Broj: Rev 1788/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Belom Manastiru, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika Š.-B. M. d.o.o. iz B. M., B. M., kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-696/11-2 od 19. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-197/08-22 od 20. prosinca 2010., u sjednici održanoj 11. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom (toč. I. izreke) odlučeno je:

 

„Nalaže se tuženiku predati tužitelju u posjed nekretnine označene kao kč.br. ... u naravi ... od 2625 m2, sve u k.o. B. M., slobodne od osoba i stvari, sve u roku od 15 (petnaest dana).“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u tom dijelu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, time da opreza radi podnosi i reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu, te obvezati tuženika na naknadu troška odgovora.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prije svega, treba reći da je s obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi (294.000,00 kn), u konkretnom slučaju dopuštena redovna revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje u smislu odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Stoga ovaj sud nije razmatrao tuženikovu reviziju podnesenu na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo stoga što obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih izvedenih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući u smislu citirane odredbe utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, to se neosnovano u reviziji ukazuje (opisno) na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a. S tim u svezi treba reći da revizijski navodi tuženika kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza (posebice iskaza saslušanog svjedoka Đ. C.), prigovori su činjenične naravi koji u revizijskom stupnju postupka nisu dopušteni (čl. 385. ZPP-a) pa ih stoga ovaj sud niti ne može uzeti u razmatranje.

 

Neutemeljeno tuženik u reviziji ponavlja prigovor litispendencije, a vezano za parnični postupak koji se vodi pred istim prvostupanjskim sudom pod brojem P-359/04. Naime, u smislu odredbe čl. 194. st. 1. ZPP-a litispendencija postoji kad se o istom zahtjevu među istim strankama vode dvije parnice. U navedenoj parnici ne radi se o istim strankama kao u ovoj parnici - tamo je tuženik također Š. d.o.o B. M., međutim u svojstvu tužitelja pojavljuje se H. d.o.o. O., dakle ne radi se o subjektivno identičnim parnicama, a kako to pravilno navode nižestupanjski sudovi. Stoga suprotna razlaganja revidenta nisu osnovana pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a na koji se ukazuje sadržajem revizije.

 

Konačno, u postupku koji je prethodio reviziji nisu uočene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom svega rečenog, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet ovog spora i ujedno predmet razmatranja u revizijskom stupnju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za predaju predmetne nekretnine u posjed.

 

Zahtjev se temelji na odredbi čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 - dalje: ZVDSP), kojim je određeno da vlasnik ima pravo tražiti predaju stvari od svakog tko posjeduje njegovu stvar.

 

U revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno jesu li ostvarene zakonske pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

 

Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZVDSP-a, vlasnik koji zahtijeva predaju stvari u posjed mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da je tužitelj postao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju Zakona o željeznici koji je stupio na snagu 8. kolovoza 2003. („Narodne novine“, broj 123/03) i da je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama,

 

- da se tuženik nalazi u posjedu predmetnih nekretnina.

 

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP-a) kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Pritom, suprotno ponovljenim prigovorima tuženika, sudovi su pravilno ocijenili da okolnost što je osnivač tuženika F. i što je tužitelj osnivač H. nije od značaja za postojanje pravnog interesa i aktivne legitimacije tužitelja u ovoj parnici.

 

Ponovljenom pak tvrdnjom da nije u posjedu spornih nekretnina revident zapravo prigovara činjeničnom utvrđenju sudova u tom pogledu, no takvim navodima (koji u reviziji ionako nisu dopušteni) nije moguće osporavati pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Slijedom navedenog, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. listopada 2016.