Broj: Gž Zk-93/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice V. Ž. - O., OIB: …, iz B., koju zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., radi uknjižbe prava vlasništva, povodom žalbe predlagateljice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu od 03. rujna 2015.g. broj: Z-669/15 (Z-1075/14), dana 16. svibnja 2016. godine,

r i j e š i o   j e

              Žalba predlagateljice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu broj: Z-669/15 (Z-1075/14) od 03. rujna 2015.g.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem u toč.I. izreke odbijen je prigovor kao neosnovan i potvrđeno je rješenje broj: Z-1075/14 od 25. svibnja 2015.g. Toč.II. izreke određen je upis brisanja zabilježbe prigovora protiv odbačenog prijedloga za upis u ZK.UL. 1159, 22, 242, 201, 282, 468 i 469 k.o. Đ., dok će se zabilježba odbačenog prijedloga za upis izbrisati po službenoj dužnosti kad se okonča postupak povodom žalbe. Toč.III. izreke provedba toč.II. tog rješenja naložena je Zemljišnoknjižnom odjelu suda.

              Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija predlagateljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže "poništenja prvostupanjskog rješenja i udovoljenje uknjižbe vlasništva na nekretninama" po njezinom prijedlogu.

              Žalba predlagateljice nije osnovana.

              Naime, pobijanim rješenjem odbijen je prigovor predlagateljice na rješenje ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta broj: Z-1075/14 od 25. svibnja 2015.g. kojim je odbačen njezin prijedlog od 08. prosinca 2014.g. za upis prava vlasništva u njezinu korist u zk.ul. 1159 k.o. K. i zk.ul. 22, 242, 201, 282, 468, 469 k.o. Đ., a temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 07. rujna 2005.g. i Izvoda iz matične knjige umrlih od dana 25. listopada 2013.g. stoga što predlagateljica sukladno čl.109. st.6. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04.,  107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13.-ispravak - dalje: ZZK) nije u ostavljenom roku dostavila dokaz o državljanstvu Republike Hrvatske.

Prvostupanjski sud ocijenio je da je zemljišnoknjižni referent pravilno postupio kada je odbacio prijedlog predlagateljice stoga što uz prijedlog nije dostavila dokaz o državljanstvu Republike Hrvatske na što je bila obvezna prema čl.102. ZZK-a, već je dostavila preslik osobne iskaznice izdane u Republici Srbiji čiji je državljanin i zbog čega je njezin prijedlog bio nepotpun.

              Sud prvog stupnja ističe da nije sporno da predlagateljica nije državljanin Republike Hrvatske ili države članice Europske unije zbog čega u Republici Hrvatskoj ima status strane fizičke osobe. Stava je da se u takvom slučaju primjenjuje čl.356. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15. – pročišćeni tekst - dalje: ZV) kojim je propisano da strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati na temelju nasljeđivanja vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, no kako se Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 07. rujna 2005.g. ne stječe vlasništvo nasljeđivanjem već davatelj uzdržavanja ima pravni status singularnog sukcesora primatelja uzdržavanja, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl.356. st.2. ZV-a, pa je stoga predlagateljica uz prijedlog za upis trebala priložiti isprave kojima dokazuje opće pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla, a ne nasljeđivanja.

              U žalbi predlagateljica prije svega osporava da bi rješenjem od 16. travnja 2015.g. bio zatražen ispravak prijedloga na način da dostavi dokaz baš hrvatskog državljanstva već da je zatraženo da dostavi presliku osobne iskaznice ili domovnice, a da je ona dostavila osobnu iskaznicu. Ističe da nije sporno da je u trenutku smrti primateljica uzdržavanja bila hrvatska državljanka i da je ona, kao davatelj uzdržavanja, rođena na teritoriju Republike Hrvatske od majke hrvatske državljanke, a isto tako da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju u trenutku sklapanja po svojoj pravnoj prirodi spadao u nasljedno pravne poslove i bio reguliran čl.116. – 121. Zakona o nasljeđivanju. Ukazuje na odredbu čl.356. st.1. ZV-a ističući da postoji uzajamnost između Republike Hrvatske i Republike Srbije čija je državljanka zbog čega se odbijanje njezinog prijedloga ukazuje notorno nezakonitim s obzirom na nasljedno pravni karakter ugovora o doživotnom uzdržavanju u trenutku njegova zaključenja. Tvrdi da prvostupanjski sud za primjenu čl.356. st.2. ZV-a kao i za navode da je predlagateljica kao strana fizička osoba trebala priložiti isprave kojima dokazuje opće pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla, a ne nasljeđivanja, ne daje valjano obrazloženje. Smatra da i za slučaj da je u pitanju stjecanje vlasništva pravnim poslom što ovdje nije slučaj, zakon pretpostavlja uzajamnost koja je također na snazi temeljem bilateralnog i međunarodnog ugovora i stvorene prakse, pa nema zakonitog osnova za odbijanje prijedloga za upis njenog vlasništva čime je prvostupanjski sud povrijedio procesne i materijalne pretpostavke zakona poglavito čl.108. i 109. ZZK-a i čl.356. st.1. ZV-a.

              Pogrešno je stajalište predlagateljice da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl.356. st.1. ZV-a obzirom da pravni osnov na kojem predlagateljica temelji prijedlog za upis njezinog prava vlasništva na nekretninama pok. N. Ž. nije rješenje o nasljeđivanju već Ugovor o doživotnom izdržavanju kojeg je pok. N. Ž. kao primateljica uzdržavanja sklopila sa predlagateljicom dana 07. rujna 2005.g., dakle dvostrano obvezno pravni ugovor kojemu je cilj stjecanje prava vlasništva nekretnina nakon smrti primateljice uzdržavanja. Odredbom čl.356. st.2. ZV-a određeno je da strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drugačije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar nadležan za poslove pravosuđa Republike Hrvatske, dok je odredbom čl.357. st.1. ZV-a određeno da je, ako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa Republike Hrvatske, pravni posao kojemu je cilj stjecanje tog prava vlasništva, ništetan bez suglasnosti ministra nadležnog za poslove pravosuđa. Kako protivno navodima žalbe Republika Hrvatska nije sa Republikom Srbijom sklopila ugovor kojim bi srpski državljani mogli stjecati pravo vlasništva nekretnina na temelju pravnog posla bez prethodne suglasnosti ministra nadležnog za poslove pravosuđa Republike Hrvatske, a da predlagateljica uz prijedlog za uknjižbu nije dostavila takvu suglasnost zbog čega je primjenom čl.357. st.1. ZV-a predmetni pravni posao ništetan, osnovano je zemljišnoknjižni referent odbacio prijedlog predlagateljice za upis njezinog prava vlasništva na nekretninama koji su predmet tog pravnog posla na temelju čl.109. st.6. ZZK-a, ocijenivši da prijedlogu nisu priloženi svi prilozi nužni za donošenje odluke o osnovanosti prijedloga za upis prava vlasništva na nekretninama u korist predlagateljice kao državljanjke Republike Srbije, a posljedično navedenom, pravilno je pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbio njezin prigovor kao neosnovan.

              Obzirom na izneseno te da ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti osnovom čl.365. st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka USRH - dalje: ZPP) koji  uporište za svoju primjenu u zemljišnoknjižnim postupcima nalazi u čl.91. st.1. ZZK-a, pa ni onu iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje predlagateljica, valjalo je na temelju čl.128. st.3. ZZK-a odbiti žalbu predlagateljice kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

U Varaždinu,  16. svibnja 2016. godine