Broj: Rev-x 227/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u S., protiv tuženika D. P. iz S., …, kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-486/14 od 17. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-101/12 od 3. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika D. P., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-101/12 od 3. ožujka 2014. glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj spram tuženika za cijelo vlasnik zgrade anagrafske oznake … u S., označene kao čest. zgr. 148 K.O. S., ZU 10928, pa je tuženik dužan u roku od 15 dana izdati tužitelju valjanu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na ime tužitelja, uz istodobni izbris tog prava vlasništva s imena prednika tuženika sada pok. I. P., u protivnom će takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana predati stan anagrafske oznake … u S., označen kao čest. zgr. 1458 K.O. S., ZU, 10928, slobodan od osoba i stvari na slobodnu raspoložbu i u posjed tužitelju.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.662,50 kn."

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-486/14 od 17. srpnja 2014. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj u bitnom navodi da je revizija nedopuštena, a podredno osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud je imajući na umu vrijednost predmeta spora označenu u tužbi i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008., razmotrio reviziju tuženika kao redovnu reviziju u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP).

 

Naime, prema stanju spisa tužba s tužbenim zahtjevom na utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave u ovoj pravnoj stvari je podnesena 10. siječnja 1991., a tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 200.000,00 din (list 1. spisa). Vrijednost predmeta spora koju je naznačio u tužbi tužitelj nije mijenjao kod preinačenja tužbe – isticanja zahtjeva za predaju u posjed uz postojeći zahtjev na utvrđenje i izdavanje tabularne isprave (list 5. spisa), već je tužitelj na ročištu od 9. studenoga 2009. označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kn iako nije preinačavao tužbu (list 72. spisa). U ovoj parnici sud na temelju ovlaštenja iz čl. 40. ZPP nije utvrđivao neku drugu vrijednost predmeta spora.

 

Prema mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, revizija je bila dopuštena u sporovima u kojima vrijednost predmeta spora prelazi 8.000,00 din. Vrijednost predmeta spora koju je naznačio u tužbi tužitelj nije ovlašten naknadno mijenjati ako ne preinači tužbu (tako i Vrhovni sud u Rev 2669/94 od 26. svibnja 1998.). Polazeći od navedenog te uvažavajući predmetnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj kod ocjene prava na podnošenje revizije treba voditi računa o legitimnim očekivanjima stranaka da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja odnosno legitimnim očekivanjima stranke da će odlučivanje u sporu završiti pred revizijskim sudom, valjalo je zaključiti da je u konkretnom slučaju dopuštena redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje prema odredbi čl. 392.a ZPP - samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik u reviziji prigovara da drugostupanjski sud nije uopće odgovorio na žalbene navode tuženika o postojanju bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tuženika, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP), s dovoljnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbenih navoda tuženika, pri čemu drugostupanjski sud sukladno svojim ovlastima iz čl. 375. st. 5. ZPP djelomično i nije posebno obrazlagao presudu jer je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Na takav način drugostupanjski sud je ocijenio, suprotno ocjeni tuženika, da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tuženik navodeći da sudovi nisu obrazložili zaključak zašto je predmetni stan posebna imovina tužitelja. Suprotno navedenom, ovaj sud nalazi da presude sadrže jasne razloge tog zaključka. Navodi kojima tuženik obrazlaže istaknuti revizijski prigovor predstavlja protivljenje zaključku nižestupanjskih sudova o tome da predmetni stan nije zajednička imovina tužitelja i prednice tuženika, pa je zapravo riječ o prigovoru pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza (u pravilu) je pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što u svezi takvog postupanja tuženik ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi, nižestupanjski sudovi nisu počinili postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje.

 

Navodima revizije o činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi da sporna nekretnina nije stečena samo sredstvima do kojih je tužitelj došao počinjenjem kaznenog djela, već dijelom iz vlastite imovine prednice tuženika stečene prije braka, kao i imovine stečene radom prednice tuženika za vrijeme trajanja braka, tuženik prigovora pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stadiju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (čl. 385. ZPP).

