Broj: Rev-x 754/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. W. iz Z., koga zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1947/10-3 od 12. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-250/09-87 od 12. ožujka 2010., u sjednici održanoj 21. rujna 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužene kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo dužna je tužitelju W. S. iz Z. na ime najamnine platiti iznos od:

 

- 5.065,21 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 18.504,58 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 18.687,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 18.929,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.076,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. svibnja 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.085,31 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 18.834,03 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.176,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.503,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.595,22 kuna sa z.z. kamatom tekućom od 1. listopada 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.622,50 kuna sa z.z. kamatom tekućom od 1. studenog 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 19.698,04 kuna sa z.z. kamatom tekućom od 1. prosinca 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 20.175,70 kuna sa z.z. kamatom tekućom od 1. siječnja 1999. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate;

 

- 17.477,83 kuna sa z.z. kamatom tekućom od 1. veljače 1999. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate, te da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 233.879,00 kuna sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

»Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo dužna je tužitelju W. S. iz Z. na ime najamnine platiti iznos od 5.065,21 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 1998. do 30. lipnja 2002. u visini od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. po stopi od 15% godišnje, a nakon toga po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena pa do isplate.« odbija se u cijelosti kao neosnovan.“

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju temeljem čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 - dalje: ZPP), navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženoj.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Kako vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi iznos od 100.000,00 kn, revizija tužene dopuštena je osnovom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, pa je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a, ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu koristi koje je tužitelj mogao ostvariti da tužena, u razdoblju od 15. siječnja 1998. do 24. veljače 1999., nije bespravno koristila nekretninu tužitelja.

 

              Nižestupanjski sudovi utvrdili su da je tužitelj u navedenom razdoblju bio suvlasnik predmetne nekretnine u 1/2 dijela, da je tužena u tom razdoblju bila u posjedu te koristila predmetni prostor bez suglasnosti odnosno odobrenja tužitelja i drugog suvlasnika te da je, prema nalazu i mišljenju vještaka koji je vještačio u postupku, primjerena najamnina za takav objekt na području V., za navedeno razdoblje, iznosila 6,67 DEM/m2, odnosno 10.491,91 DEM mjesečno, u kunskoj protuvrijednosti.

 

              Na temelju gornjih utvrđenja nižestupanjski sudovi usvojili su djelomično tužbeni zahtjev tužitelja, pozivom na čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP), temeljeći svoje odluke na stajalištu da je tužena u navedenom vremenskom razdoblju onemogućila tužitelja kao suvlasnika predmetnog prostora da istim prostorom raspolaže, odnosno taj prostor iznajmi drugim osobama, uslijed čega je tužitelj bio onemogućen ostvarivati korist u vidu utvrđenog iznosa najamnine (svoju polovinu) za predmetni prostor koja mu pripada po osnovi navedene zakonske odredbe. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na najamninu za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 15. siječnja 1998. sudovi su odbili kao neosnovan. Uz navedeno, tužitelju je, osnovom čl. 277. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO) dosuđena i zatezna kamata na pojedine iznose najamnine, i to kako su oni mjesečno dospijevali, a počevši od trenutka ulaska tužene u prostor tužitelja (od 15. siječnja1998.).

 

              Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u pitanje revizijskim navodima da se u dijelu obrazloženja nižestupanjskih sudova koristi naziv „zakupnina“.

 

Pri tome valja napomenuti da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, već o koristima koje bi tužitelj imao da je mogao koristiti predmetnu nekretninu.

 

              Naime, prema odredbi 165. st. 1. ZVDSP-a nepošten posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

              Kada je tužena u spornom razdoblju znala da je tužitelj vlasnik predmetnog prostora te da nema valjan pravni osnov za držanje u posjedu predmetnog prostora, onda tužena u tom razdoblju nije bila pošten posjednik pa je, na temelju odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, dužna tužitelju naknaditi korist koju je mogao imati, a koju su korist nižestupanjski sudovi utvrdili u vrijednosti predmetne najamnine.

 

U odnosu na utvrđenu visinu najamnine, revizijski navodi tužene svode se na njenu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni nižestupanjskih sudova i čime upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP-a).

 

Nadalje, nisu osnovani niti revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada su sudovi otklonili prigovor tužene o zastari tužiteljevog potraživanja, povišenog nakon proteka više od tri godine od podnošenja tužbe, jer se, i prema shvaćanju ovoga revizijskog suda, ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva kada se tijekom postupka, na temelju iste činjenične i pravne osnove, zahtjeva veća svota novca.

 

Kako je u postupku nesporno utvrđeno da je tužena od početka do kraja razdoblja u kojemu je koristila tužiteljevu nekretninu postupala nesavjesno, pravilno je odlučeno i o tijeku i visini zatezne kamate na pojedine iznose koristi, kako su oni mjesečno dospijevali, počevši od trenutka stjecanja tih koristi.

 

Pravilno su sudovi odlučili i o zahtjevima stranaka za naknadom troškova postupka, dosudivši samo tužitelju zatraženi trošak. Naime, iako je tužitelj u postupku uspio djelomično, njegov tužbeni zahtjev odbijen je u neznatnom dijelu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Stoga je odluka o troškovima postupka donesena sukladno čl. 154. st. 3. ZPP-a.

 

              Kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužene odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. rujna 2016.