Broj: Gž-2748/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dražena Munđara, kao predsjednika vijeća, te Zlatka Lodete, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. J. d.o.o., OIB: …, iz P., zastupanog po direktorici L. V., a ona po punomoćnici R. P. I., odvjetnici iz S., protiv tuženika I. L., iz P., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz S., radi utvrđenja, povodom žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, od 29. rujna 2016. br. P-4989/15, u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, od 29. rujna 2016. br. P-4989/15.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud utvrdi da je tužitelj isključivi vlasnik potkrovlja – tavanskog prostora koje se nalazi iznad stana na drugom katu zgrade, označene kao čest. zgr. 104/2 iz z.k.ul. 788 k.o. P. i da taj tavanski prostor čini sporedni dio tužiteljeva stana. Istom odlukom odbijen je i zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika naknaditi mu parnične troškove uz zakonsku zateznu kamatu. Naprotiv, tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 34.375,00 kn u roku od 15 dana.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu, prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i tuženika obveže na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju, odnosno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je neosnovana.

 

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da je tužitelj tužbom radi utvrđenja, podnesenom protiv tuženika, zatražio utvrđenje da je on isključivi vlasnik potkrovlja u tavanskom prostoru iznad stana na drugom katu, čest. zgr. 104/2 iz z.k.ul. 788 k.o. P. Tužbeni zahtjev temelji na činjenici da se tavanski prostor na predmetnoj zgradi nalazi iznad njegove stambene etaže, te da je jedini prilaz tom prostoru kroz otvor na stropu tužiteljevog stana, čime tavanski prostor predstavlja pertinenciju (sporednu stvar) u odnosu na tužiteljev stan. Tužitelj je u svom aranžmanu, a uz suglasnost suvlasnika, rekonstruirao krovište, te tavanski prostor preuredio u stambeni, pa traži utvrđenje da je vlasnik tog tavanskog prostora. Tvrdi da mu je tuženik odobrio izvršenje radova na krovištu, slijedom čega tužitelj smatra da mu pripada stvarnopravno ovlaštenje, odnosno pravo vlasništva predmetnog tavanskog prostora.

 

Prvostupanjski sud konstatira da tuženik ne osporava poziciju predmetnog tavanskog prostora zajedničke stambene zgrade stranaka kako ju određuje tužitelj u tužbi, kao niti činjenicu da je tužitelj rekonstruirao krovište i uredio tavanski prostor. Međutim, predmetni prostor ne predstavlja prostor tužiteljevog stana, niti tužitelj ima isključiva vlasnička prava na tom prostoru, radi se o zajedničkom prostoru zgrade koji je na taj način i evidentiran, odnosno stambeni dijelovi su samo tužiteljeva i tuženikova stambena etaža, slijedom čega se tuženik protivi tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

Tijekom postupka tuženik je izrazio spremnost na sklapanje sporazuma temeljem kojeg bi tužitelju pripao u etažno vlasništvo tavanski prostor (koji je tužitelj legalizirao) uz tužiteljevu isplatu odgovarajuće novčane naknade, međutim, takav sporazum nije postignut.

 

Temeljem nespornih činjenica i činjenica utvrđenih temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da su parnične stranke suvlasnici predmetne kuće u kojoj se nalazi i predmetni tavanski prostor, koji je tužitelj preuredio u stambeni prostor. U zemljišnim knjigama predmetni tavanski prostor nije upisan kao posebna stambena etaža, a niti kao dio bilo koje druge stambene etaže (tužitelja).

 

Prvostupanjski sud konstatira da sadržaj provedenih dokaza ukazuje (kako pisani sporazum koji su stranke sklopile u vezi tužiteljeve ovlasti rekonstruirati krovište, tako i iskazi svjedoka) da je tužitelj po suvlasnicima bio ovlašten izvršiti rekonstrukciju krovišta, ali mu nije pripalo isključivo vlasništvo tavanskog prostora, te za činjenicu uređenja tavanskog prostora u stambeni prostor i za priključenje tog prostora tužiteljevom stambenom prostoru na etaži ispod tavanskog prostora, nedostaje valjana pravna (obveznopravna) osnova.

 

Po ocjeni prvostupanjskog suda, okolnost da je tužitelj na vlastiti trošak  rekonstruirao krovište zajedničke stambene zgrade, te da je ulaz u tavanski prostor i prije rekonstrukcije bio predviđen kroz otvor  na stropu tužiteljeve stambene etaže, ne daju dovoljnu činjeničnu i pravnu osnovu za pripajanje tavanskog prostora tužiteljevom stambenom prostoru. U tom smislu, niti provedena legalizacija prostora u predmetnoj stambenoj zgradi ne daje tužitelju traženu vlasničkopravnu ovlast nad tim tavanskim prostorom, koji i nadalje predstavlja (u pravnom smislu) zajednički dio stambene zgrade u suvlasništvu stranaka. Time je prvostupanjski sud prihvatio identično pravno stajalište koje je u svojim odlukama, glede pravnog tretmana dijelova predmetne stambene zgrade, zauzelo i drugostupanjsko upravno tijelo nadležno za prostorno uređenje, što je prihvatio i Visoki upravni sud RH u svom rješenju US-4260/2010-7 od 13. prosinca 2012.