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva na zgradi anagrafske oznake …, S., oznake čest. zgr. 148 k.o. S., zk.ul. 10928; zahtjev za izdavanje tabularne isprave i zahtjev za predaju stana anagrafske oznake …, S., oznake čest. zgr. 148 k.o. S., zk.ul. 10928, slobodnog od osoba i stvari u posjed tužitelju.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je prednica tuženika (pok. I. P.) uknjižena kao suvlasnica na predmetnoj nekretnini za 99/180 dijela, koji suvlasnički dio predstavlja jednosoban stan, anagrafske oznake …,

 

- da je prednica tuženika pravo suvlasništva na toj nekretnini upisala na temelju izjave o priznanju prava vlasništva od 27. prosinca 1973. u kojoj je kao osnova stjecanja vlasništva na predmetnoj nekretnini naveden Usmeni ugovor o kupoprodaji iz 1959. godine kojeg su zaključili prodavatelj Š. J. i I. P. kao kupac,

- da predmetna nekretnina nije prodana dva puta,

 

- da su prednica tuženika i tužitelj bili u braku i da su brak sklopili u 23. kolovoza 1959. godine, a brak je razveden presudom Okružnog suda u Splitu od 26. veljače 1963. godine,

 

- da je tužitelj predmetnu nekretninu kupio od Š. J. krajem 1959. godine na način da je sklopljen usmeni ugovor o kupoprodaji, da je tužitelj kao kupac u cijelosti isplatio cijenu i da je Š. J. kao prodavatelj nekretninu predao kupcu u posjed,

 

- da tužitelj stan platio novcima stečenim na nezakoniti način - koja je ostvario počinjenjem kaznenih djela za koja je bio pravomoćno osuđen,

 

- da je presudom Okružnog suda u Splitu broj K-48/60 tužitelj osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od 11 godina zbog toga što je od rujna 1959. godine do siječnja 1960. godine počinio kazneno djelo pronevjere i falsificiranja.

 

Nižestupanjski sudovi su pozivom na odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, u daljnjem tekstu: ZVDSP) primijenili pravna pravila Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ). Sudovi su pravilno ocijenili da je tužitelj stekao pravo vlasništva na temelju navedenog usmenog ugovora o kupoprodaji iz 1959. godine. Pri tom sudovi iznose shvaćanja koja su podudarna sa shvaćanjima revizijskog suda – da je usmeni ugovor o prodaji koji je zaključen i izvršen prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, u daljnjem tekstu: ZOVO) valjan temelj za stjecanje vlasništva (tako i Vrhovni sud u Rev-610/90 od 10. listopada 1990.), odnosno da se u primjeni pravnih pravila OGZ prije stupanja na snagu ZOVO vlasništvo nekretnina temeljem pravnog posla moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen (tako i Vrhovni sud u Rev-250/90 od 20. ožujka 1991.).

 

U nižestupanjskim presudama sudovi su otklonili prigovore tuženika o tome da je sporna nekretnina zajednička imovina tužitelja i prednice tuženika. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj stan platio novcima stečenim na nezakoniti način, sudovi su pravilno zaključili da to nije imovina koju je tužitelj stekao radom za vrijeme trajanja bračne zajednice niti potječe iz te imovine u smislu odredbi čl. 277. i 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 45/89 i 59/90, u daljnjem tekstu: ZBPO). Naime, imovina koju je bračni drug stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice na drugi način, a ne radom, nije zajednička imovina bračnih drugova, već je posebna imovina bračnog druga.

