navedenu odluku nisu potpisali svi suvlasnici, radi čega ona nije obvezujuća za određenje visine (kriterija obračuna) zajedničke pričuve (nego bi pričuvu trebalo obračunati prema kriterijima koji propisuju njenu minimalnu visinu).

 

Tužitelji u žalbi navode da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru zastare potraživanja koji su tužitelji iznijeli na ročištu 04. lipnja 2014. Smatraju i da je prvostupanjski sud paušalno ocijenio da je popravak dimovodnog kanala hitan i da je isti bio znatno oštećen, iako za to nije naveo odgovarajuće razloge. Ocjenjuje da mišljenje radnje E. ne predstavlja adekvatan razlog iz kojeg bi se trebalo zaključiti da je riječ o hitnom popravku sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navode da je H. B., muž tuženice, na ročištu 17. veljače 2015. naveo da je on platio račun za sanaciju dimovodnog kanala pa prvostupanjski sud tuženici nije trebao dosuditi, jer nije dokazala da se radi o njenom trošku, naknadu za podmirenje računa sanacije dimovodne cijevi.

 

Po ocjeni ovog suda činjenica da su u ovom postupku na aktivnoj strani (u odnosu na zahtjev za naplatu pričuve koja tereti tuženičin stan) nastupili vlasnici (svi) susjednih (ostalih) stanova, kao i njihov zajednički upravitelj ne ostavlja nikakvu dvojbu da svi oni u zahtjevu za naplatu tuženičinog dijela zajedničke pričuve nastupaju s pozicije (činjenične i materijalnopravne) koja je osnovom podnesenog tužbenog zahtjeva. Dakle, već navedena okolnost ukazuje da svi suvlasnici prihvaćaju činjeničnu i pravnu osnovu tužbe (ovršnog prijedloga) prema kojem se obračun tuženičinog dugovanja s osnova zajedničke pričuve temelji na kriteriju obračuna njene visine od 3,00 kn/m2 mjesečno. Treba navesti da tuženica tijekom postupka niti ne tvrdi da bi obračun pričuve za druge stambene jedinice bio vršen prema nekom drugom kriteriju, radi čega nema dvojbe da svi suvlasnici prihvaćaju takav kriterij obračuna visine pričuve za pojedine stambene jedinice, pa tako i za tuženičinu. U tim okolnostima nebitno je da li je odluku suvlasnika o prihvaćanju programa upravljanja sa lista 21 i 22 prvostupanjskog spisa formalno prihvatila većina suvlasnika, obzirom da iz sadržaja prvostupanjskog postupka proizlazi da većina (svi ostali suvlasnici) temelji tužbeni zahtjev prema tuženici upravo na toj okolnosti (takvom kriteriju obračuna pričuve), a tuženica niti ne tvrdi da bi ostali suvlasnici pričuvu plaćali prema nekom drugačijem (nižem) kriteriju. Prema tome postoje dovoljni činjenično i materijalnopravni razlozi da se tuženica obveže platiti dugovani iznos pričuve.

 

U navedenim okolnostima osnovano je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje doprinosa za zajedničku pričuvu što sadržajem žalbenih navoda tuženica nije dovela u sumnju, pri čemu ovaj sud tuženicu upućuje na činjenične i materijalnopravne razloge prvostupanjske presude (čl.89. i 90. te čl.380. ZV-a).

 

Tužitelji u žalbi navode da je po njihovoj ocjeni prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni i proturječni. Posebno navode da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru zastare potraživanja koji su tužitelji podnijeli 04. lipnja 2014. Ne prihvaćaju niti prvostupanjsku ocjenu da je popravak dimovodnog kanala hitan odnosno da je isti bio znatno oštećen. Navode i da je prvostupanjski sud prihvatio da je tuženica platila sanaciju dimovodnog kanala 8.762,58 kn, a da je iz iskaza njenog muža, H. B. razvidno da je on platio račun za sanaciju dimovodnog kanala. Tužitelji smatraju da hitna sanacija dimovodnih kanala u smislu čl.382.st.1. ZV-a može biti izvršena ukoliko suvlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom, a primjenom odredbe čl.382. st.1. i 2. ZV-a, dok u konkretnim okolnostima nema opravdanja za samostalno poduzimanje takve radnje po tuženici.

