Broj: Rev 583/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.-O. d.o.o. iz O., koga zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u O., protiv tuženika T. š. O. d.o.o. iz O., koga zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu U. & p. u Z., radi plaćanja obveze, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-894/2013-2 od 27. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-638/12-8 od 22. studenog 2012., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-638/2012-27 od 6. svibnja 2014., u sjednici održanoj 16. studenoga 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-894/2013-2 od 27. veljače 2014. i Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-638/12-18 od 22. studenog 2012. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. O troškovima sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I/ Tuženik T. Š. O. d.o.o. O., ..., solidarni dužnik uz IPK t. š. O. d.o.o. O., temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1089/06 od 31. siječnja 2007. godine, dužan je platiti tužitelju V. - O. d.o.o O., ..., iznos od 7.582.331,60 kn (slovima: sedammilionapetstoosamdesetdvijetisućetristotridesetjednu kunu i šezdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom i to:

 

              - na iznos od 661.430,10 kuna od 20. listopada 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 849.029,60 kuna od 20. listopada 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 1.502.476,38 kuna od 19. studenoga 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 1.793.172,90 kuna od 19. studenoga 2004.g. do 31. prosinca 2007.g;

              - na iznos od 9.150,00 kuna od 17. prosinca 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 1.616.744,61 kuna od 17. prosinca 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 9.150,00 kuna od 15. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 483.775,56 kuna od 08. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 204,32 kune od 31. prosinca 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 85,22 kune od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 2.462,91 kune od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 409,06 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 6.357,56 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 1.585,12 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 519,70 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 762,24 kune od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od 67.640,70 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1089/06 u iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i trošak ovršnog postupka Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-2076/07  od 31.12.2007.g. u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom sukladno zakonu za dan donošenja rješenja 31.12.2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.

 

              II/ Tuženik T. š. O. d.o.o. O. kao solidarni dužnik uz IPK t. š. O. d.o.o. O., dužan je platiti tužitelju V. - O. d.o.o. O. temeljem presude na temelju priznanja Trgovačkog suda u Osijeku od 27. travnja 2006. godine, poslovni broj P-1685/05, iznos od 165.522,33 kn (slovima: stošezdesetpettisućapetstodvadesetdvije kune i tridesettri lipe), sa zakonskom zateznom kamatom i to:

 

              - na iznos od 131.036,91 kuna od 25. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od     9.286,60 kuna od 04. prosinca 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od        488,49 kuna od 04. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od     1.595,32 kune od 07. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od     1.356,70 kuna od 27. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od     3.444,87 kuna od 12. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

              - na iznos od   18.413,44 kune od 12. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;

 

a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-1685/05, kao i trošak ovršnog postupka temeljem rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-424/06 u iznosu od 2.005,22 kune sa zakonskim zateznim kamatama počev od 14. kolovoza 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.

 

              III/ Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi i ovom parnicom prouzročeni parnični trošak u iznosu od 908.171,87 kn, sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, koje teku od 22. studenog 2012. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Ovaj sud pobijanu presudu ispituje u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga koji su u reviziji određeno navedeni sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP).

 

Suprotno navodima tuženika sudovi nižeg stupnja nisu počinili bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. To stoga što se prigovori tuženika glede postojanja ovog revizijskog razloga u suštini polemiziraju s primjenom materijalnog prava kako su ga primijenili sudovi nižeg stupnja, a to ne predstavlja revizijski razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka, već pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nije niti osnovano isticati prigovore da sud drugog stupnja nije odgovorio na sve u žalbi istaknute prigovore jer su sudovi ocijenili one žalbene prigovore koji su ključni za donošenje odluke.

 

U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1089/06-5 od 31. siječnja 2007. IPK T. š. d.o.o. O. obvezana platiti tužitelju iznos od 7.582.331,60 0kn s pripadajućim zateznim kamatama i trošak postupka,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Osijeku broj P-1685/05-14 od 27. travnja 2006. obvezana platiti tužitelju iznos od 165.522,33 kn s pripadajućim kamatama i trošak postupka,

- da je tužitelj pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem Ovr-424/06 i Ovr-2076/07 pokrenuo ovršne postupke radi naplate dosuđenih iznosa, ali da se zbog blokiranosti žiro računa IPK T. š. d.o.o. O. nije naplatio,

