Broj: Rev 2613/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužiteljice N. D. iz R., OIB: ..., koju zastupa I. D., suprug tužiteljice, protiv tuženika I. d.d. Rab, OIB: ... koga zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u R., radi predaje nekretnine i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i umješača protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4029/14 od 17. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-160/11 od 26. lipnja 2014., u sjednici održanoj 13. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice i umješača protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4029/14 od 17. lipnja 2015. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužiteljice i umješača protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4029/14 od 17. lipnja 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u stavku I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na predaju u vlasnički posjed u cijelosti, kat. čest. br. 1743/8, vinograd od 357 m2, upisana u zk.ul. 1545 k.o. K. ili sjeveroistočnog dijela nekretnine, kat.čest. br. 1743/8 od 287 m2, k.o. K., opisno navedene u izreci, kao i zahtjev za isplatu naknade na ime uporabe tuđe stvari, nekretnine tužiteljice kat.čest. br. 1743/8 od 357 m2, k.o. K. ili za 278/357 dijela te kat.čest., u iznosu od 260,00 kuna godišnje po m2 počevši od 4. svibnja 1992. do predaje predmetne nekretnine u posjed tužiteljici, sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke, a odbijen je i zahtjev za predaju u posjed nekretnine iz toč. I. izreke i plaćanje naknade te je odbijen i zahtjev tužiteljici za naknadu troškova postupka. Prema stavku II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 6.718,75 kuna, dok je u stavku III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu 11.968,75 kuna. Rješenjem istog suda odbijeno je sudjelovanje I. D. kao umješača na strani tužiteljice u ovom predmetu.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u stavku I. i II. izreke, dok je rješenjem istog suda odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

              Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljica i umješač podnijeli su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da se nižestupanjske presude preinače u smislu revizijskih navoda, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odnosu na rješenje podnose reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) smatrajući da o pravnom pitanju nije zauzeto shvaćanje u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a nije ni riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pa postoji potreba da Vrhovni sud Republike  Hrvatske  zauzme pravno stajalište radi jedinstvene primjene prava  i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga predlaže da se rješenje u smislu revizijskih navoda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana u odnosu na presudu.

 

              Revizija je nedopuštena u odnosu na rješenje.

 

Stoga je ovaj sud prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenog u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužiteljice nije učinjena bitne povreda odredaba parničnog postupka na koju tužiteljica ukazuje. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema tome time što sud provedene dokaze nije tumačio sukladno stavu tužiteljice također nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. a na koju se u reviziji ukazuje.

 

Sud drugog stupnja je obrazloženje svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

 

Nije prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. koju tužiteljica također prema sadržaju revizije posebno ističe, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

U reviziji tužiteljica zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje u reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Tužiteljica neutemeljeno prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Predmet spora je predaja u vlasnički posjed u cijelosti nekretnine k.č. 1743/8 vinograd sa 357 m2, upisane u zk.ul. 1545 k.o. K. ili njenog sjeveroistočnog dijela k.č. sa 287 m2 k.o. K., te naknada na ime upotrebe tuđe stvari.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je odlukom Ureda državne uprave Primorsko-goranske županije, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostava R., klasa: UP/I-942-05/97-01/17 od 25. veljače 2004. vraćeno u vlasništvo i posjed V. M. realan dio kat. čest. 1743/8 u površini 287 m2, upisane u zk.ul. br. 1545 k.o. K.,

 

- da je V. M. svu svoju imovinu, a time i predmetnu nekretninu prenio na svoju suprugu Ž. M. koja je spornu nekretninu prodala ovdje tužiteljici N. D.,

 

- da je dio nekretnine kat. čest. 1743/8 u površini od 70 m2 (357-287 m2) je izgrađeno građevinsko zemljište (tenis igralište) u nespornom posjedu tuženika,

 

- da tužiteljica nije upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tog dijela nekretnine,

 

- da je na temelju provedenog očevida utvrđeno da sporni dio nekretnine, koji je predmetnim rješenjem vraćen pravnom predniku tužiteljice, započinje u točkama gdje počinje neasfaltirani pješčani tampon, na jugoistoku je međa označena crvenim sprejem, južni dio je odvojen od teniskih terena zidom visine 3 metra sa žičanom ogradom, sjeverozapadni dio živicom, sjeverni betonskim zidom dok je istočni dio završen pješačkim putem koji se nalazi na povišenom dijelu, te da je čitava nekretnina pokrivena šljunkom, nema nikakvih oznaka parkirališta i na njoj se ništa ne nalazi.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da iako tužiteljica nije upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tog dijela nekretnine, ima valjanu pravnu osnovu (neprekidan niz stjecanja) i zakonit način za  stjecanje prava vlasništva na tom realnom dijelu nekretnine pa stoga kao predmnijevana vlasnica ima pravo zahtijevati predaju u posjed tog dijela, ali odbijaju zahtjev iz razloga što je tijekom postupka utvrđeno da tuženik nije u posjedu spornog dijela nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 78/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje ZVDSP) onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez valjanog pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

 

Kako u konkretnom slučaju tijekom postupka tužiteljica ima valjanu osnovu stjecanja i zakonit način stjecanja, a nije dokazala da se sporni realni dio nekretnine nalazi u posjedu tuženika, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljicu odbili sa tužbenim zahtjevom na predaju u vlasnički posjed spornog realnog dijela nekretnine.

