Broj: Gž-647/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja S. S. Z. U. Z., V. J., i to M. B.₁, OIB:…, N. B., OIB:…, I. D., OIB:…, M. F., OIB:…, S. J., OIB:…,  V. K., OIB:…, V. O., OIB:…, P. H. d.o.o., OIB;…, R. Ž., OIB:…, K. B., OIB:…, A. G., OIB:…, J. H.-B., OIB:…, A. K., OIB:… A. M., OIB:…,  V. P. A., OIB:…, M. S., OIB:…,  V. S.,  OIB:…,  B. Š., OIB:…, K. B., OIB:…, I. Č., OIB:…,  Ž. G.,  OIB:…,  V. H., OIB:…, I. K., OIB:…, S. L., OIB:…, M. M. M., OIB:…, M. O., OIB;…, S. R., OIB:…,  B. V., OIB:…, S. A., OIB:…, D. B., OIB:…, N. B., OIB:…, I. G.₁, OIB:…, I. G.₂, OIB:…, T. K., OIB:…,  P. M., OIB:…, Z. N., OIB:…, M. P., OIB:…, L. R., OIB:…, Đ. S., OIB:…, koje zastupaju upravitelj G. d.o.o., OIB:…, Z., , i generalni punomoćnici D. V. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika J. V., OIB:…, iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. B.₂, odvjetnica u Z., radi isplate, povodom žalbi tuženika i tužitelja podnesenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici broj: 9 Povrv-1221/14-10 od 30. prosinca 2015.g., dana 11. travnja 2017.g.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Koprivnici broj: 9 Povrv-1221/14-10 od 30. prosinca 2015.g., time da se toč. I. izreke iste precizira na način da se određuje da je iznos od 5.268,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama, precizno određenima u tom dijelu izreke, tuženik dužan isplatiti na poseban račun namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve.

 

Žalba tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem isti pobija toč. V., a žalba tužitelja u dijelu u kojem isti pobija toč. III. izreke rješenja Općinskog suda u Koprivnici broj: 9 Povrv-1221/14-10 od 30. prosinca 2015.g.

 

Navedeno rješenje ostaje neizmijenjeno u nepobijanim toč. I., II. i IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice L. Š.-S. iz Z. broj: Ovrv-6052/14 od 10. srpnja  2014.g. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti  tužiteljima iznos od 5.268,63  kn s pripadajućim zateznim kamatama, precizno određenima u tom dijelu izreke, sve u roku od 8 dana. U toč. II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljima troškove postupka u ukupnom iznosu od 6.467,50 kn, sve u roku od 8 dana.

 

Rješenjem, koje je sastavni dio prvostupanjske odluke, u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 6.301,20 kn. U toč. II. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj iz sredstava Državnog proračuna naknaditi troškove postupka zbog delegacije nadležnosti punomoćniku tužitelja Odvjetničkom društvu H. & partneri d.o.o. u iznosu od 382,00 kn u roku od 15 dana. U toč. III. izreke odbijen je dio zahtjeva punomoćnika tužitelja za naknadu troškova postupka zbog delegacije nadležnosti u iznosu od 4.802,70 kn. U toč. IV. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj iz sredstava Državnog proračuna naknaditi troškove postupka zbog delegacije nadležnosti punomoćnici tuženika odvjetnici M. B.₂ u iznosu od 342,00 kn u roku od 15 dana. U toč. V. izreke odbijen je dio zahtjeva punomoćnice tuženika za naknadu troškova postupka zbog delegacije nadležnosti u iznosu od 3.408,00 kn.

 

Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a toč. V. izreke rješenja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da iste preinači na način da stavi izvan snage rješenje o ovrsi te njemu u cijelosti dosudi trošak, odnosno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a njemu dosudi i troškove žalbenog postupka.