- da je IPK K. d.d. O. kao vjerovnik i fiducijarni vlasnik u postupku pred javnim bilježnikom zatražio provođenje javne dražbe radi prodaje stvari i prava fiducijarnog dužnika IPK T. š. d.o.o. O.,

- da je tuženik u postupku javne dražbe kupio stvari i prava fiducijarnog dužnika o čemu je sklopljen Kupoprodajni ugovor dana 8. prosinca 2005.,

- da je tuženik temeljem predmetnog ugovora kupio kao jedinstvenu gospodarsku cjelinu sve nekretnine i pokretnine koje su bile predmet prodaje prema potvrdi Javnog bilježnika M. B. broj ...,

- da su predmet prodaje osim nekretnina bile i osnovna sredstva koja se vode u poslovnim knjigama IPK T. š. d.o.o. O. kao potonjeg vlasnika, zalihe šećera i projekti kao nematerijalna imovina,

- da je odredbom čl. 10. predmetnog Kupoprodajnog ugovora prodavatelj ovlastio kupca da bez svakog daljnjeg odobrenja i pitanja izvrši preknjiženje osnovnih sredstava koja su predmet ugovora u svoje poslovne knjige,

- da je odredbom čl. 11. st. 2. označenog Kupoprodajnog ugovora utvrđeno da stupanjem u posjed kupac preuzima sva prava i obveze vlasnika predmetnih nekretnina i pokretnina.

 

Prema ocjeni ovog suda za donošenje pravilne odluke u ovom postupku valja prije svega ocijeniti koja pravila ovršnog postupka se primjenjuju za ocjenu postupka prodaje založenih stvari i prava fiducijarnog dužnika, te može li predmet prodaje u ovršnom postupku biti poslovna cjelina ili dio poslovne cjeline dužnika i tko je prodavatelj stvari na kojima je osnovano založno pravo.

 

Koja pravila ovršnog postupka treba primijeniti?

 

Nije sporno da je 13. srpnja 2014. kod javnog bilježnika sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine između fiducijarnog dužnika IPK „T. š. O.“ d.o.o. i fiducijarnog vjerovnika IPK „K.“ d.d. pod brojem ... kako to i proizlazi iz Zapisnika javnog bilježnika M. B. od 1. prosinca 2005.

 

Nije niti sporno da je nakon provedene javne dražbe imovinu koja je predmet Ugovora o osiguranju tražbine prenosom prava vlasništva fiducijarni vjerovnik prodao tuženiku „K. P.“ d.o.o. O. 8. prosinca 2005.

 

Prema odredbi čl. 125. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 88/05 - dalje: ZID OZ/05) koji je na snazi od 28. srpnja 2005. propisano je da se na sporazume o osiguranju prijenosom prava vlasništva i prijenosom prava i na postupke njihova upisa u zemljišnim knjigama primjenjuju se odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja tih sporazuma.

 

Dakle u vrijeme javne dražbe 1. prosinca 2005. i sklapanja ugovora između fiducijarnog vjerovnika i najboljeg ponuđača na dražbi (tuženika) bio je na snazi Ovršni zakon s izmjenama iz ZID OZ/05, no taj se zakon ne primjenjuje na sporazume o osiguranju prijenosom prava vlasništva i prava jer je sporazum sklopljen prije stupanja na snagu tih izmjena Ovršnog zakona.

 

Stoga, se na pitanje ocjene pravne prirode sporazuma o osiguranju i postupanja povodom tog sporazuma imaju sukladno odredbi čl. 125. ZID OZ/05 primijeniti odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja sporazuma, dakle 13. srpnja 2004.

 

Sukladno odredbi čl. 87. Zakona i izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 173/03 - dalje: ZID OZ/03) izmijenjen je čl. 277. Ovršnog zakona koji u prečišćenom tekstu glasi:

 

„(1) Ako protivnik osiguranja zakasni s ispunjenjem osigurane tražbine, predlagatelj osiguranja ovlašten je zatražiti od protivnika osiguranja, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda putem javnoga bilježnika.