 

Pravilno su nadalje, nižestupanjski sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed čitave katastarske čestice 1743/8. Naime, izgrađeni dio kat. čest. 1743/8 u površini od 70 m2 i nije bio predmetom vraćanja na temelju djelomičnog rješenja. Taj izgrađeni dio kat. čest. 1743/8 u površini od 70 m2 (tenis igralište) je u smislu odredbe čl. 20. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 92/10) postalo turističko zemljište na kojem je društveno poduzeće H. I. R.imao pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja a koje nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala tužitelja, u vlasništvu je jedinica lokalne samouprave na čijem području se nalazi to zemljište. Prema tome, tužiteljica nije vlasnica ni pretpostavljena vlasnica tog dijela nekretnine pa ne može zahtijevati predaju u posjed cijele nekretnine.

 

              Kako tužiteljica nije dokazala da se tuženik nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

Pravilno su nadalje nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari u smislu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) jer nije utvrđeno da bi tuženik posjedovao predmetnu nekretninu, osim onog dijela na kojem se nalazi izgrađeno tenisko igralište, a taj dio nekretnine nije ni vlasništvo tužiteljice ni njezinog pravnog prednika. Osim toga, tužiteljica nije dokazala ni da bi bila vlasnica predmetne nekretnine po odredbama stjecanja bez osnove s obzirom da, iako ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nije izvršila uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama. Kako se pravo vlasništva pravnim poslom stječe uknjižbom u zemljišne knjige (čl. 119. ZVDSP), tek vlasnik nekretnine mogao bi zahtijevati naknadu koristi od uporabe stvari (čl. 1120. ZOO), to su pravilno nižestupanjski sudovi i taj dio zahtjeva odbili kao neosnovan.

 

              Ostali opširni navodi tužiteljice (bespravna izgradnja zida, parkirališta, smetanje posjeda, korištenje za parkiralište) dovode u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije u posjedu sporne predmetne nekretnine, u biti su prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugeriraju utvrđenja koje ona nalazi ispravnim. Međutim, kako je već navedeno, takvi navodi kojima se osporava pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP) ne mogu biti predmetom razmatranja u revizijskom stupnju postupka.

 

Kako dakle nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na rješenje drugostupanjskog suda revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP reviziju se može izjaviti protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 387). Dakle, da bi bila dopuštena revizija protiv rješenja potrebno je da su kumulativno ispunjena dva uvjeta i to prvi da se radi o rješenju kojim se postupak pravomoćno završava i drugi da bi bila dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude. Rješenje drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja o odbijanju sudjelovanja punomoćnika tužiteljice kao umješača na strani tužiteljice postupak nije pravomoćno dovršen.

 

Kako dakle nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, protiv rješenja o odbijanju sudjelovanja punomoćnika tužiteljice kao umješača nije dopuštena revizija, te je stoga na temelju odredbe čl. 400. st. 1. i čl. 392. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

 

              U odnosu na zahtjev tužiteljice da se Vrhovni sud Republike Hrvatske obrati Europskom sudu, pokrene prethodni postupak i radi tumačenja odredbe o stjecanju prava vlasništva odlukom suda ili drugog tijela javne vlasti valja reći slijedeće:

 

Nadležnost suda za odlučivanje u prethodnom postupku o tumačenju ili valjanosti prava Europske unije uspostavlja se na isključivu inicijativu nacionalnih sudova, bez obzira jesu li stranke u glavnom postupku izrazile želju za obraćanjem sudu ili nisu. Sudovi država članica mogu se obratiti Sudu s pitanjem o tumačenju i valjanosti prava Unije ako smatraju da je odluka suda o tom pitanju potrebna da bi mogli donijeti presudu. Naime, budući da Sud snosi odgovornost za sudsku odluku koju treba donijeti, na Sudu pred kojim je u tijeku spor je ocijeniti, s obzirom na posebnost svakog predmeta, kako nužnost zahtjeva za prethodnu odluku za donošenje presude tako i relevantnost pitanja koje se postavlja Sudu. Zahtjev za prethodnu odluku mora se odnositi na tumačenje ili valjanost prava Europske unije, a ne na tumačenje pravila nacionalnog prava ili na činjenična pitanja iznesena u okviru glavnog postupka. Stoga je takav zahtjev istaknut u ovom postupku bespredmetan.

 

              Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 13. prosinca 2016.