Broj: Gž-7677/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Karmen Strmoli-Jelavić kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Darije Horvat kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja J. O. iz Z., …, OIB:… i II. tužiteljice B. K., iz Z., …, OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku iz S., protiv I. tuženika M. H. iz Z., …,OIB: … i II. tužene B. H., rođ. O., iz Z., …, OIB: .., zastupana po punomoćnici M. M., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi II. tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10809/09-49 od 28. veljače 2014. i dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10809/09-53 od 30. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj dana 05. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Djelomično se odbija kao neosnovana žalba II. tužene B. H. te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10809/09-49 od 28. veljače 2014. u dijelu kojim se utvrđuje da su tužitelji J. O. iz Z., … 1e i B. K. rođ. O. iz Z., … suvlasnici na jednake dijelove nekretnine i to zkč.br. 3634/4 u naravi oranica površine 1762 m2 koja je nastala cijepanjem u A zkč.br. 3634/2 šuma D. u D. površine 948 čhv zkul 3117 k.o. R., sa upisanim pravom korištenja u korist tuženih te upisanim pravom vlasništva u AII kuće u Z., … sagrađena na 133/948 dijela čkbr. 3634/2 u korist tuženika pod I.

 

II              Djelomično se prihvaća žalba II. tužene B. H. te se djelomično preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10809/09-49 od 28. veljače 2014. i u cijelosti dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10809/09-53 od 30. lipnja 2014. i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na II tužene B. H. u dijelu kojim tužitelji traže da je II tužena dužna trpjeti da se temeljem tehničkog elaborata RN 588/02 izrađenog od G. d.o.o. Z., …, od 19. studenog 2001. i potvrđenog od strane Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove kl. 932-06/2013-01-200 ur.broj 251-15-02/3-2013-2 od 23. listopada 2013. i klasa 932-06/2013-01-200 ur. broj 251-15-02/3-2013-3 od 23. 10. 2013. izvrši parcelacija kčbr. 3634/2 šuma D. u D. površine 948 čhv, upisane u zkul.br. 3117 k.o. R. na način da se od iste odcijepi spomenutim tehničkim elaboratom novoformirana kčbr. 3634/4 oranica površine 1762 m2 i prenese u novi zk. uložak k.o. R., te uknjiži kao suvlasništvo tužitelja na jednake dijelove.

 

2. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da su tužitelji na jednake dijelove suvlasnici zkč.br. 3634/4 oranice od 1762 m2 nastale cijepanjem zkč.br. 3634/2 od 948čhv upisane u zkul.br. 3117 k.o. R., te da su tuženici dužni trpjeti da se temeljem elaborata RN-588/2002 izvrši parcelacija k.č.br. 3634/2 na način da se od iste ima odcijepiti novoformirana k.č.br. 3634/4 oranica od 1762 m2 i prenijeti u novi zk.ul. k.o. R. i uknjižiti u suvlasništvo tužitelja na jednake dijelove.

 

Dopunskom presudom od 30. lipnja 2014. naloženo je II tuženoj da tužiteljima isplati parnični trošak od kn 13.500,00 sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2014.

 

Protiv navedenih presuda žali se II tužena iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje: ZPP), s prijedlogom da se presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbe II tužene djelomično su osnovane.

 

Nasuprot žalbenim navodima pobijane prvostupanjske odluke u svemu sadržavaju razloge o odlučnim činjenicama i u istima nema proturječnosti na koje se upire, pa prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire u žalbama II tužene ili koju od povreda pravila o postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a.

              Predmet spora jest utvrđenje vlasništva na zemljištu za kojeg tužitelji tvrde da su na istom stekli pravo vlasništva, kao i trpljenje od strane tuženika provedbe i upisa parcelacije i uknjižbe vlasništva tužitelja.

              Pravilno je u tijeku prvostupanjskog postupka utvrđeno, nakon čega stranke više nisu imale dokaznih prijedloga u smislu čl. 7. ZPP-a slijedeće:

-          da je u zkul.br. 3117 k.o. R. upisana čitava zkč.br. 3634/2 u naravi šuma D. u D. od 948 čhv kao zk tijelo I a kao zk tijelo II kuća u Z., … sagrađena na 133/948 dijela čkbr. 3634/2, te da je zemljište upisano kao društveno vlasništvo, a kuća kao vlasništvo I tuženika.

