Broj: Rev-x 1209/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. D. iz Republike Bosne i Hercegovine, D., G., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Županji, Građansko - upravnom odjelu, radi povrata stvari i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-171/12-5 od 29. kolovoza 2014., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Županji posl. br. P-226/07 od 2. studenoga 2011., u sjednici održanoj 12. travnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojemu se odnosi na rješenje Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-171/12-5 od 29. kolovoza 2014. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Županji posl. br. P-226/07 od 2. studenoga 2011. u dijelu u kojem je odbačena tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini "pune vrijednosti stvari - punu vrijednost motornog vozila" s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              II. Ukidaju se rješenje Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-171/12-5 od 29. kolovoza 2014. i rješenje Općinskog suda u Županji posl. br. P-226/07 od 2. studenoga 2011. u odluci kojom je odbačena tužba tužitelja u odnosu na zahtjeve za isplatu na ime koristi koju je tuženica imala za vrijeme posjedovanja vozila tužitelja - kao i odluci o parničnom trošku, i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskim rješenjem:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba koja glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, da tužitelju R. D. iz G. (BiH), isplati na ime naknade štete punu vrijednost stvari - punu vrijednost stvari motornog vozila autobus marke …, tip … …, broj šasije: …, broj motora: … godina proizvodnje 1982., snaga motora 173kW, radne zapremnine 9572 cm3 - u iznosu od 124.432,00 kuna sa kamatama koje teku od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 02. ožujka 2004.g., do isplate po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. ZOO-a eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju R. D. iz G. (BiH) isplati na ime koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja motornog vozila autobus marke …, tip …, snaga motora 173 kW, radne zapremnine 9572 cm3 i to:

 

- za 05. mjesec 1992.g. iznos od 13.938,75 kuna sa kamatama koje teku od dana 01. lipnja 1992.g. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate od 01. lipnja 1992.g. do 31. prosinca 2007.g, a od 01. siječnja 2008.g. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. ZOO-a eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena,

 

- za vrijeme od 01. lipnja 1992.g. do 31. prosinca 1998.g. za svaki mjesec iznos od 16.726,50 kuna mjesečno koji iznos dospijeva od svakog 01. u mjesecu za protekli mjesec sa kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. ZOO-a eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena,

 

- za vrijeme od 01. siječnja 1999.g. do 10. siječnja 1999.g. iznos od 5.575,50 kuna sa kamatama koje teku od dana 01. veljače 1999.g. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate od 01. veljače 1999. do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. ZOO-a eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena,

 

sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. ZOO-a eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, kao i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi,

 

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju R. D. iz G. (BiH) isplati na ime koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja motornog vozila autobus marke …, tip … …, broj šasije …, broj motora …, godina proizvodnje 1982, snage motora 173 kW, radne zapremine 9572 cm3 i to iznos od 1.362.652,20 kuna, sa zakonskim kamatama koje teku od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 02. ožujka 2004.g. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate od 02. ožujka 2004.g. do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. ZOO-a eskontna stopa HNB uvećana za pet postotnih poena.“,

 

- u stavku II. izreke, naloženo je tužitelju da tuženici na ime parničnog troška isplati 53.760,00 kuna.

 

              Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava „u vezi sa povredom članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju“. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske odluke preinače i tužbeni zahtjevi usvoje ili ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana u dijelu u kojem se odnosi na osporenu odluku kojom je odbačena njegova tužba u odnosu na zahtjev za naknadu štete u visini vrijednosti oduzetog motornog vozila, a osnovana je u dijelu u kojem se odnosi na osporenu odluku kojom je odbačena njegova tužba u odnosu na zahtjev za isplatu na ime koristi koju je tuženica imala za vrijeme posjedovanja njegovog vozila.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08) te odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

 

Polazeći od prethodno navedenog, a budući da prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a stranke u sporovima kakav je ovaj (na isplatu novčane svote) mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, revizija tužitelja u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv osporenog rješenja dopuštena je obzirom:

 

- da bi bila dopuštena i protiv presude o zahtjevima tužitelja (jer vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kuna),

 

- da je riječ o rješenju o odbačaju tužbe jer (da) su predmetom spora zahtjevi (prema obrazloženju rješenja) o kojima je već pravomoćno presuđeno, dakle rješenju kojim se postupak pravomoćno okončava.