 

(2) U obavijesti iz stavka 1. ovoga članka protivnik osiguranja dužan je odrediti najnižu cijenu po kojoj se stvar može prodati, imenovati javnoga bilježnika koji će obaviti prodaju stvari te priložiti njegovu izjavu da je voljan obaviti prodaju i da su mu predujmljeni troškovi prodaje i da će se iz iznosa dobivenoga prodajom prethodno podmiriti tražbina predlagatelja osiguranja s kamatama i troškovima te porez na promet. Najniža cijena koju je odredio protivnik osiguranja ne smije biti niža od osigurane tražbine, uvećane za kamate i troškove predlagatelja osiguranja koji će predvidivo dospjeti odnosno nastati do isteka roka do kojega javni bilježnik mora prodati stvar, te za predvidivi porez na promet.

 

(3) Pošto primi obavijest s prilozima iz stavka 2. ovoga članka, predlagatelj osiguranja dužan je u roku od petnaest dana ovlastiti javnoga bilježnika iz stavka 2. ovoga članka da proda stvar, uz uvjete određene u obavijesti protivnika osiguranja. Predlagatelj osiguranja je dužan poduzeti i sve ostale radnje na zahtjev javnoga bilježnika kojima se omogućava razgledavanje stvari, odnosno upoznavanje sa sadržajem prava. U protivnome odgovara protivniku osiguranja za štetu.

 

(4) Ako javni bilježnik ne proda stvar u roku od tri mjeseca od dana kad ga je predlagatelj osiguranja na to ovlastio, predlagatelj stječe pravo da je proda sam, putem javne dražbe, uključujući i sudsku ili javnobilježničku. Ako se radi o pokretnoj stvari koja ima burzovnu ili tržišnu cijenu, predlagatelj osiguranja ovlašten je prodati je iz slobodne ruke, putem osobe koja je javno ovlaštena za prodaju na burzi, odnosno za javne prodaje takvih stvari i prava.

 

(5) Pravo iz stavka 4. ovoga članka predlagatelj osiguranja steći će i ako protivnik osiguranja ne postupi u skladu s odredbama stavka 1. i 2. ovoga članka.

 

(6) Prilikom prodaje stvari predlagatelj osiguranja dužan je primijeniti pažnju dobroga gospodara. O prodaji mora položiti račun protivniku osiguranja.

 

(7) Ako predlagatelj osiguranja prodajom stvari ne namiri cijelu svoju tražbinu, na temelju zapisnika iz članka 274. stavka 1. ovoga Zakona može protiv protivnika osiguranja pokrenuti ovrhu radi namirenja preostalog dijela svoje tražbine.

(8) Ako predlagatelj osiguranja proda stvar za kupovninu koja je veća od njegove tražbine, razliku mora bez odgađanja platiti protivniku osiguranja.

 

(9) Ako predlagatelj osiguranja namiri svoju tražbinu bez prodaje stvari protivnika osiguranja, na temelju zakona gubi pravo prethodnog vlasništva na toj stvari i, ako se radi o nekretnini koja je upisana u zemljišnu knjigu, dužan je bez odgađanja zatražiti uknjižbu brisanja svog prava prethodnog vlasništva u toj knjizi.“

 

Ova odredba bila je u primjeni od 8. studenog 2003. (odredba čl. 106. ZID OZ/03) do 27. srpnja 2005.

 

Prema ovakvom uređenju instituta fiducijarnog osiguranja, a sukladno citiranoj odredbi čl. 277. Ovršnog zakona prema izmjeni iz 2003. razvidno je da je fiducijarni vjerovnik ima samo pravo prodati stvar koja je bila predmet osiguranja putem javnog bilježnika, ali da nije imao i pravo postati punopravni vlasnik stvari koja je dana u osiguranje.

 

Stoga, tvrdnje sudova da fiducijarni vjerovnik nije izabrao opciju postati punopravni vlasnik stvari koja je dana kao osiguranje su bez značaja u ovom postupku jer takvu mogućnost, a koja je unesena kasnijim  izmjenama OZ-a nije niti bila moguća s obzirom na odredbe ovršnog zakona koje se ima primijeniti u ovom postupku.

 

Može li predmet prodaje u ovršnom postupku biti poslovna cjelina ili dio poslovne cjeline dužnika?

 

Prema ocjeni ovog suda a kako je to već rečeno u ovom postupku na postupak osiguranja prijenosom prava vlasništva na stvari imaju se primijeniti pravila ovršnog postupka koja su bila na snazi u vrijeme sklapanja takvog sporazuma.

