Broj: Rev 2468/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja Ć. B. iz Z., II-tužitelja D. B., III-tužiteljice D. B., oboje iz Z., i IV-tužiteljice M. B. iz P., svi zastupani po punomoćniku J. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. i p. u Z., protiv tuženika H. c. d.d. sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku M. V., dipl. iur. zaposlenom kod tuženika, radi povrata stvari u posjed i isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1828/11-2 od 24. kolovoza 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-831/09 od 15. travnja 2011., u sjednici održanoj 18. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija I-tužitelja Ć. B. i IV-tužiteljice M. B. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija II-tužitelja D. B. i III-tužiteljice D. B. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku H. c. Z., ... da preda tužiteljima u posjed slobodnu od stvari i osoba, odnosno dovedenu u prvobitno stanje, nekretninu označenu kao čest. zem. 1364/5 k.o. B. površine 451 m² u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Ukoliko tužena ne bude u mogućnosti ispuniti gornju obvezu, iste se može osloboditi tako da tužiteljima isplati ukupan iznos od 653.950,00 kn i to prvotužitelju iznos od 219.982,00 kn, drugotužitelju iznos od 109.992,00 kn, trećetužiteljici iznos od 109.992,00 kn i četvrtotužiteljici iznos od 219.982,00 kn s kamatom po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena i tekućoj od utuženja pa do isplate.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I-tužitelja Ć. B., II-tužitelja D. B., III-tužiteljice D. B. i IV-tužiteljice M. B. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predlažu ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti revizije ispitao dopuštenost revizije, obzirom su tužitelji podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. i 2. ZPP-a.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b tog Zakona (točka 3.).

 

Stranke mogu podnijeti reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju) radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je vlasničkopravni zahtjev za vraćanje nekretnine - predaja čest. zem. 1364/5 k.o. B. n. M. u površini od 451m² koju tuženik drži u posjedu te je istovremeno u tužbi navedeno da ukoliko tuženik ne bude u mogućnosti ispuniti traženu činidbu, iste se može osloboditi isplatom iznosa od ukupno 653.950,00 kn. Stoga se u konkretnom slučaju radi o tzv. facultas alternativi. Naime, tužitelji tvrde da su suvlasnici predmetne nekretnine koju su stekli nasljeđivanjem iza smrti oca odnosno supruga pok. M. B. pok. A., a koju tuženik koristi bez valjane pravne osnove.

 

Prema odredbi članka 40. stavak 1. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. Dakle, za određivanje vrijednosti predmeta spora u kojemu je pored glavnog zahtjeva istaknuto i procesno alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) mjerodavna je vrijednost tog ovlaštenja.

 

Stoga u odnosu na I-tužitelja Ć. B. i IV-tužiteljicu M. B. vrijednost predmeta spora iznosi 219.982,00 kn za svakoga, u odnosu na II-tužitelja D. B. i III-tužiteljicu D. B. vrijednost predmeta spora iznosi 109.992,00 kn za svakoga.

Prema tome, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na II-tužitelja D. B. i III-tužiteljicu D. B. ne prelazi 200.000,00 kn. Nadalje, u konkretnom slučaju ne radi se niti o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa niti je drugostupanjska odluka u ovoj pravnoj stvari donesena na osnovi odredbe iz članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Stoga revizija II-tužitelja D. B. i III-tužiteljice D. B. podnijeta prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a u ovom slučaju nije dopuštena pa ju je na temelju odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP-a valjalo odbaciti.

 

U odnosu na I-tužitelja Ć. B. i IV-tužiteljicu M. B. dopuštena je revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP-a pa je ovaj sud u odnosu na navedene tužitelje podnesenu reviziju razmatrao kao reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP-a. Međutim, revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud je na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP-a ispitao u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revidenti podnose reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ali u sadržaju revizije određeno ne navode u čemu bi se iste sastojale. Stoga ovaj sud taj revizijski razlog nije uzeo u razmatranje (članak 386. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je Općinski sekretarijat za upravno-pravne poslove i upravni nadzor Općine Biograd na Moru donio 12. rujna 1978. rješenje broj UP/I-03-2-1724/1-1978, u kojem je navedeno da Odluka Skupštine Općine Biograd na Moru o izgradnji saobraćajne petlje na ... u B. n. M., prema članku 12. Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“, broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82-pročišćeni tekst, 28/87, 39/88, 71/91, 73/91, 26/93 i 9/94 - u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), zamjenjuje rješenje o utvrđivanju općeg interesa te da izgradnja spomenute petlje obuhvaća, između ostalih i česticu 1364/2. Tim rješenjem usvojen je prijedlog Samoupravne interesne zajednice za regionalne i magistralne ceste od 10. srpnja 1978. te se radi izgradnje saobraćajne petlje određuje potpuna eksproprijacija i prijenos u društveno vlasništvo nekretnina navedenih u prijavnom listu Uprave za katastar i geodetske poslove broj UP/I-07-219/1978 od 31. svibnja 1978. (između kojih je i dio čest. zem. 1364/2 k.o. B. u površini od 451 m² vlasnika M. B. pok. A.), u korist predlagača eksproprijacije,

