Broj: Rev 1567/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz Z., Š., kojeg zastupa punomoćnik D. H. iz Z., Š., protiv tuženika „Z.“ d.o.o.,  Z., radi zaštite prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž-813/08-2 od 18. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-790/07 od 11. srpnja 2008., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž-813/08-2 od 18. siječnja 2010. i presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-790/07 od 11. srpnja 2008. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj predmjevani vlasnik kč. br. 1017 površine 386 čhv-a, upisane u zk. ul. br. 5628 k.o. B. s tim da je radi osiguranja novčanog potraživanja izvršio prijenos prava vlasništva u skladu s odredbom čl. 274 OZ-a na kojem zemljištu je tuženi bez dozvole vlasnika izgradio piezometar P4 pa se nalaže tuženome da s tog zemljišta ukloni piezometar P4, uz naknadu troškova parničnog postupka sve u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju (po ranijem punomoćniku odvjetniku M. G. koji mu je otkazao punomoć - list 76 spisa) zbog svih razloga propisanih odredbom čl. 385. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu ili preinače, uz obvezivanje tuženika da mu naknadi trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), te je ocijenjeno da se ostvario istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je vlasnička tužba tužitelja - tužba zbog uznemiravanja (uz deklaratorni preambul na utvrđenje prava vlasništva), u smislu odredbe čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP).

 

Polazeći od utvrđenja u postupku:

 

- da je prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku za kč. br. 1017, upisanu u zk. ul. br. 5628 k.o. B., u vlasničkom listu „B“ uknjiženo pravo vlasništva sa imena H. V. iz Š. za korist D. H. (ovdje tužitelja), po prijedlogu zaprimljenom 12. srpnja 2002.,

 

- da je prema zemljišnoknjižnom izvatku za predmetnu česticu u vlasničkom listu pod „B“ kao knjižni vlasnik upisan Fond …, Z., u 1/1 dijela, temeljem Sporazuma o prijenosu prava vlasništva i zasnivanju založnog prava na pokretninama i nekretninama radi osiguranja novčanih tražbina od 5. lipnja 2003., solemniziranog kod javnog bilježnika I. A. iz Z. 5. lipnja 2003., pod brojem Ov-309/03,

 

- dakle, da je do trenutka sklapanja citiranog Sporazuma i njegove provedbe u zemljišnim knjigama i upisa Fonda … kao novog knjižnog vlasnika, temeljem tog Sporazuma u zemljišnim knjigama bio upisan tužitelj kao dotadašnji knjižni vlasnik,

 

nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovome sporu, u bitnome, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju riječ o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva (u smislu čl. 274. u svezi s čl. 279. st. 1., 3. i 4. Ovršnog zakona i u smislu čl. 34. ZVDSP-a) sa dosadašnjeg titulara i potonjeg vlasnika D. H. na prethodnog vlasnika Fond … Z., slijedom čega se tužitelj više ne može smatrati vlasnikom predmetne nekretnine - i stoga su odbili tužbeni zahtjev.

 

Utemeljeno tužitelj prigovara u reviziji da je takvo stajalište sudova (o nedostatku aktivne legitimacije) pogrešno, pri čemu ponajprije valja istaknuti slijedeće.

 

Prema odredbama čl. 274. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96 i 29/99 - dalje: OZ), koji se na predmetni Sporazum o osiguranju prijenosom vlasništva i prijenosom prava primjenjuje shodno prijelaznoj odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 88/05), sporazumom u formi sudskog zapisnika (to se na odgovarajući način odnosi i na javnobilježnički akt i solemniziranu privatnu ispravu), protivnik osiguranja prenosi na predlagatelja osiguranja, radi osiguranja njegove tražbine, pravo vlasništva svoje određene stvari.

 

Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., fiducijarno vlasništvo je statuirano odredbama o ograničenju prava vlasništva na temelju pravnog posla (čl. 34. st. 5. ZVDSP-a), s tim da se prema odredbi čl. 297. st. 2. ZVDSP-a na to pravo na odgovarajući način primjenjuje ono što je određeno za založno pravo, ako zakonom nije što drugo određeno.