 

Dakle primjenjuje se Ovršni zakon („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 - dalje: OZ).

 

Odredbom čl. 274. tada važećeg OZ bilo je propisano:

 

„(1) Jedna ili obje stranke mogu tražiti od suda da odredi ročište i da na tom ročištu u zapisnik unese njihov sporazum o tome da se radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika osiguranja. U sporazum treba unijeti odredbu o tome kad će osigurana tražbina dospjeti, odnosno kako će se njeno dospijeće odrediti. Protivnik osiguranja može biti i osoba prema kojoj predlagatelj osiguranja nema tražbinu koja se osigurava.

 

(2) Sklapanjem sporazuma iz stavka 1. ovoga članka predlagatelj osiguranja postaje prethodni, a protivnik osiguranja potonji vlasnik stvari u smislu odredaba članka 34. stavka 4. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00. i 114/01.). Da bi predlagatelj stekao prethodno vlasništvo pokretnine, u sporazumu iz stavka 1. ovoga članka mora se navesti i da se na njega prenosi posredan posjed te pokretnine.

 

(3) Zapisnik iz stavka 1. ovoga članka ima učinak sudske nagodbe.

(4) Prethodno, odnosno potonje pravo vlasništva nekretnine na temelju sporazuma iz stavka 1. ovoga članka stječe se upisom tih prava u zemljišnu knjigu u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama.

 

(5) Predlagatelj osiguranja postaje prethodnim vlasnikom nekretnine koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, odnosno pokretnina potpisivanjem zapisnika iz stavka 1. ovoga članka.

 

(6) Zabranjeno je ugovoriti da predlagatelj osiguranja stječe pravo da od protivnika osiguranja, nakon dospijeća svoje tražbine, traži predaju u neposredan posjed stvari koja je predmet sporazuma iz stavka 1. ovoga članka. Takav je uglavak ništav.

 

(7) O prijenosu prava vlasništva na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnu knjigu i na pokretninama objavit će se oglas u »Narodnim novinama«, u kojemu će se naznačiti sud koji objavljuje oglas, broj predmeta, stranke, nekretnine ili pokretnine na kojima je preneseno vlasništvo, te obavijest da je prijenos obavljen radi osiguranja. Nekretnine i pokretnine označit će se tako da se bez poteškoća može utvrditi njihova istovjetnost.

 

(8) Prilikom prijenosa vlasništva u svrhu osiguranja niti prilikom vraćanja vlasništva nakon namirenja predlagateljeve tražbine ne primjenjuju se propisi o porezu na promet nekretnina i pokretnina.“

 

Sukladno citiranoj odredbi čl. 274. Ovršnog zakona predmet sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva mogla su biti samo stvari protivnika osiguranja, te sklapanjem tog sporazuma predlagatelj osiguranja i vjerovnik tražbine postaje prethodni vlasnik stvari koje su predmet osiguranja, a protivnik osiguranja (dužnik) postaje potonji vlasnik sukladno članku 34. stavka 4. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01).

 

Imajući u vidu odredbe čl. 274. i čl. 277. Ovršnog zakona, fiducijarni vjerovnik može kao vlasnik (prethodni) radi namirenja svoje osigurane tražbine samo prodati stvari na kojima se može zasnovati pravo vlasništva i to samo onih stvari koje su predmet osiguranja što je i bio slučaj u ovom postupku.

 

Tko je prodavatelj stvari na kojima je osnovano založno pravo?

 

Imajući u vidu da predmet sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva mogu biti samo stvari dužnika (protivnika osiguranja), te da je vjerovnik tražbine koja je osigurane prijenosom prava vlasništva (predlagatelj osiguranja) sklapanjem sporazuma postaje vlasnik stvari (prethodni vlasnik) i on može samo tražiti da se kod javnog bilježnika u postupku javne dražbe stvari koje su predmet osiguranja prodaju samo on je prodavatelj stvari, a to nije dužnik (protivnik osiguranja).