- prema tom rješenju korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed danom konačnosti rješenja, a pitanje naknade će se riješiti u drugom postupku,

- da je između obitelji B. i Općine Biograd na Moru 17. ožujka 1978. zaključen Ugovor o zamjeni čest. zem. 1364/2 u površini od 3141 m² ali da taj ugovor između stranaka nije realiziran,

- da je utužena čest. zem. 1364/5 nastala od matične 1364/2 k.o. B. n. M., koja je u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tužitelja, a u katastarskom operatu parcela nove izmjere upisana je kao posjed tuženika,

- da je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprirane nekretnine i istu priveo svrsi sagradivši cestu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev ocijenivši da je obveznik plaćanja naknade općina koja je zemljište dodijelila na korištenje, a ne tuženik kome je zemljište dano na korištenje.

 

Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog promašene pasivne legitimacije budući da prema odredbi članka 10. Zakona o eksproprijaciji naknadu za ekspropriranu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije, a to je u ovom slučaju upravo pravni prednik tuženika. Međutim, takav zaključak nije bio od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava jer je tužbeni zahtjev svejedno trebalo odbiti i to iz razloga koje je pravilno naveo i obrazložio drugostupanjski sud.

 

Naime, sud drugog stupnja je potvrdio prvostupanjsku presudu zaključujući da se tužitelji neosnovano pozivaju na svoje vlasništvo odnosne nekretnine koje je kao takvo još uvijek upisano u zemljišne knjige. U tom smislu, sud drugog stupnja pravilno ocjenjuje da je prednik tužitelja prema odredbama Zakona o eksproprijaciji prestao biti vlasnikom sporne nekretnine jer je na temelju valjane pravne osnove stupio u posjed nekretnine te istu priveo svrsi, sukladno rješenju o eksproprijaciji. Dakle, korisnik eksproprijacije je stupio u posjed eksproprirane nekretnine i na njoj izgradio asfaltnu cestu pa je time prednik tužitelja prestao biti vlasnik predmetne nekretnine, dok je istodobno na osnovi zakona (izvanknjižno) vlasništvo sporne nekretnine stekao korisnik eksproprijacije.

 

To je zato jer je člankom 2. Zakona o eksproprijaciji propisano da eksproprijacijom nekretnina postaje društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi (potpuna eksproprijacija) te da se potpunom eksproprijacijom prava u pogledu nekretnina na kojoj postoji pravo vlasništva oduzimaju u cjelini.

 

Slijedom toga, pravilno drugostupanjski sud ocjenjuje da se nisu ispunile pretpostavke iz članka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), odnosno da tužitelji nisu dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine i da istu bez valjane pravne osnove koristi tuženik.

 

Kao što su nižestupanjski sudovi utvrdili, rješenjem Općinskog sekretarijata za upravno-pravne poslove i upravni nadzor Općine Biograd na Moru od 12. rujna 1978. određena je potpuna eksproprijacija i prijenos u društveno vlasništvo predmetne nekretnine, radi izgradnje saobraćajne petlje. To rješenje je (prema potvrdi o pravomoćnosti - list 52 spisa) postalo pravomoćno dana 10. listopada 1978.

 

Odgovarajući na navode revidenata da njihov pravni prednik nije uredno pozvan na raspravu o izvlaštenju jer da je poziv vraćen s naznakom „nepoznat na naznačenoj adresi“ potrebno je istaknuti da se pravilnost i zakonitost upravnog rješenja, kao ni njegova pravomoćnost ne mogu preispitivati u parničnom postupku pred redovnim sudom.

 

              Alternativna mogućnost (facultas alternativa) oslobađanja tuženika od obveze nije tužbeni zahtjev nego je građanskopravna ponuda tužitelja tuženiku. O alternativnom ovlaštenju sud ne može raspravljati niti meritorno odlučivati pa ni ulaziti u ocjenu visine novčanog iznosa koji tužitelji traže umjesto predaje sporne nekretnine u posjed.

 

              Zbog toga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji I-tužitelja Ć. B. i IV-tužiteljice M. B. odlučeno kao u izreci presude.

 

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju II-tužitelj D. B. i III-tužiteljica D. B., osim što se u reviziji pozivaju na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP-a, nisu određeno naznačili pravno pitanje zbog kojeg podnose reviziju, što su bili dužni prema izričitoj zakonskoj odredbi iz članka 382. stavak 3. ZPP-a.

 

Naime, da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano do te mjere da ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, a revizijski sud ni u kojem slučaju nije ovlašten sam prepoznati ili ispitivati nazire li se možda u navodima revidenta neko pravno pitanje o kojem ovisi odluka u sporu i koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema tome, revizija podnesena na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane člankom 382. stavak 2. i 3. ZPP-a o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije.

 

Iz tih razloga revizija II-tužitelja D. B. i III-tužiteljice D. B., podnesena na temelju članka 382. stavak 2. ZPP-a, nije dopuštena pa ju je na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 2. ZPP-a valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 18. listopada 2016.