Broj: Rev 1595/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika I. G. iz Z., S. g., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika - protutužitelja B. M. i Z. M., oboje iz C., koje oboje zastupa punomoćnik mr. Z. D., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed i utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja - protutuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3632/2008-2 od 2. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-124/04 od 25. siječnja 2008., u sjednici održanoj 21. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužiteljeva - protutuženikova revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja I. G., koji glasi:

 

„Tuženici su dužni predati u posjed tužitelju nekretninu-stan koji se nalazi u C., ..., a koji stan je upisan u zk. ul. br. 2332, broj poduloška 371, k. o. C., koja je sagrađena na kat. čest. br. 800, što u naravi predstavlja stan na drugom katu zgrade, lijevo, koji se sastoji od 3 (tri) sobe, kuhinje, kupaone s WC-om, hodnika, predsoblja i balkona, u ukupnoj površini od 64,95 m², slobodnu od stvari i svojih osoba, sve u roku od 15 dana.“

 

II Usvaja se tužbeni zahtjev tuženika B. M. i Z. M. koji glasi:

 

„a) Utvrđuje se da je Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 04. ožujka 2004. godine između prodavatelja B. M. i Z. M. i kupca I. G. ništav u cijelosti, a kako prodavatelji nisu primili kupoprodajnu cijenu temeljem zaključenog kupoprodajnog ugovora, nemaju obvezu ništa ni vratiti.

 

b) Utvrđuje se da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva tužitelja I. G. na nekretnini-stanu koji se nalazi na adresi C., ..., u zgradi koja je upisana u zk. ul. br. 2332, broj poduloška 371, k. o. C., a koja je sagrađena na kat. čest. br. 800, što u naravi predstavlja stan na II katu zgrade lijevo, a sastoji se od 3 (tri) sobe, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika, predsoblja i balkona u površini od 64,95 m², izvršena na temelju navedenog ugovora o kupoprodaji.

 

c) Nalaže se brisanje zemljišno-knjižnog stanja nastalog po osnovi Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 04. ožujka 2004. i uspostava zemljišno-knjižnog stanja u zk. ul. br. 2332, broj poduloška 371, k. o. C., kakvo je bilo prije zemljišno-knjižne provedbe navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnina, tako da se briše pravo vlasništva na toj nekretnini za korist tužitelja I. G., uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo tuženika B. M. iz C., ...“

 

III Nalaže se tužitelji I. G. da naknadi tuženicima B. M. i Z. M. parnični trošak u iznosu od 30.837,80 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja - protutuženika kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje: ZPP), protiv presude suda drugog stupnja, podnio je reviziju tužitelj, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati njegovu reviziju na način da ukine pobijanu i prvostupanjsku presudu, a predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

U svom odgovoru na reviziju tužitelja - protutuženika, tuženici - protutužitelji predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije reviziju tužitelja - protutuženika kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Kao vrijednost predmeta spora tužitelj - protutuženik je naznačio 101.000,00 kn. Isto tako kao vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva tuženici - protutužitelji su naznačili 101.000,00 kn. Obzirom da je presuda suda drugog stupnja donesena 2. veljače 2011., dakle prije 2. lipnja 2011., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), čiji je čl. 53. st. 4. propisao da se odredbe tog zakona neće primjenjivati na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena prije stupanja na snagu tog zakona, za dopuštenost revizije prema vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a, valjalo je primijeniti odredbu kako je glasila prije stupanja na snagu navedene novele, a prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Dakle, obzirom na naznačene vrijednosti, u ovom postupku dopuštena je redovna revizija, pa bez obzira što je tužitelj - protutuženik podnio tzv. izvanrednu reviziju, ista revizija je razmatrana kao redovna.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a koje u ovom postupku nisu počinjene.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužitelj - protutuženik poziva u svojoj reviziji jer se presuda suda drugog stupnja može ispitati, a za navesti je da revident niti ne navodi u čemu bi se takva povreda uopće sastojala.

 

Također, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 2. st. 1. ZPP-a jer su sudovi nižeg stupnja odlučili u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev za predaju u posjed nekretnine označene u izreci presude, dok je predmet protutužbenog zahtjeva utvrđenje ništavosti ugovora na temelju kojeg je tužitelj upisao svoje pravo vlasništva na navedenim nekretninama, kao i zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije nezakonitog upisa na temelju navedenog ništavog ugovora.

 

Sudovi nižeg stupnja prosuđuju da je predugovor na temelju kojeg je sklopljen glavni ugovor, koji je predmet ovog postupka, prividan ugovor (simulirani ugovor), jer se istim namjeravala osigurati novčana tražbina tužitelja prema M. M. za zajam od 30.000,00 DEM, te da cilj predugovora nije bila kupoprodaja spornog stana. Budući da je predugovor prividan ugovor to je posljedično tome prividan i ugovor o kupoprodaji nekretnine, pa primjenom odredbe iz čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te utvrđenja da je prividan ugovor ništav ugovor, jer iza tog prividnog ugovora prikriva se ugovor o hipoteci (disimulirani ugovor), koji je također ništav prema odredbi čl. 307. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 - dalje: ZVDSP), sudovi nižeg stupnja odbijaju tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 161. st. 1. ZVDSP-a, a prihvaćaju zahtjev protutužitelja za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora, primjenom odredbe iz čl. 103. st. 1. ZOO-a.

 

Suprotno navodima iz revizije sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo, kada utvrđuju da je ugovor o kupoprodaji ništav. Naime na temelju odredbe iz čl. 66. st. 1. ZOO-a, prividni ugovor nema učinka među ugovornim strankama, dok odredba st. 2. istog članka propisuje da prividan ugovor ako prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi samo ako udovoljava uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

 

Nadalje, obzirom na utvrđenje da ugovor o kupoprodaji zapravo prikriva založni ugovor, koji je također ništav, jer odredba čl. 307. st. 4. ZVDSP-a izričito zabranjuje tzv. lex commissoriju tj. uglavak po kojem bi založena stvar prešla u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio u određenom roku podmiren, to su oba ugovora ništava.

 

Zbog prethodno navedenog, na navode iz revizije tužitelja - protutuženika, valja odgovoriti, da on nije vlasnik nekretnine prema odredbi iz čl. 120. ZVDSP-a, za koju traži predaju u posjed, bez obzira što je uknjižen kao vlasnik te nekretnine u zemljišnim knjigama. Odredba iz čl. 119. st. 1. ZVDSP-a propisuje da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi, na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja ako zakonom nije određeno drukčije. Obzirom na utvrđenje da je ugovor koji je temelj za tužiteljev upis ništav, ne može se govoriti o valjano očitovanoj volji dosadašnjeg vlasnika usmjerenoj na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, pa tužitelj - protutuženik bez obzira na upis nije vlasnik nekretnine.

 

Ostali navodi tužitelja u reviziji koji se odnose na učinke zastupanja punomoćnika tuženih - protutužitelja prilikom sklapanja ugovora, obzirom na prethodna utvrđenja, nisu od odlučnog značaja za presuđenje u ovoj stvari.

 

Kako nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje upućuje revident u svojoj reviziji, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti se je ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, to je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. rujna 2016.