 

Dakle, fiducijarni vjerovnik (IPK „K.“ d.d.) kada je sukladno Kupoprodajnom ugovoru od 8. prosinca 2005. prodao nekretnine i pokretnine koje su bile predmet sporazuma o osiguranju i koji je nekretnine i pokretnine (stvari) stekao temeljem sporazuma o osiguranju od fiducijarnog dužnika (IPK „T. š. O.“ d.o.o.) on je istovremeno i prenio vlasništvo na tuženika („K. P.“ d.o.o.) prema kojem tužitelj nema izvornu tražbinu iz koje potječe tražbina iz ovog spora upravljena prema ovdje tuženiku.

Drugi riječima, stvari i prava na tuženika kao najboljeg ponuđača nakon provedene javne dražbe nije prenio fiducijarni dužnik već fiducijarni vjerovnik kao prethodni vlasnik.

 

Odredbama čl. 451. i čl. 452. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) reguliran je institut pristupanja dugu.

 

Osnovnom odredbom (čl. 451. ZOO-a) određeno je da kada se sklopi ugovor između vjerovnika i trećeg, kojim se on obvezuje vjerovniku ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obvezu pored dužnika.

 

Dakle, da je i nastao institut pristupanja dugu prije svega mora postojati potraživanje vjerovnika prema dužniku, i treća osoba pristupa dužniku na način da se vjerovnikom sklapa ugovor kojim preuzima obvezu da će ispuniti ono potraživanje koje vjerovnik ima prema dužniku.

 

Odredbom čl. 452. st. 1. ZOO-a uređuje se poseban slučaj pristupanja dugu temeljem koje odredbe osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka materijalna cjelina pojedinca ili građanske pravne osobe ili dio te cjeline, odgovora za dugove koji se odnose na tu cjelinu odnosno njezin dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive.

 

Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 452. ZOO-a uređuje poseban slučaj pristupanja dugu koji se mora tumačiti u suglasju s osnovnom odredbom koja regulira ovaj institut.

 

U slučaju osnovnog instituta, vjerovniku pored dužnika odgovara za čitavu tražbinu i treći, neovisno o odnosu dužnika i te treće osobe.

 

U slučaju posebnog oblika pristupanju dugu postoji ugovor između dužnika (i to dužnika prema vjerovniku) i treće osobe na koju temeljem ugovora prelazi neka materijalna cjelina pa zbog toga i ta osoba na koju je ugovorom između dužnika i njega prešla neka materijalna cjelina ili njen dio taj stjecatelj odgovora pored dužnika njegovom vjerovniku.

 

U ovom sporu nema dvojbe da je u smislu instituta pristupanja dugu iz odredbe čl. 452. ZOO-a vjerovnik tužitelj, fiducijarni dužnik (IPK „T. š. O.“ d.o.o) je dužnik tužitelja, a treća osoba na kojeg bi eventualno prešla poslovna cjelina bio bi fiducijarni vjerovnik (IPK „K.“ d.d.) na kojeg je fiducijarni dužnik temeljem sporazuma o osiguranju tražbine prenio pokretne i nepokretne stvari kao sredstvo osiguranja.

 

Dakle, osoba na koju bi eventualno bila prenesena i poslovna cjelina dužnika bio bi fiducijarni vjerovnik kao prethodni vlasnik, ali ne i ovdje tuženik koji je stvari (nekretnine i pokretnine) stekao od prethodnog vlasnika a ne od izvornog dužnika (IPK T. š. O.).

 

Sve ove okolnosti sudovi nižeg stupnja nisu imali u vidu pa stoga zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili sve odlučne činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tražbine tužitelja upravljene prema tuženiku.

 

U nastavku postupka sud će prije svega ocijeniti i utvrditi postoje li okolnosti i činjenice na temelju kojih bi slijedilo da je tužiteljev dužnik prenio na fiducijarnog vjerovnika više od pokretnina i nekretnina koje su navedene u Kupoprodajnom ugovoru od 8. prosinca 2005., koja je bila prava volja stranaka iz Kupoprodajnog ugovora od 8. prosinca  2005. (list 28 spisa) vodeći pri tome računa o za sada spornoj okolnosti je li tužiteljev dužnik mogao u vrijeme ugovora o osiguranju tražbine prijenosom stvari prenijeti na fiducijarnog vjerovnika više od onog što se temeljem važećeg Ovršnog zakona moglo prenijeti (stvari) koji bi eventualno bio karakter takvog prijenosa.

 

Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a ukinuti presude sudova nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. studenoga 2016.