 

Nisu osnovani revizijski navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe ZBPO. Ovo stoga što je u prijelaznim i završnim odredbama ZBPO i to u čl. 408. propisano da se odredbe ZBPO primjenjuju i na imovinske odnose bračnih drugova iz brakova zaključenih prije stupanja na snagu toga Zakona, ako zahtjevi stranaka do tog vremena nisu pravomoćno riješeni. Osim toga, ako bi se i prihvatili revizijski navodi o tome da se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice trebaju primijeniti odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, u konkretnom slučaju Osnovni zakon o braku ("Službeni list FNRJ" broj 29/46, 36/48, 44/51 i 18/55, dalje u tekstu: OZB) zaključak je isti - sporna nekretnina nije zajednička imovina tužitelja i prednice tuženika, već vlastita imovina tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 9. OZB imovina, koju jedan bračni drug ima u vrijeme zaključenja braka, ostaje njegova vlastita, i on zadržava pravo da upravlja i raspolaže s njom samostalno, a prema odredbi čl. 10. st. 1. OZB imovina, koju su supruzi stekli radom u toku braka, je njihova zajednička imovina. Prema tome, u posebnu imovinu bračnih drugova spada kako imovina koju je bračni drug već imao u vrijeme zaključenja braka (čl. 9. OZB), tako i imovina koju je stekao u toku braka na drugi način, a ne radom (argumentum a contrario iz čl. 10. st. 1. OZB).

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da prednica tuženika i tuženik nisu stekli vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću. Prvostupanjski sud navodi da prednica tuženika nije bila u poštenom posjedu predmetne nekretnine jer je znala da je tužitelj kupio istu, a tuženik je postao nesavjestan posjednik najkasnije nakon preuzimanja postupka nakon smrti pok. majke jer je obaviješten o postupku, koji je preuzeo i nastavio voditi. Drugostupanjski sud otklanjajući žalbene prigovore tuženika u obrazloženju pobijane presude poziva se na okolnost da je u brakorazvodnom postupku tužitelj tražio da prednica tuženika preda stan njegovim roditeljima ili poduzeću L. odnosno ako ostane u stanu da plaća naknadu.

 

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da ni prednica tuženika niti tuženik nisu mogli dosjelošću steći pravo vlasništva te nekretnine neovisno o tome što su bili u njenom dugogodišnjem posjedu, jer su s obzirom na utvrđene činjenice bili svjesni da ona nije njihova. Naime, u smislu odredaba ZV, ZOVO i OGZ posjednik koji zna da nekretnina koju posjeduje nije njegova ne može dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnine, bez obzira na to koliko je trajao njegov posjed. Odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema ZOVO samo je savjesni posjednik dosjelošću mogao steći vlasništvo (čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO), a prema odredbi čl. 72. st. 2. ZOVO posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. OGZ kao uvjet za stjecanje dosjelošću propisuje da posjed mora biti pošten (paragraf 1463.).

 

Okolnost na koju upire tuženik da tužitelj po izlasku iz zatvora nije tražio predaju nekretnine, ne može se tumačiti u prilog savjesnosti posjednika (prednice tuženika) koji je znao da nekretnina koju posjeduje nije njegova (tako i Vrhovni sud u Rev-2031/87 od 4. svibnja 1988.).

 

Neosnovan je prigovor tuženika da je posjed prednice tuženika postao nepošten tek kada je dobila tužbu u ovom predmetu kad iz utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je posjed prednice tuženika postao nepošten i prije nego joj je uručena tužba.

 

Okolnost da je tužitelj platio predmetnu nekretninu od imovine (sredstvima) koja potječe od kaznenog djela nije od utjecaja na njegovo stjecanje prava vlasništva (i s tim u vezi osnovanost zahtjeva na utvrđenja prava vlasništva, izdavanje tabularne isprave i predaju u posjed sporne nekretnine), već je ta okolnost relevantna u odnosu na pitanje može li tužitelj zadržati u vlasništvu tu nekretninu s obzirom na načelo kaznenog zakonodavstva prema kojem nitko ne može zadržati korist ostvarenu protupravnom radnjom. Ta i druge okolnosti bile bi odlučne u postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, što nije predmet ove parnice.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 12. listopada 2016.