-          da je na zk tijelu I upisano pravo korištenja tužitelja svakog u 118,5/948 dijela, I tuženika u 341/948 dijela i II tuženika u 237/948 dijela, što sveukupno daje zbroj od 815, a do cijelog od 948/948 nedostaje upravo brojnik od 133 iz razlomka 133/948 koji otpada na površinu zemljišta na kojem se nalazi predmetna kuća, što sve potvrđuje u svome nalazu kojim su identificirane sporne nekretnine i mjernički vještak, a da je prijeporno zemljište već u katastarskom operatu formirano kao k.č.br. 2164 od 1762 m2, koja odgovara zk. čestici 3634/4

-          da je ugovorom o darovanju od 04. veljače 1960. pok. F. O. J. O., predniku tužitelja darovao upravo ½ dijela nekretnine upisane u zkul.br. 3117 k.o. R. tj. polovinu šume u D., te je potpis odtuđivatelja na istom ugovoru ovjeren,

-          da je rješenjem od 02. veljače 1965. upravo površina od 495 čhv ili polovica tog zemljišta označena kao k.č.br. 2164 predniku tužitelja J. O. nacionalizirana, odnosno oduzeta iz posjeda

-          da je pok. O. F. imao dva sina i to J., prednika tužitelja i M., prednika tuženika

-          da je tužiteljima rješenjem Gradskog ureda za imovinskopravne poslove kl. UP-I-942-01/97-12/238 ur.br. 251-18-02/801-00-20 od 14. prosinca 2000. dana u vlasništvo odnosno vraćena č.br. 2164 od 1762 m2, dakle upravo zemljište za koje tužitelji sada traže da se utvrdi njihovo vlasništvo kao novoformirane k.č.br. 3634/4 kako je ista i identificirana u katastarskom operatu.

Prijeporna je među strankama činjenica da li su tužitelji posjedovali isto zemljište koje je II tužena rješenjem O-2109/97 od 29. siječnja 1997. stekla u vlasništvo kao naknadno pronađenu ostavinu iza pok. O. M., sina F..

I. tuženik ne osporava isključivi posjed tužitelja i njihovih prednika prema raspravnom zapisniku od 07. ožujka 2012. a i sami tužitelji tvrde da posjeduju zajedno sa svojim prednicima predmetno zemljište više od šezdeset godina, budući da je pok. F. O. darovao nekretninu predniku tužitelja jer je prednik tužitelja zauzvrat predniku tuženika ustupio dio na zemljištu i kući u kojoj je živio djed. Stoga u odnosu na iskaze ovih stranaka valjano sud prvog stupnja nije prihvatio suprotan iskaz II tužene koja jedina iskazuje da su i njeni prednici i ona bili suposjednici zemljišta sve do 2000. kada je tužitelj tamo počeo parkirati vozila i ogradio zemljište koje je parkiranje ona dopustila.

Prema odredbi čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12 i 152/14- dalje ZOVDSP-a), u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjeca­nje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedova­nja proteklo prije toga dana, što znači da bi eventualno činjenica posjeda prednika tužitelja i samih tužitelja mogla imati značaja počevši od toga dana. No, valja isto tako reći i kako je činjenica da je zemljište deposedirano odlukom tijela tadašnje državne vlasti 1965. isključivo predniku tužitelja, što nedvojbeno ukazuje na to da se radilo o posjedu tužitelja, odnosno tog prednika, pa i njihovom pravu na takav posjed. Činjenica da se do 08. listopada 1991. nije moglo dosjedati na zemljištu u društvenom vlasništvu ne znači da pravni osnov posjedovanja zbog toga nije bio valjan, a kako je u postupku denacionalizacije utvrđeno da onaj u čiju je korist zemljište deposedirano nije nikada raspolagao istim (list 17 spisa), to valjanost takvog osnova nije otpala, pa su tužitelji temeljem istog darovanja svakako najkasnije 08. listopada 1991. postali kvalificirani posjednici.