 

Revizijski sud pobijano drugostupanjsko rješenje ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 333. st. 2. ZPP-a, ali samo u odnosu na dio osporenog rješenja u odluci kojom je odbačena tužba u odnosu na zahtjev za isplatu na ime koristi koju je tuženica imala za vrijeme posjedovanja vozila tužitelja.

 

Predmet spora zahtjevi su tužitelja:

 

- na obvezivanje tuženice isplatiti mu na ime naknade štete punu "vrijednost stvari", autobusa marke …, tip … …, broj šasije: …, broj motora: …, godine proizvodnje 1982., snage motora 173kW, radne zapremnine 9572 cm3, od 124.432,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama,

 

- na obvezivanje tuženice isplatiti mu na ime koristi koje je imala za vrijeme posjedovanja istog motornog vozila (autobusa) utužene mjesečne iznose (prema njihovom dospijeću, počev od 1992.) s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno (prema postavljenoj eventualnoj kumulaciji) 1.362.652,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2004. (kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora).

 

Polazeći od tvrdnje da mu je od pripadnika hrvatske vojske 1992. oduzeto motorno vozilo - koje je potom tuženica otuđila i time ga njemu učinila nedostupnim (jer povrat toga vozila njemu nije moguć), tužitelj drži da je tuženica u obvezi isplatiti mu utužene iznose:

 

- na ime naknade štete koju time trpi, i to u protuvrijednosti oduzetog mu vozila,

 

- na ime koristi koju je tuženica imala za vrijeme posjedovanja tog vozila.

 

Sporno je u revizijskom stupnju (obzirom na prigovor „presuđene stvari“, istaknut po tuženici) radi li se o zahtjevima o kojima je u odnosu na tuženicu već pravomoćno odlučeno.

 

Drugostupanjski sud je tužbu tužitelja s istaknutim zahtjevima (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) odbacio uz osnovno i odlučno pravno shvaćanje da je o predmetnoj tražbini tužitelja iz tih zahtjeva već pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Županji posl. br. P-175/02 od 23. lipnja 2003., potvrđenom odlukom Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1777/03-3 od 17. prosinca 2003., tako da tužitelj ne može postavljanjem istih zahtjeva ostvarivati sudsku zaštitu i u ovome predmetu.

 

Konkretno, tužbu tužitelja s istaknutim zahtjevima odbacio je zbog „presuđene stvari“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Naime, prigovor „presuđene stvari“ ili „ne dva puta o istome“ može se s uspjehom istaći u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a, prema kojoj:  "Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.", ako kumulativno postoji: 1./ identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi (subjektivni identitet spora), 2/ identitet zahtjeva i 3./ identitet činjeničnog osnova (objektivni identitet spora).

 

Sukladno tome, da bi se i u okolnostima konkretnog slučaja moglo govoriti o već „presuđenoj stvari“, u predmetu je bilo potrebno utvrditi je su li predmetom spora i u parnici u kojoj je pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Županji posl. br. P-175/02 od 23. lipnja 2003., s kojom tuženica vezuje taj prigovor - i drži ga opravdanim, bili zahtjevi koji su i ovdje predmetom spora, a sve polazeći od neospornog:

 

- da u obje parnice postoji identitet stranaka u istoj ulozi,

 

- da je tužitelj i u toj parnici, kao što to čini i u ovoj, utužene tražbine vezao uz iste činjenice: da mu je prijeporno vozilo oduzeto radnjom za posljedice koje tuženica odgovara - i da više ne može ostvariti pravo vlasnika da to vozilo i posjeduje,

 

- da je tom pravomoćnom presudom već odlučeno o zahtjevu tužitelja za „naknadu štete u visini vrijednosti“ oduzetog motornog vozila i zahtjevu za naknadu štete „na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja“ istog vozila.

