Broj: Gž-529/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz S., sa boravištem u S., OIB: …, protiv tuženika N. D. d. o. o. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. J., dipl. iur., radi stavljanja izvan snage i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2608/17 od 15. prosinca 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2608/17 od 15. prosinca 2017. godine.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2608/17 od 15. prosinca 2017. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

“Stavljaju se izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-94/09 javnog bilježnika B. K. u S. od 15. travnja 2009. godine i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-77/10 javnog bilježnika T. K.-M. u S. od 12. ožujka 2010. godine, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Dužan je tuženik u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti štetu iz osnova prisilne naplate na novčanim sredstvima tužitelja od strane FINE u iznosu od 1.853,34 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2011. godine do dana isplate, uključivo eventualno buduću štetu prisilnom naplatom iz ovog osnova.

 

Dužan je tuženik u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe povući zahtjeve za provedbu ovrhe nad novčanim sredstvima tužitelja FINI od 14. listopada 2011. godine i 12. rujna 2012. godine.

 

Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak po odluci suda.”

 

U točki II izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 375,00 kuna.

 

Rješenjem suda odbijen je prijedlog tužitelja radi određivanja privremene mjere deblokiranjem njegovih računa, sve pobliže opisano u izreci rješenja.

 

Protiv te presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

U žalbi u bitnome navodi kako nije mogao podnijeti prigovore protiv predmetnih rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava, jer da mu te odluke (rješenja o ovrsi) nisu uručene zbog boravka na privremenom radu u inozemstvu, a da nije prijavio svoje boravište na drugoj adresi jer da Ministarstvo Republike Hrvatske ne prihvaća takvu prijavu ukoliko se radi o adresi u inozemstvu.

 

Nadalje ističe kako isprava na koju se sud poziva nije vjerodostojna, te da je isti ovršen nezakonito, jer da kao stanar stambene zgrade nije u smislu odredbe članka 380. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV) bio u obvezi plaćati zajedničku pričuvu za tu zgradu, a da je tuženik kao ovrhovoditelj iskoristio njegove osobne podatke da bi svjesno podnio prijedlog za ovrhu protiv istoga, znajući da je račun vlasnika nekretnine blokiran.

 

Tužitelj navodi kako su javni bilježnici B. K. i T. K.-M. iz S. u sprezi s tuženikom kao ovrhovoditeljem, a bez provjere činjenice vlasništva nad nekretninom, kao i u cilju stjecanja protupravne koristi, protupravno ovršili istoga.

 

Nastavno ističe kako je tuženik pravna osoba koja postupa u svoje ime i za svoj račun, kao i za račun drugih osoba, pa smatra da postoji njegova pasivna legitimacija u ovoj parnici (omaškom u pisanju je navedeno da se radi o aktivnoj legitimaciji), jer da je isti svjesno obmanuo ostale ovrhovoditelje i javne bilježnike, jer ih nije obavijestio da žalitelj nije vlasnik nekretnine na koju se odnose gore navedeni ovršni postupci.

 

Iz navedenih razloga sadržajem žalbe predlaže da se pobijana presuda i rješenje preinače, ili da se te odluke ukinu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje i postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis javnog bilježnika B. K. iz S. poslovni broj Ovrv-94/09, kao i uvida u spis javnog bilježnika T. K.-M. iz S. poslovni broj Ovrv-77/10, u bitnome utvrđuje da su u predmetu javnog bilježnika B. K. iz S. poslovni broj Ovrv-94/09 ovrhovoditelji D. P. i ostali (ukupno 14 ovrhovoditelja) kao suvlasnici stambene zgrade u S., ishodili protiv tužitelja kao ovršenika rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-94/09 od 15. travnja 2009. godine, radi namirenja tražbine iz osnova neplaćenog doprinosa u sredstva zajedničke pričuve navedene stambene zgrade, a da je to rješenje postalo pravomoćno i ovršno dana 03. kolovoza 2011. godine.   

 

Nadalje utvrđuje da su u predmetu javnog bilježnika T. K.-M. iz S. poslovni broj Ovrv-77/10 ovrhovoditelji F. D. i drugi (ukupno 13 ovrhovoditelja) kao suvlasnici gornje stambene zgrade, zastupani po tuženiku kao zakonskom zastupniku i upravitelju, ishodili protiv tužitelja kao ovršenika rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-77/10 od 12. ožujka 2010. godine, radi namirenja tražbine iz osnova neplaćenog doprinosa u sredstva zajedničke pričuve iste stambene zgrade u S., koja odluka je postala pravomoćna i ovršna dana 12. svibnja 2012. godine.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može staviti izvan snage odlukom nadležnog suda samo na temelju pravodobno podnesenog prigovora od strane ovršenika, pa da je tužitelj osporavajući zakonitost ishođenja i sadržaja predmetnih pravomoćnih i ovršnih rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave odabrao pogrešan pravni put podnoseći u ovom parničnom predmetu tužbu protiv tuženika radi donošenja odluke kojom bi se predmetna pravomoćna i ovršna rješenja o ovrsi imenovanih javnih bilježnika stavila izvan snage.   