 

Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj niti od svog pravnog prednika, niti od ostalih suvlasnika, nije stekao stvarnopravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetnog stambenog prostora, a bez toga nije mogao, u smislu odredbe čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (NN.91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14 – dalje ZV), steći samovlasništvo na tim zajedničkim dijelom zgrade (kao samostalne pravne cjeline ili kao pertinencije njegovog stana koji se nalazi na etaži ispod tavanskog prostora i iz koje se ulazi u predmetni tavanski prostor). Navedene činjenične i pravne okolnosti bile su razlogom prvostupanjskog odbijanja tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

 

U žalbi tužitelj sumarno navodi da žalbu podnosi iz svih zakonskih žalbenih razloga, što uključuje i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pri čemu ni na koji način ne precizira niti ne argumentira počinjenu bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka tijekom provođenja prvostupanjskog postupka po prvostupanjskom sudu, odnosno pri načinu odlučivanja i obrazlaganju prvostupanjske presude.

 

Ovaj sud pregledom prvostupanjskog predmeta i odluke, ne nalazi da bi prvostupanjski sud načinom provođenja postupka i načinom i sadržajem odlučivanja i obrazlaganja pobijane presude, počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2 u vezi čl. 354. st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13 i 14 ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, radi čega je taj žalbeni razlog neosnovan.

 

Sadržajem žalbenih navoda tužitelj nastoji, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, naglasiti sadržaj činjenice da se na predmetni tavanski prostor može pristupiti isključivo kroz otvor  na stropu njegovog etažnog dijela (II kata), kao i da je on, po odobrenju suvlasnika, renovirao krovište (i potkrovlje) predmetne zgrade. Tužitelj i nadalje sugerira, kao jedino pravilno činjenično i materijalnopravno stajalište za razrješenje predmetnog odnosa, da predmetni tavanski prostor, u smislu čl. 67. toč. 3, 4 i 5 ZV-a, u vezi čl. 5. st. 1 i 2 i čl. 9. st. 3 ZV-a, predstavlja sporedni dio tužiteljeve stambene etaže, što isključuje pravni tretman predmetnog tavana kao suvlasničkog dijela stambene zgrade. Pri tome se tužitelj poziva na mišljenje sudskog vještaka S. R., prema kojem ne postoji drugi ulaz u tavanski prostor osim iz tužiteljeve stambene etaže.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća prvostupanjsku činjeničnu i materijalnopravnu osnovu temeljem koje je prvostupanjski sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Naime, predmetni tavan nije formiran (u pravnom smislu) kao samostalni stambeni prostor ili kao stambeni prostor koji pripada bilo kojem (tužiteljevom) stanu u toj stambenoj zgradi.

 

Sama pozicija predmetnog tavana, odnosno sadašnja mogućnost ulaza u predmetno potkrovlje (tavan), isključivo iz tužiteljevog stana, ne daje tužitelju traženu stvarnopravnu ovlast za priključenje predmetnog tavana njegovom stambenom prostoru ili za njegovo formiranje kao dodatne samostalne stambene cjeline u tužiteljevom vlasništvu. Za stjecanje ovlasti na predmetnom prostoru nije pravno relevantna okolnost niti da je tužitelj samovoljno preuredio tavanski prostor u stambeni. Tužitelj je od svog pravnog prednika stekao samovlasništvo svog stana na II katu zgrade, te suvlasništvo zajedničkih dijelova zgrade, a od suvlasnika je ovlašten na renoviranje krovišta, što ne uključuje stjecanje stvarnopravnih ovlasti na tavanu, niti po osnovu navedene investicije, niti po osnovu položaja predmetnog tavana u okviru stambene zgrade. Pri tome okolnost da je predmetna zgrada ozakonjena (uključujući i predmetni tavanski prostor) u smislu odredbe čl. 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (NN 86/12), nema pravni učinak na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je rješenje doneseno i zemljište na kojemu je zgrada izgrađena. Mogući način pristupa predmetnom tavanu prvenstveno je tehničko pitanje (u postupku nije niti ispitivano da li se taj pristup može riješiti na drugačiji način), pa niti odgovor na to pitanje ne daje tužitelju osnova za ostvarenje ovlasti koju nastoji postići željenim pozitivnim ishodom ovog postupka. U preostalom dijelu ovaj sud, temeljem odredbe čl. 375. st. 5 ZPP-a, upućuje tužitelja na činjenično i materijalnopravno obrazloženje prvostupanjske presude.

 

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem čl. 368. st. 1 ZPP-a, odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U Varaždinu 11. svibnja 2017.