 

Tužitelji pravodobno podnesenom žalbom pobijaju toč. III. izreke rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da isto preinači na način da njihovu punomoćniku dosudi zatražene troškove delegacije, kao i trošak sastava žalbe.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika djelomično je neosnovana, a djelomično nedopuštena, dok je žalba tužitelja nedopuštena.

 

Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP) jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu neplaćene zajedničke pričuve.

 

Prvostupanjski sud svoju presudu temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da se zahtijevana tražbina odnosi na zajedničku pričuvu za stambeni prostor u Z.,  površine 59 m², u vlasništvu tuženika, i to za razdoblje od siječnja 2012.g. do prosinca 2013.g.,

 

-          da su Međuvlasničkim ugovorom i Ugovorom o  upravljanju  zgradom u Z., broj: 3403-174/98-2 od  22. listopada  2007.g., koji je sklopljen između Z. holdinga d.o.o.,  P. G., i suvlasnika predmetne stambene zgrade određeni, između ostalog, visina i uvjeti plaćanja zajedničke pričuve,

 

-          da redovno zaduženje u iznosu od 400,02 kn mjesečno odgovara obračunu dobivenom na način da se umnožak pričuve po kvadratnom metru  pomnoži s koeficijentom za stambeni prostor te se taj iznos pomnoži s veličinom stambenog prostora,

 

-          da je Odlukom suvlasnika zgrade u Z., , s udjelom u vlasništvu od 54,94%, nesporno usvojen Godišnji program upravljanja  tom zgradom za period 2009.-2014., kojim je odlučeno da se doprinos u zajedničkoj pričuvi povisuje na iznos od 6,78 kn/m², radi  remonta dizala,

 

-          da je Godišnjim programom upravljanja predmetnom zgradom za period 2009.-2014. utvrđeno da je za zgradu ukupno planirano 202.765,59 kn te je ujedno ugovorena pričuva u iznosu od 6,78 kn/m² mjesečno, time da je za remont dizala planirano 166.960,58 kn,

 

-          da je prije povećanja tuženikova obveza po osnovi pričuve iznosila 262,55 kn mjesečno,

 

-          da               je tuženik potpisao I. Aneks Međuvlasničkog ugovora od 19.  listopada 2006.g. i III. Aneks Međuvlasničkog ugovora od 18. prosinca  2013.g.,

 

-          da je na temelju uvida u Izvješće Zavoda… od 22. prosinca 2008.g. utvrđeno da je obavljen pregled dizala u Z., , te su u izvješću navedeni nedostaci i zaključak da dizalo ne zadovoljava bitne zdravstvene i sigurnosne zahtjeve primijenjenih propisa,

 

-          da tuženik nije dokazao da se dizalo moglo popraviti s manjim ulaganjima, time da bi pričuva bila razmjerno povećana i da je dizalo bilo popravljeno za manji iznos,

 

-          da je tuženik tijekom postupka platio nesporni iznos od 6.301,20 kn, odnosno zajedničku pričuvu u iznosu od 262,55 kn mjesečno, pa su zbog toga u odnosu na navedeni iznos tužitelji povukli tužbu,

 

-          da tuženik nije osporio kamatni list iz kojeg proizlazi da dospjele neplaćene zatezne kamate od dospijeća do isplate, na iznos glavnice od 6.301,20 kn, kojeg je tuženik platio tijekom postupka, iznose 1.969,35 kn,

 

te na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da odluka o povećanju zajedničke pričuve obvezuje tuženika kao suvlasnika nekretnine, sukladno Međuvlasničkom ugovoru i Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, budući da u konkretnom slučaju zamjena nove kabine dizala, zbog koje je došlo do povećanja pričuve, predstavlja posao redovne uprave u smislu čl. 3. Međuvlasničkog ugovora i čl. 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa je zbog toga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preostalog dijela glavnice u iznosu od 3.299,28 kn i uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 1.969,35 kn.