 

Osim toga, utvrđuje da su ovrhovoditelji u naznačenim ovršnim predmetima bili suvlasnici stambene zgrade u S., a ne tuženik kao upravitelj te zgrade, pa utvrđuje da isti nije pasivno legitimiran u ovoj parnici.

 

Iz navedenih razloga pozivom na odredbe članaka 53. stavak 1. i 54. stavak 1. i 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, u nastavku teksta: OZ) odlučuje kao u izreci pobijane presude i rješenja.

 

Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih povreda, kao niti neka druga postupovna povreda na koju tužitelj niti opisno ne ukazuje u žalbi.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju nema mjesta udovoljenju zahtjevu tužitelja radi stavljanja izvan snage rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-94/09 javnog bilježnika B. K. u S. od 15. travnja 2009. godine, kao i rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-77/10 javnog bilježnika T. K. M. u S. od 12. ožujka 2010. godine.

 

Naime, gornja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koja su donesena od strane navedenih javnih bilježnika mogao je u smislu odredbe članka 54. OZ-a, u vezi s odredbom članka 252.e stavak 3. OZ-a, eventualno staviti izvan snage samo ovršni sud, i to u povodu pravodobnog i dopuštenog prigovora tužitelja kao ovršenika, pa slijedom toga parnični sud nije ovlašten (pre)ispitivati eventualnu nezakonitost predmetnih rješenja o ovrsi, niti je posljedično tome ovlašten naložiti tuženiku da povuče zahtjeve za provedbu ovrhe na tužiteljevim novčanim sredstvima od 14. listopada 2011. godine i 12. rujna 2012. godine, pa je pravilno odbijen i taj dio tužbenog zahtjeva.

 

Pri tome na navode tužitelja kako nije mogao podnijeti prigovore protiv naznačenih odluka, jer da mu iste nisu uručene zbog boravka na privremenom radu u inozemstvu, te na druge njegove tvrdnje kojima osporava zakonitost tih rješenja, valja odgovoriti da bi istome, ukoliko su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke, pripadalo pravo na eventualno podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka u odnosu na one dijelove naznačenih rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojima mu je naloženo da namiri tražbinu ovrhovoditeljima, sve to u smislu odredbe članka 54. stavak 7. OZ-a.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i da tuženik nije bio ovrhovoditelj u ovršnim postupcima u kojima su donesena navedena pravomoćna rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, slijedom čega isti ne može biti odgovoran za eventualnu štetu koja bi tužitelju nastala prisilnom naplatom na njegovim novčanim sredstvima od strane FINE.

 

To stoga jer isti u smislu odredbe članka 378. stavak 5. ZV-a ima položaj svojevrsnog zakonskog zastupnika suvlasnika predmetne stambene zgrade u S., te kao upravitelj te zgrade zastupa njezine suvlasnike u svezi s upravljanjem tom nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, pa tako i u naznačenim ovršnim postupcima, a takve radnje poduzima u njihovo ime i za njihov račun, zbog čega isti ne može biti odgovoran za pravne posljedice nastale u takvom zastupanju, niti je tužitelj u ovoj parnici dokazao odgovornost tuženika za utuženu štetu po nekoj drugoj osnovi.

 

Osim toga, a uz ono što je u pogledu nepostojanja pasivne legitimacije tuženika u ovoj parnici pravilno utvrdio prvostupanjski sud, valja samo dodati da bi tužitelju u skladu s odredbom članka 58. stavak 4. OZ-a pripadalo pravo na naknadu eventualne štete nastale provedbom ovrhe iz naznačenih ovršnih predmeta samo u slučaju da su ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 58. stavak 1. OZ-a, i to jedino u odnosu na ovrhovoditelje iz tih postupaka, a postojanje tih pretpostavaka tužitelj nije dokazao, niti je predmetnu tužbu kojom potražuje naknadu štete podnio protiv pasivno legitimirane osobe.

 

Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, kao i prijedlog tužitelja za određivanje opisane privremene mjere, jer za njezino usvajanje nisu bile ispunjene pretpostavke iz odredaba članaka 296. i 298. OZ-a.

 

Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima ovog parničnog postupka, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a na jednaki način odlučiti i o njegovoj žalbi protiv naznačenog rješenja.

 

U Rijeci 14. ožujka 2018.