 

U svijetlu iznijetog, obzirom da pravomoćnom postaje samo izreka presude - a da pravomoćnost izreke presude obuhvaća i sav činjenični kompleks na kojemu je presuda temeljena (pa i s činjenicama koje eventualno i nisu bile iznesene ali su činile dio toga kompleksa), pravilno je ovdje zaključiti da u ovoj parnici i parnici u kojoj je donesena navedena pravomoćna presuda (prema sadržaju izreka tih presuda) kumulativno postoji: 1./ identitet stranaka u istoj ulozi, 2/ identitet zahtjeva i 3./ identitet činjenične osnove na kojoj se zahtjevi temelje, ali samo u odnosu na i ovdje prijeporan zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice naknaditi mu štetu koju trpi: u protuvrijednosti oduzetog mu vozila.

 

U odnosu na taj zahtjev (za naknadu štete u visini vrijednosti vozila) ovdje je riječ:

 

- o istovjetnom sporu (za naknadu iste štete, iz istog štetnog događaja - za isti oblik štete) i presuđenoj stvari koja sprečava ponovno suđenje, jer je o njemu, s identičnim sadržajem (glede činjenične i pravne osnove), odlučeno navedenom pravomoćnom presudom,

 

- i (time) situaciji u kojoj je tužbu tužitelja s tim zahtjevom i trebalo (kako su to nižestupanjski sudovi i učinili) odbaciti, i to u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a.

 

Budući da je osporeno drugostupanjsko rješenje temeljeno na takvome (pravilnom) pravnom shvaćanju, reviziju tužitelja protiv dijela osporenog rješenja kojim je odlučeno o tužbi s tim zahtjevom valjalo je odbiti kao neosnovanu, rješenjem kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a), u stavku I.

 

Takav slučaj nije i u svezi s drugim ovdje prijepornim zahtjevom (na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju utužene iznose na ime koristi koju je imala za vrijeme posjedovanja vozila tužitelja), a o kojemu treba presuditi:

 

- na temelju odredaba čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91),

 

- ali i odredaba čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZV-a) kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“ tuđe stvari, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i ( stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“.

 

Ne zalazeći u ocjenu osnovanosti takvog zahtjeva, obzirom da je revizijski sud vezan u odlučivanju samo revizijskim razlozima - i osporeno rješenje može preispitivati samo u osporenom dijelu (glede odluke o "presuđenoj stvari"), a budući da je u postupku u kojem je donesena presuda Općinskog suda u Županji posl. br. P-175/02 od 23. lipnja 2003. predmetom spora bio zahtjev tužitelja za „naknadu štete u visini vrijednosti“ oduzetog motornog vozila i zahtjev za naknadu štete „na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja“ tog motornog vozila, a ne i zahtjev (kao ovdje) na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju utužene iznose na ime koristi koju je imala za vrijeme posjedovanja tog vozila, to je za zaključiti da ovdje u odnosu na taj zahtjev ne postoje sve pretpostavke koje određuju činjenični i pravni (objektivni) identitet spora s onim iz navedene već pravomoćne presude - pa (time) niti za ocjenu o stvari o kojoj je pravomoćno presuđeno.

 

S time u svezi revident ponovno u reviziji, kao i u reviziji protiv prethodno donesene drugostupanjske presude posl. br. Gž-3289/05-3 od 27. prosinca 2005., opravdano ističe (na što je ukazano i u rješenju revizijskog suda posl. br. Rev-984/06-2 od 23. studenoga 2006., kojim je ukinuta presuda s rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-3289/05-3 od 27. prosinca 2005. i presuda s rješenjem Općinskog suda u Županji posl. br. P-359/04 od 27. rujna 2005.) da u predmetnom slučaju nije bilo mjesta odbacivanju tužbe s tim zahtjevom - i pravilno ukazuje da su nižestupanjski sudovi propustili postupiti (u smislu odredbe čl. 394.a ZPP-a) u skladu s pravnim shvaćanjem iz ukidnog rješenja ovoga suda.

 

Slijedom toga, time što su odbacili tužbu i u navedenom dijelu - s tim zahtjevom (i eventualno kumuliranim), nižestupanjski sudovi počinili su bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., vezano uz čl. 333. st. 2. ZPP-a.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u svezi s odredbom čl. 394. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci, u stavku II. rješenja.

 

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz osporenih rješenja, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje: na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, o troškovima postupka, pa i onima u povodu revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 12. travnja 2016.