 

Tuženik u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju, zbog činjenice da se obavljala ugradnja nove kabine dizala, radilo o poslovima izvanredne uprave, time da smatra pogrešnim i stav prvostupanjskog suda da se on potpisivanjem Međuvlasničkog ugovora i Aneksa suglasio s odredbama Međuvlasničkog ugovora te da suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova mogu odlučivati o povećanju pričuve i uzimanju zajmova. Nadalje ističe da sud nije mogao bez stručne pomoći utvrditi da posao zamjene nove kabine dizala, radi čega je nesporno došlo do povećanja pričuve, predstavlja posao redovne uprave, tim više što se u slučaju sumnje radi o poslovima izvanredne uprave. S obzirom da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnoj činjenici radi li se o poslu redovne ili izvanredne uprave, tuženik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a osim odluke o glavnoj stvari, tuženik pobija i odbijajuću odluku o troškovima delegacije. On, naime, smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje da njegova punomoćnica nije imala veći trošak zbog zastupanja pred Općinskim sudom u Koprivnici, te u tom smislu ukazuje da prema službenim podacima HAK-a najbrži put automobilom od ureda punomoćnice do sjedišta suda traje 1 sat i 33 minute, pa kada se uzme u obzir vrijeme dolaska do auta iz ureda, parkiranje u K. i dolazak do suda, smatra realnim očekivati da ukupno putovanje traje 3 sata i 30 minuta, a pritom napominje da se naknađuje cjelokupno izbivanje iz pisarnice, a ne samo trajanje prijevoza.

 

Tužitelji u svojoj žalbi navode da je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ostvarena zbog toga što pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, i to jer je za vođenje postupka bila nužna prisutnost (punomoćnika) tužitelja, zbog čega je punomoćnik morao doći iz sjedišta pisarnice u Z. do K., tako da su mu nastali troškovi puta i izbivanja iz pisarnice. Stoga smatraju da je rješenje proturječno samo sebi i danim razlozima, odnosno da su razlozi nejasni i proturječni. Također ističu da je životno logično da putovanje javnim prijevozom traje duže od putovanja motornim vozilom, zbog čega je njihov punomoćnik dostavio preglede voznog reda, dok nadalje ukazuju na čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima te ističu da tom odredbom nisu propisani načini dokazivanja vremena izostanka iz sjedišta pisarnice kao niti putnih troškova. S obzirom da njihovu punomoćniku nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi, smatraju da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a pri tome ukazuju na Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja propisuje pravo odvjetnika na PDV.

 

Protivno navodima tuženikove žalbe, ovaj sud ocjenjuje da pobijana presuda ne sadrži proturječnosti ili druge nedostatke zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a nisu ostvarene niti daljnje bitne povrede koje tuženik u žalbi samo nabraja, bez konkretizacije.

 

Točna je daljnja žalbena tvrdnja prema kojoj bi odlučivanje o ugradnji nove, odnosno o obnovi kabine dizala, u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu radova i visinu troškova, predstavljalo posao izvanredne uprave, u smislu čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj:  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 – nastavno: ZV), međutim, pogrešan materijalnopravni pristup suda prvog stupnja u konačnici nije rezultirao i pogrešnom odlukom.

 

Naime, predmetni tužbeni zahtjev odnosi se (nesporno) na isplatu tražbine zajedničke pričuve, pri čemu je u ovom slučaju sporna okolnost povećanja pričuve, a iako je razlog povećanja iznosa pričuve bila potreba sanacije dizala, tužbeni se zahtjev neposredno ne odnosi na uzimanje zajmova niti je temelj za postavljanje tog zahtjeva odluka o spornim radovima.

 

Stoga je u ovom slučaju odlučno je li odluka o visini pričuve zakonita, konkretno, je li ista donesena od strane dovoljnog broja suvlasnika predmetne stambene zgrade.