Prema čl. 159. ZOVDSP-a, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom, te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Konačno, samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

Stoga su tužitelji primitkom rješenja o vraćanju zemljišta u vlasništvo u postupku denacionalizacije tijekom 2000. koje je postalo pravomoćno u travnju 2001. potvrđeni kao kvalificirani posjednici, budući da su pravo na posjed prema čl. 18. st. 1. ZOVDSP-a imali još od ugovora o darovanju iz 1965., a do tada su svakako imali i barem pošteni posjed koji je počeo teći 08. listopada 1991. Činjenicom da se II tužena u ovoj parnici 2009. usprotivila tužbi tužitelji nisu izgubili kvalitetu poštenog posjeda, jer prema čl. 18. st. 3. ZOVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Tužitelji od listopada 1991. nesumnjivo znaju da im stvar pripada, koja je činjenica samo potvrđena u postupku denacionalizacije usvajajućim rješenjem, te niti jedna okolnost utvrđena u ovom postupku ne upućuje na to da taj posjed tužiteljima ne pripada (a i sama II tužena navodi da je dopuštala tužitelju parkiranje, dok ne tvrdi da bi se ikada protivila njegovom posjedu). Stoga svakako do konca 2011. posjed tužitelja barem kroz dvadeset godina jest pošten, istinit i zakonit (a istekao je dvostruki rok za dosjedanje nekretnina u društvenom vlasništvu, jer je za kvalificirani posjed dostatan rok od deset godina), pa je dakle udovoljeno i zakonskim uvjetima za stjecanje vlasništva dosjelošću.

Na ovu okolnost nikako stoga ne može utjecati činjenica da je II tužena u međuvremenu 1997. rješenjem o nasljeđivanju stekla nekretninu postupku naknadno pronađene imovine, jer tužena nije temeljem čl. 221.a ZPP-a dokazala da bi tužitelji sudjelovali u tom postupku (bez obzira na to tko su strankama bili punomoćnici) a isto je tužena stekla pukom činjenicom da je nasljednica prednika čije je pravo po zemljišnoknjižnom stanju postojalo – O. M., za opisanih 237/948 dijela prava korištenja, budući da je čitavo vrijeme u zemljišnim knjigama postojala tek jedinstvena zk. čestica kao nepodijeljena stvar.

Nadalje, u pogledu podobnosti tužbenog zahtjeva valja u smislu odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-1075/12 istaknuti kako slijedi.

Kada je objekt stvarno pravnog odnosa nekretnina, tada u pravnom prometu može biti pojedinačna nekretnina kako je određuju norme stvarnog prava, pravni entiteti koje je pravni poredak izjednačio s nekretninom (ograničeno stvarno pravo građenja - čl. 280. st. 2. i 3. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - »Narodne novine«, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12 i 152/14, dalje ZVDSP, zgrade i druge građevine koje su na općem dobru izgrađene na temelju koncesije pa tvore zasebnu nekretninu dok koncesija traje - čl. 3. st. 4. i čl. 9. st. 4. ZVDSP-a, te idealni suvlasnički dijelovi nekretnine - čl. 37. st. 3. ZVDSP-a).

 

Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina (čl. 2. st. 3., čl. 9. st. 1. ZVDSP-a). U pravnom prometu nekretnina se označava katastarskim oznakama zemljišta. Utoliko je odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – dalje: ZZK zemljište određeno kao dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica).

 

Pojedinačna nekretnina kao objekt pravnih odnosa može se sastojati od jednog ili više zemljišta. Kad se nekretnina sastoji od više zemljišta, ta zemljišta su pravno sjedinjena u jedno zemljišnoknjižno tijelo i upisana su u isti zemljišnoknjižni uložak (čl. 9. st. 1. ZVDSP-a, čl. 19. ZZK-a). Predmet raspolaganja u pravnom prometu mogu biti sve katastarske čestice zajedno, odnosno cijelo zemljišnoknjižno tijelo u cjelini ili idealni dio svih katastarskih čestica, odnosno idealni dio zemljišnoknjižnog tijela.

 

Da bi predmet raspolaganja u pravnom prometu bila pojedina katastarska čestica, prema odredbi čl. 19. st. 4. ZZK-a, treba se u zemljišnim knjigama promijeniti sastav zemljišnoknjižnog tijela otpisom i propisom katastarskih čestica shodno odredbama čl. 145. - 162. ZZK-a. U ovom slučaju katastarska čestica za koju se uspostavlja drukčiji pravni status se izdvaja u zasebno zemljišnoknjižno tijelo i upisuje u drugi zemljišnoknjižni uložak u kojem opet svi njegovi dijelovi imaju isti pravni status.

