Broj: Gž-3967/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Bosilj, kao predsjednice vijeća te Nade Krnjak, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B., OIB:… iz V., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d., V., protiv tuženice R. K., OIB:… iz H.,  zastupane po punomoćniku mr.sc.M. R., odvjetniku iz V., radi predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj 22 P-1785/11-18 od 10. lipnja 2014.g., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2016.g.

 

p r e s u d i o   j e

                                                                          

              Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj 22 P-1785/11-18 od 10. lipnja 2014.g.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I/ tužitelj je odbijen sa zahtjevom da mu tuženica preda u suposjed nekretninu upisanu u zk.ul.996 k.o. C. T. čestica broj 1552 vinograd Risnjak od 1331 m2, a toč.II/ izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.256,25 kn u roku od 15 dana.

 

              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika neposjednika predmetne nekretnine da mu tuženica kao suvlasnica i isključiva posjednica predmetnu nekretninu preda u suposjed.

 

              Provedenim dokazima, uvidom u z.k. izvatke, očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničkog vještaka A. V. te saslušanjem svjedoka A. i J. B. i parničnih stranaka prvostupanjski sud utvrdio je:

 

              -da su parnične stranke u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasnici predmetne svaka u ½ dijela;

 

              -da je tužitelj ½ dijela predmetne nekretnine stekao darovanjem od brata A. B., a tuženica na temelju kupoprodajnog ugovora od 16. lipnja 2011.g. i aneksa od 25.travnja 2014.g.od brata tužitelja J. B.;

 

              -da je na temelju iskaza prednika stranaka, A. i J. B., utvrđeno da je predmetna nekretnina bila izvanknjižno vlasništvo njihove majke I. B. koja im je istu darovala prije dvadesetak godine svakome u ½ dijela;             

 

              -da su po darovanju A. i J. B. faktički izvršili diobu predmetne nekretnine na način da je J. B. samostalno koristio lijevu stranu gledajući od puta na kojem dijelu je sagrađena klijet koju su zajednički koristili, a A. B. desnu stranu;

 

              -da je po uređenju zemljišnoknjižnog stanja - u predmetu Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj RZ-68/10 - A. B., svoju u naravi desnu polovicu nekretnine darovao i predao u samostalni posjed tužitelju, a J. B. svoju u naravi lijevu polovicu nekretnine prodao i predao u samostalni posjed tuženici zajedno s izgrađenom klijeti;

 

              -da nije sporno da je tuženica od sklapanja kupoprodajnog ugovora u samostalnom posjedu lijeve polovice nekretnine koju je fizički odijelila od dijela nekretnine tužitelja, a tužitelj u samostalnom posjedu desne polovice nekretnine.

 

              Na temelju prednje utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je između prednika stranaka izvršena stvarna dioba predmetne nekretnine na način da je svakom od suvlasnika pripala posebno izdvojena samostalna cjelina kojom je svaki od suvlasnika raspolagao samostalno bez suglasnosti drugog suvlasnika kao vlasnik tog točno određenog dijela, na koji način predmetnu nekretninu koriste i parnične stranke pa tužitelj, kao faktični vlasnik fizički određenog dijela nekretnine neosnovano zahtijeva da mu tuženica preda u suposjed cijelu predmetnu nekretninu. Uporište o stvarno izvršenoj diobi sud nalazi i u  stranačkom iskazu tužitelja “da je brat J. na dijelu nekretnine koja ga je pripala pocijepao stari nasad vinograda“ te mu je i darovao upravo taj dio nekretnine.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu tužitelj ističe da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude nerazumljiva i protivna provedenim dokazima odnosno ispravama u spisu. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o faktičnoj podjeli predmetne nekretnine ukazujući da su prednici stranaka zajednički koristili klijet što ukazuje da suvlasnička zajednica još uvijek postoji. Smatra da sve do formalno provedenog postupka razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina tužitelj ima pravo na suposjed cijele nekretnine pa je na utvrđeno činjenično stanje sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Suprotno iznijetim žalbenim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, jer je prvostupanjski sud svoju odluku obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koji imaju uporište u utvrđenim odlučnim činjenicama, pa istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11 ZPP-a ovaj sud ne nalazi osnovanim, a ujedno ispitivanjem pobijane presude na temelju ovlaštenja iz čl. 365. st. 2 ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

              Prethodno izložena činjenična utvrđenja kao i materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva tužitelja pravilnim prihvaća i ovaj sud radi čega se ova presuda sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a posebno ne obrazlaže.

 

              Tek ukratko valja istaknuti da suvlasništvo u smislu odredbe čl. 36. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (NN.91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14 – dalje ZV) obuhvaća vlasništvo više osoba na fizički nepodijeljenoj stvari  pa je suvlasnik neposjednik vlasničkom tužbom iz čl. 161. st. 1. ZV-a ovlašten tražiti predaju stvari u suposjed od suvlasnika posjednika. Međutim ako je bez obzira na upisano suvlasništvo faktički izvršena dioba nekretnine na način da svaki od suvlasnika posjeduje točno određeni realni dio nekretnine treba zaključiti da suvlasnička zajednica ne egzistira te da vlasnik određenog realnog dijela ne može istovremeno biti i suvlasnik idealnog dijela cijele nekretnine pa je na utvrđeno činjenično stanje odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Iz navedenih razloga i jer je i odluka o troškovima postupka pravilno utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a visina troškova na mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12,103/14, 118/14, 107/15), valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Varaždinu, 28. rujna   2016.g.