 

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije izričito odgovorio na tužiteljev prigovor zastare protiv tužbenog zahtjeva, no treba navesti da je taj prigovor potpuno neodređen odnosno neargumentiran (na raspravi 04. lipnja 2014. tužitelji su naveli samo da opreza radi ističu taj prigovor).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica protutužbeni zahtjev podnijela 18. prosinca 2013. radi izvršenog popravka na dimovodnom kanalu što je dokumentirala računom od 30. srpnja 2009. Prema tome, od nastanka tog troška pa do postavljanja protutužbenog zahtjeva nije protekao opći, petogodišnji zastarni rok iz čl.225. ZOO-a (u konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove na strani ostalih suvlasnika stambene zgrade, odnosno o trošku koji je trebalo podmiriti iz zajedničke pričuve). Dakle, prvostupanjski sud je propustio obrazložiti neprihvaćanje prigovora zastare potraživanja, međutim ovaj sud ocjenjuje da taj prigovor nije osnovan i da postoji osnova da se temeljem sadržaja pisanih isprava primjenom odredbe čl.373.a st.1. Zakona o parničnom postupku (NN. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH – dalje: ZPP) potvrdi pobijana presuda (odbije kao neosnovan prigovor zastare potraživanja). Pri tome treba navesti i da sadržaj Uredbe o održavanju zgrada (NN. 64/97) određuje da se zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade smatraju i (čl.3. st.1. alineja 7.) dimnjaci i ventilacijski kanali, hidranti, protupožarni sustavi … te da se sredstva zajedničke pričuve koriste za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja u graditeljskom i funkcionalnom stanju u što između ostaloga spada i čišćenje dimnjaka i dimovodnih kanala (dimnjačarske usluge) što je propisano čl.4. navedene Uredbe, dok je čl.5. propisano da se hitnim popravcima smatra poduzimanje radova na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade naročito u slučaju … znatnih oštećenja dimnjaka i dimovodnih kanala. Tim člankom propisano je da kad upravitelj utvrdi potrebu obavljanja hitnih popravaka dužan je iste poduzeti odmah ili u najkraćem roku.

 

Prema tome nema dvojbe da je na temelju utvrđenih činjenica tuženica bila ovlaštena, obzirom da joj predstavnik suvlasnika i sada osporava opravdanost izvršenja konkretnog popravka, poduzeti nužnu radnju na sanaciji dimnjaka, time da je u ovom postupku dokazala opravdanost poduzetog, što žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju.

 

Po ocjeni ovog suda tužitelji neosnovano osporavaju tuženici legitimaciju za protutužbeni zahtjev za uređenje zajedničkog dimnjaka, jer je upravo oni tretiraju kao obveznicu plaćanja zajedničke pričuve čime joj priznaju legitimaciju za vršenje vlasničkih prava na njenom (zajedničkom) stanu, i na participaciju u brizi i odgovornosti za održavanje zajedničkih dijelova zgrade. U tim okolnostima ovaj sud ne nalazi postojanje opravdanih razloga prema kojima bi se tuženici (protutužiteljici) mogla odricati legitimacija za naknadu troška poduzete radnje za koji traži naknadu u ovom postupku, pa bila ona financirana i zajedničkim sredstvima bračnih drugova (taj se odnos tužitelja ne tiče izravno, niti postoji jasna činjenična i materijalnopravna osnova da se tuženici može odreći pravo na zahtjev za naknadu tog troška).

 

Radi navedenoga ovaj sud je temeljem odredbe čl.368. ZPP-a a i temeljem naprijed spomenutih odredbi ZPP-a odbio žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrdio pobijanu presudu. 

 

U Varaždinu 24. veljače 2016.