 

Dakle fiducijarno vlasništvo je uređeno u dva po svojoj naravi i pristupu različita zakona (materijalnopravni i procesnopravni).

 

ZVDSP definira fiducijarno vlasništvo kao uvjetom ograničeno pravo vlasništva koje se prenosi pravnim poslom radi osiguranja, s tim da vlasnik nema pravo na posjed predmeta vlasništva, već samo pravo na namirenje iz prodajne cijene stvari ili zadržavanjem vlasništva koje tada postaje bezuvjetno, kada se za to ispune pretpostavke.

 

OZ pak (za razliku od ZVDSP-a) fiducijarno vlasništvo ne određuje kao vlasništvo ograničeno (raskidnim) uvjetom, ali definira u osnovi sadržaj prava i obveza koje za prenositelja i stjecatelja proizlaze iz tog vlasništva, te postupak namirenja iz predmeta osiguranja, kada je prijenos vlasništva radi osiguranja učinjen u formi sudskog zapisnika odnosno javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave.

 

I terminologija ZVDSP-a i OZ-a je različita. Prema terminologiji u ZVDSP-a (čl. 34. st. 4.) stjecatelj vlasništva je prethodni vlasnik (fiducijar), a prenositelj - vlasnik koji mu je vlasništvo prenio je potonji vlasnik (fiducijant). Kako causa pravnog posla nije definitivan prijenos prava vlasništva na stjecatelja, to je njegovo vlasništvo vremenski ograničeno do postizanja svrhe takvog prijenosa, pa je u tom smislu fiducijar prethodni vlasnik u odnosu na fiducijanta koji vlasništvo tek treba steći kao potonji vlasnik.

 

Sukladno nazivlju OZ-a u postupku osiguranja, a sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva je jedan od postupaka osiguranja, fiducijar je predlagatelj osiguranja, a fiducijant protivnik osiguranja.

 

Prema čl. 34. st. 4. ZVDSP-a, vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik) dužan je postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik) te mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet.

 

Prema st. 5. tog članka ZVDSP-a, vlasnik koji je dobio pravo vlasništva određene stvari radi osiguranja obvezan je propustiti služiti se tom stvari.

 

Odredbom čl. 275. st. 1. OZ-a propisano je da ako sporazumom iz čl. 274. st. 1. OZ-a nije drugačije određeno, protivnik osiguranja ovlašten je i dalje koristiti stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, a predlagatelj osiguranja nije ovlašten stvar otuđiti niti opteretiti.

 

Dakle, kod fiducijarnog osiguranja prenesena stvar - predmet osiguranja, ako se ugovorne stranke izričito drukčije ne dogovore ostaje i dalje u (neposrednom) posjedu protivnika osiguranja - fiducijarnog dužnika (constitutum possessorium) i on je ovlašten njome se koristiti.

 

Nesumnjivo, temeljna svrha fiducijarnog prijenosa vlasništva je osigurati namirenje tražbine vjerovnika, ali je pritom također bitna značajka ovog instituta da dužniku omogući zadržavanje u posjedu stvari radi njezinog gospodarskog iskorištavanja. S obzirom na causu ovog sporazuma fiducijant (protivnik osiguranja) će biti obvezan sa stvari postupati kao dobar gospodar.

 

U kontekstu svega rečenog, dakle, proizlazi da je tužitelj kao fiducijarni dužnik zadržao neka vlasnička ovlaštenja (što uključuje i pravo na posjed i korištenje stvari) pa je utoliko i ovlašten štititi povrijeđena vlasnička prava od strane trećih osoba. Stoga je tužitelj, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe kojom zahtijeva uklanjanje spornog piezometra sa predmetnog zemljišta.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa (glede aktivne legitimacije tužitelja) činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno i stoga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, zbog čega je obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 1. ZPP-a).

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će razmotriti tuženikove prigovore kojima se protivi uklanjanju piezometra sa predmetnog zemljišta, te potom o tužbenom zahtjevu donijeti novu, zakonitu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

Zagreb, 4. listopada 2016.