Broj: Rev-x 1182/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. S. iz S., zastupanog po punomoćnici A. S., odvjetnici u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskog državnom odvjetništvu iz C., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1470/2010-2 od 13. ožujka 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju, broj P-14/09 od 10. prosinca 2009., u sjednici održanoj 28. rujna 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1470/2010-2 od 13. ožujka 2013. i sudi:

 

              Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju, broj P-14/09 od 10. prosinca 2009.

 

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.580,00, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva građenjem na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Senju označena kao kč.br. ..., upisana u zk.ul. broj ... k.o. K., a koja u naravi predstavlja kuću br. ... gospodarsku zgradu i dvorište u K. površine 448 čhv, pa je naloženo tuženiku izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis njegovog prava vlasništva u zemljišne knjige, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda, u roku od 15 dana.

 

              U toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.580,00 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

              Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja preinačena, tako što je tužbeni zahtjev odbijen zajedno s odlukom o parničnom trošku.

 

              Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.875,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP). 

 

              Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP-a samo u okviru određeno postavljenog pravnog pitanja.

 

              U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeće pitanje:

 

              "Da li činjenica što je za vrijednost određenih nekretnina procijenjenih u temeljni kapital društva u postupku pretvorbe društvenih poduzeća učinjena rezervacija dionica, do dostavljanja dokaza o vlasništvu istih, za posljedicu može imati pravno shvaćanje da takve nekretnine (za čiju procijenjenu vrijednost su dionice rezervirane) uopće nisu procijenjene u temeljni kapital pretvorenog društva, a kakvim shvaćanjem se potpuno onemogućuje društvu da u sudskom postupku dokazuje svoje pravo vlasništva, koje potječe iz nekadašnjeg prava korištenja, upravljanja i raspolaganja istima?"

 

              Kao razloge tužitelj se poziva na neujednačenu praksu drugostupanjskih sudova te na presudu ovog suda Rev-1072/08.

 

              Odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz stavka 1. toga članka zakona, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Pri tome, sukladno stavku 3. navedenog članka zakona, stranka treba u reviziji određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Ovaj je revizijski sud ocijenio da je postavljeno pravno pitanje od važnosti za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

 

              - da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina,

              - da je tužitelj na prijepornom zemljištu još davnih osamdesetih godina sagradio ugostiteljski objekt, pansion R.

              - da je tužitelj imao urednu upravno-tehničku dokumentaciju – građevinsku dozvolu za izgradnju,

              - da je predmetni pansion početkom Domovinskog rata bombardiran i uništen,

              - da se danas na tom zemljištu nalazi skladišni prostor za odlaganje i rezalište drvene građe firme K. p. iz K. i izgrađena nadstrešnica sa željeznim stupovima,

              - da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 19. svibnja 1993. ovo zemljište ušlo u procjenu temeljnog kapitala tužitelja,

              - da su u visini procijenjene vrijednosti ovog zemljišta rezervirane dionice prema rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju.

 

              Slijedom takvih utvrđenja, a pravilnom primjenom odredbe iz čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje ZV), pravilno je prvostupanjski sud zaključio u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

              Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da će osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zk. upis prava vlasništva, upisati pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda pošto dokažu da su bili izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

 

              Utoliko je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

              Tužitelj je u postupku dokazao da je bio izvanknjižni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja navedenom nekretninom, jer je na njoj temeljem uredne upravno-tehničke dokumentacije i građevinske dozvole sagradio objekt R. kojim je upravljao i koristio ga za ugostiteljsku namjenu sve dok početkom Domovinskog rata nije bio uništen bombardiranjem.

 

              Pogrešno drugostupanjski sud smatra da je prijeporno zemljište rezervirano u postupku pretvorbe tužitelja. Naime, u postupku pretvorbe su rezervirane dionice u vrijednosti procijenjenog zemljišta što predstavlja bitnu razliku. Posebno je pogrešan zaključak suda drugog stupnja da bi rezervacija dionica u vrijednosti prijepornog zemljišta u postupku pretvorbe utjecala na odluku o vlasništvu navedenih nekretnina tužitelja.

 

              U postupku je utvrđeno da je predmetno zemljište ušlo u procjenu temeljnog kapitala tužitelja, kako to proizlazi iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, pa nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 390. ZV. Uostalom, ova se parnica i ne vodi o tome je li prijeporna nekretnina predstavlja temeljni kapital društva, već se vodi o tome jesu li se na strani tužitelja ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnina temeljem ranijeg izvanknjižnog stanja glede prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu.

 

              Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju ne može imati značaj odluke o vlasništvu prijeporne nekretnine, pa tako niti može predstavljati odluku o prethodnom pitanju glede vlasništva prijepornog zemljišta, kako to pogrešno smatra tuženik.

 

              Za ovu odluku je međutim od odlučne važnosti što je tužitelj dokazao da je bio izvanknjižni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetne nekretnine u društvenom vlasništvu do trenutka pretvorbe.

 

              Tužitelj je stekao vlasništvo temeljem ranijeg prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, pa naknadno uništenje samog objekta u Domovinskom ratu, a izgrađenog na prijepornom zemljištu, ne utječe na predmetno vlasništvo, niti stoga ima mjesta primjeni odredbe iz čl. 169. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud.

 

              Budući da iznesena pravna stajališta iz drugostupanjske presude odstupaju od do sada zauzetog i iznesenog pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valjalo je postavljeno pravno pitanje u reviziji ocijeniti važnim za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

 

              Rezervacija dionica za procijenjenu vrijednost nekretnine u postupku pretvorbe poduzeća ne dovodi u pitanje činjenicu da su te nekretnine procijenjene u temeljni kapital pretvorenog društva, niti sama po sebi utječe na dokazivanje prava vlasništva predmetnog zemljišta.

 

              Slijedom svega navedenog valjalo je reviziju tužitelja prihvatiti i tako pobijanu presudu preinačiti te odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. ZPP.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na troškove pristojbi i na troškove zastupanja tužitelja po odvjetniku u prvostupanjskom postupku, jer drugi trošak tužitelj nije tražio.

 

Zagreb, 28. rujna 2016.