Broj: Rev 1322/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Grada Splita, S., protiv tuženika-protutužitelja S. B., pok. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik u S., radi predaje u posjed i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-440/10 od 25. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1101/07 od 16. listopada 2009., u sjednici održanoj 9. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika-protutužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika-protutužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika pa je naloženo tuženiku-protutužitelju da nekretninu označenu kao čest. zem. 6. (katastarska čest. zem. 7755/1) površine 323 m2, z.u. 6730 k.o. S., položenu na predjelu T.-R., preda u isključivi posjed tužitelju-protutuženiku te mu je zabranjeno svako daljnje pačanje u predmetnu nekretninu (stavak I. izreke), a odbijen je tuženikov-protutužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik-protutužitelj isključivi vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 6. (katastarska čest. zem. 7755/1), z.u. 6730 k.o. S., te zahtjev da je tuženik-protutužitelj ovlašten na temelju te presude ishoditi upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz istodobno brisanje tog prava sa imena tužitelja-protutuženika.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Istom odlukom odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik-protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika-protutužitelja nije dopuštena u dijelu kojim se pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je  odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kuna.

 

Tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužitelj-protutuženik od tuženika-protutužitelja zahtijeva predaju u posjed nekretnine pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude i zabranu svakog daljnjeg smetanja (pačanja) predmetne nekretnine.

 

Protutužbenim zahtjevom tuženik-protutužitelj zahtijeva utvrđenje da je isključivi vlasnik predmetne nekretnine i da je ovlašten ishoditi upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz istodobno brisanje prava vlasništva tužitelja-protutuženika.

 

S obzirom da se tužbeni zahtjev i protutužbeni zahtjev u ovom postupku ne odnose na novčanu svotu za oba ta zahtjeva mjerodavna je, u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP, vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi, odnosno u protutužbi, koja je po svom procesnom karakteru samostalna tužba, tako da se vrijednost predmeta spora za tužbu i protutužbu utvrđuje samostalno.

 

Iz spisa proizlazi da je tužitelj-protutuženik u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kuna, dok tuženik-protutužitelj u protutužbi (list 60-61 spisa) nije naznačio vrijednost predmeta spora u smislu čl. 40. st. 2. ZPP te da prvostupanjski sud nije utvrdio vrijednost predmeta spora u odnosu na protutužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave u smislu čl. 40. st. 4. ZPP.

 

Odredbom čl. 40. st. 5. ZPP propisano je da će se, ako sud u slučaju iz čl. 40. st. 4. ZPP ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrati da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna.

 

Kako se, sukladno citiranoj odredbi čl. 40. st. 5. ZPP, u postupku koji se vodi povodom protutužbenog zahtjeva ima smatra da vrijednost predmeta spora iznosi 50.000,00 kuna to revizija tuženika-protutužitelja nije dopuštena u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu budući da nisu ispunjeni vrijednosni kriteriji za podnošenje redovne revizije propisani čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP.

 

Budući da je tuženik-protutužitelj protiv drugostupanjske presude podnio redovnu reviziju na temelju čl. 382. st. 1. ZPP, a da u  konkretnom slučaju nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke na temelju kojih bi revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu bila dopuštena niti u smislu odredbe čl. 382. st. 1. točka 2. i 3. ZPP revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude  kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu je dopuštena jer vrijednost predmeta spora u tom dijelu iznosi 101. 000,00 kuna, ali nije osnovana.

 

Drugostupanjska presuda je u pobijanom dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

 

Tuženik-protutužitelj je u reviziji naveo da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali u reviziji nije određeno koju bi to bitnu povredu odredaba parničnog postupka drugostupanjski sud počinio, niti u čemu se ona sastoji. Stoga, takav uopćeni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud nije mogao ispitati.

 

Revident u reviziji dijelom iznesenih navoda prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i preocjenjuje ga na svoj način. Kako prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to navodi tuženika-protutužitelja kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

S obzirom da tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika pozivom na odredbu čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) i odredbu čl. 162. ZVDSP jer su ocijenili da je tužitelj-protutuženik vlasnik predmetne nekretnine koju tuženik-protutužitelj drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova.

 

U revizijskom stadiju sporno je jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 161. ZVDSP te čl. 162. ZVDSP kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava treba imati na umu činjenicu da je ovaj, revizijski, sud kao nedopuštenu odbacio reviziju tuženika-protutužitelja u dijelu kojim je pobijao drugostupanjsku presudu kojom je pravomoćno odlučeno o protututužbenom zahtjevu. Dakle, u ovoj je pravnoj stvari pravomoćna drugostupanjska presuda u dijelu kojim su sudovi kao neosnovan odbili protutužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj zahtijevao utvrđenje da je isključivi vlasnik predmetne nekretnine.

 

Budući da je drugostupanjskom presudom sud pravomoćno odbio protutužbeni zahtjev za utvrđenje isključivog vlasništva tuženika-protutužitelja na predmetnoj nekretnini, da je tuženikova-protutužiteljeva revizija u tom dijelu rješenjem ovoga suda odbačena kao nedopuštena te kako je tužitelj-protutuženik tijekom postupka dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine koju tuženik-protutužitelj drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova to prema ocjeni ovoga suda nije osnovan tuženikov-protutužiteljev revizijski razlog da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 161. ZVDSP i čl. 162. ZVDSP kada su prihvatili tužbeni zahtjev u ovom postupku.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika-protutužitelja odbijena kao neosnovana u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

 

Zagreb, 9. studenoga 2016.