 

Međutim, ukoliko se želi provesti postupak otpisivanja i pripisivanja nekog fizičkog (geometrijski odijeljenog) dijela zemljišta tj. katastarske čestice, uvijek je potrebno prethodno provesti postupak diobe te čestice, parcelacijom formirati nove čestice, te tako za određenu česticu dobivenu diobom provesti postupak otpisivanja i pripisivanja.

 

Ne radi se o stečenom pravu vlasništva cijelog pojedinačno određenog zemljišta koje shodno sada važećoj odredbi čl. 5. st. 1. ZVDSP-a može biti objektom prava vlasništva, već o geometrijski odijeljenom dijelu za kojeg prethodno parcelacija nije potvrđena.
U ovom slučaju tužitelj svoj zahtjev upire na fizički (materijalno) odijeljeni dio nekretnine koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar - species (čl. 5. st. 1. ZVDSP-a).

 

Ovaj geometrijski odijeljeni dio faktično je (kako sam tužitelj tvrdi) individualiziran, kao takav egzistira, pa u svakom slučaju ne predstavlja suvlasnički dio nekretnine iz koje je individualiziran.

 

Međutim, ukoliko se radi o stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja već predstavlja pojedinačno određenu stvar, kao dopušten i određen treba prihvatiti i zahtjev vlasničke zaštite kojim se taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno eventualno prema parcelacijskom elaboratu. Stjecatelj je kasnije ovlašten zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva (pa i u pretpostavkama iz odredbe čl. 161. st. 1. t. 3. Zakona o prostornom uređenju - "Narodne novine", broj 153/13, a tako i ranijim Zakonom o prostornom uređenju i gradnji - »Narodne novine«, br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.), te dalje time (ukoliko su ispunjene i ostale pretpostavke) otpisom nastale čestice u zemljišnim knjigama (čl. 145.-162. ZZK-a), te upisom vlasništva na svoje ime (čl. 130. st. 1. ZVDSP-a) – tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci  Rev-1075/2012-2 od 29.01.2014.

 

Iz opisanih je razloga sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto valjano primijenio i materijalno pravo usvojivši tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja suvlasništva tužitelja.

Međutim, kako prijavni list nije proveden u zemljišnoj knjizi, prema čl. 10. st. 4. ZZK promjena katastarskoga broja, oblika, površine ili izgrađenosti zemljišta provodi se u zemljišnoj knjizi na temelju rješenja koje zemljišnoknjižni sud donosi po službenoj dužnosti pošto mu tijelo nadležno za katastar dostavi prijavni list o toj promjeni u katastru zemljišta. Zemljišnoknjižni će sud, prema toj zakonskoj odredbi, odmah nakon primitka prijavnoga lista katastra u posjedovnici učiniti vidljivim da je pokrenut postupak za promjenu podataka.

 

Stoga od volje tuženih ne ovisi provedba u zemljišnim knjigama opisanih promjena u katastru, pa je neosnovan dio zahtjeva kojim se traži trpljenje provedbe prijavnog lista u zemljišnoj knjizi, te je iz tog razloga, temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a, budući da je sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo pobijanu odluku u odnosu na II tuženu koja se na istu žali preinačiti i odbiti dio zahtjeva koji se odnosi na njeno trpljenje da se temeljem tehničkog elaborata izvrši parcelacija na način da se od iste odcijepi spomenutim tehničkim elaboratom novoformirana kčbr. i prenese u novi zk. uložak k.o. R., te uknjiži kao suvlasništvo tužitelja na jednake dijelove.

 

Kako su s dijelom zahtjeva na utvrđenje vlasništva tužitelji u odnosu na II tuženu uspjeli, a s drugim dijelom (za trpljenje provedbe parcelacije i uknjižbu) nisu, to je temeljem čl. 166. st. 2. i 154. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti da tužitelji i II tužena svaki snose svoj trošak postupka.

 

U Zagrebu 05. travnja 2016.