 

O poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova (čl. 40. st. 1. ZV-a), time da se  većina glasova računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika (čl. 40. st. 2. ZV-a), dok je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna suglasnost svih suvlasnika (čl. 41. st. 1. ZV-a).

 

Iz Godišnjeg programa upravljanja predmetnom stambenom zgradom za period 2009.-2014., donesenog od strane upravitelja G. d.o.o. (odnosno od njegova pravnog prednika), proizlazi da je ugovorena visina pričuve od 6,78 kn/m², a iz Odluke suvlasnika predmetne stambene zgrade vidljivo je da suvlasnici potvrđuju da su usvojili Godišnji program upravljanja zgrade u iznosu od 67.924,40 kn, mjesečni doprinos u zajedničku pričuvu odredili u iznosu od 6,78 kn/m², te donijeli odluku o uzimanju kredita od upravitelja.

 

Između stranaka nije sporno da je navedena Odluka donesena na temelju izjava suvlasnika koji imaju više od 50% suvlasničkih dijelova predmetne zgrade, pa u tom kontekstu valja odgovoriti je li sporno povećanje iznosa zajedničke pričuve izvršeno na zakonu sukladan način.

 

Prema čl. 86. al. 2. ZV-a, posao redovite uprave cijelom nekretninom jest i stvaranje primjerene zajedničke pričuve za predvidive buduće troškove, a daljnja odredba čl. 90. st. 2. istog Zakona određuje da zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika.

 

Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, treba reći da je i predmetnim Međuvlasničkim ugovorom u čl. 3. st. 2. ugovoreno da u okviru redovnog upravljanja vlasnici donose i odluke u stvaranju zajedničke pričuve. Također, Ugovorima o upravljanju zgradom u Zagrebu, Jagićeva 23-29, od 22. listopada 2007.g. i 24. travnja 2009.g., suvlasnici su ovlastili upravitelja da utvrđuje visinu sredstava zajedničke pričuve koju snosi pojedini suvlasnik.

 

U ovom je slučaju upraviteljev Godišnji program upravljanja predmetnom stambenom zgradom za period 2009.-2014., kojim je utvrđen sporni iznos pričuve, usvojen većinom glasova suvlasnika, što znači da je visina pričuve utvrđena na zakonit i ugovorom reguliran način, pa je predmetna tražbina utemeljena na valjanoj pravnoj osnovi.

 

Budući da u pogledu obračuna visine, kako glavnice, tako i uglavničenih zateznih kamata, nema spora, valjalo je zbog svega navedenog naposljetku odbiti žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu, time da je toč. I. izreke ovaj sud precizirao (sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 23. rujna 2015.g.) na način da je iznos od 5.268,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama, precizno određenima u tom dijelu izreke, tuženik dužan isplatiti na poseban račun namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve. Naime, u čl. 90. st. 1. ZV-a zajednička pričuva je definirana kao namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajednička pričuva je, stoga, odvojena od imovina pojedinih suvlasnika pa je tuženik dužan utvrđenu obvezu ispuniti uplatom na račun zajedničke pričuve, dakle u korist imovine zajedničke pričuve, a ne imovine pojedinih suvlasnika.

 

Žalbe parničnih stranaka protiv toč. III. i V. rješenja, kojim su odbijeni zahtjevi njihovih punomoćnika za naknadu dijela troškova delegacije predmeta, na temelju čl. 358. st. 3. i čl. 380. toč. 1. ZPP-a odbačene su kao nedopuštene zbog toga što su na podnošenje žalbe protiv odluke o troškovima delegacije legitimirani punomoćnici tužitelja i tuženika, čiji zahtjevi za naknadu troškova delegacije su i odbijeni, a ne same stranke (u žalbama je izričito naznačeno da se tužitelji žale protiv toč. III., a tuženik protiv toč. V. izreke rješenja, te su upravo stranke i predložile odgovarajuće postupanje sa žalbama).

 

U Varaždinu 11. travnja 2017.g.