Broj: Gž-295/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. I. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku u O., protiv tužene V. H. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćnici I. P., odvjetnici u O., radi zaštite uznemiravanja i isplate, rješavajući žalbe stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/15 od 22. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/15 od 22. studenog 2016. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke i u odluci o troškovima postupka pod točkom III izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužene, ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/15 od 22. studenog 2016. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke i u tom dijelu tužba se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužena postavila video nadzor u travnju 2015. godine bez ovlaštenja ostalih suvlasnika na nekretnini upisanoj u Z.U. 2161 k.o. O., u naravi kuća i dvorište sagrađenoj na kčbr. 5686/1, …, a na zajedničkim dijelovima predmetne nekretnine.

 

II. U preostalom dijelu preko dosuđenog tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 11.904,40 kn (jedanaesttisućadevetstočetirikunečetrdesetlipa) u roku 15 dana, a s preostalim zahtjevom preko dosuđeno ista se odbija kao neosnovanim."

 

Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i u odluci o troškovima postupka zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da naloži tuženici da nezakonito ugrađene sigurnosne kamere na etaži 411/5000 gdje se nalazi stan broj 3 u vlasništvu tužene na zajedničkom pročelju unutarnjeg stubišta ukloni, te da naloži tuženici da tužitelju plati na ime naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti iznos od 10.000,00 kuna radi osjećaja neugode koju tužitelj kao oštećenik trpi jer su sigurnosne kamere i dalje postavljene.

 

Tužena pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu troškova.

 

Nakon što je pobijana presuda ispitana u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a riješeno je kao u izreci iz slijedećih razloga:

 

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da su suglasnost za ugradnju video nadzora za potrebe privatne ordinacije opće medicine dr. V. H. i Odvjetničkog ureda D. R. dali D. R., D. D., Ured državne pravobraniteljice za djecu V. H., D. P., S. F., S. P. i F. G., a da tužitelj nije dokazao da navedene osobe nemaju većinu suvlasničkog omjera na predmetnoj nekretnini.

 

Iz zapisnika o provedenom nadzoru od strane Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske od 10. rujna 2015. proizlazi da je u svibnju 2015. godine Privatna ordinacija opće prakse dr. V. H. postavila video nadzor koji se sastoji od dvije kamere i uređaja za pohranu snimki, da je jedna kamera postavljena u zajedničkom hodniku na zidu iznad ulaznih vrata ordinacije, a druga na pročelju zgrade kod prozora ordinacije, da su na monitoru četiri snimke i to jedan ispred zgrade, jedna prikazuje ulaz do vrata tužene i dio gornjeg stepeništa, dio ispred samih ulaznih vrata tužene i u tom dijelu kamera je dobrim dijelom prekrivena tako snima samo odozgo iznad ulaznih vrata tužene maksimalno u širini od 30 cm, te još jedna kamera koja snima prostor balkona tužene i dijela dvorišta, dok drugi stambeni prostor nije vidljiv, a što je utvrđeno i očevidom.

 

Sud prvog stupnja utvrdio je da iz rješenja poslovni broj K-Kov-432/2015-4 od 7. rujna 2015. proizlazi da je potvrđena optužnica Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku pod poslovnim brojem K-DO-479/2015 od 29. svibnja 2015. protiv okrivljenika G. I., zbog kaznenog djela protiv imovine oštećenjem tuđe stvari, opisano i kažnjivo po članku 235. stavak 1. Kaznenog zakona.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja  sud prvog stupnja smatra da tužena nije imala potrebnu suglasnost za postavljanje kamere iznad ulaza u svoju ordinaciju kao i iznad svog prozora i balkona, a koje je postavila u travnju 2015. godine jer su u pitanju zajednički dijelovi predmetne nekretnine te izvanredni pravni posao za što je potrebna suglasnost većine suvlasnika, pa je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje da je tužena postavila video nadzor u travnju 2015. godine bez ovlaštenja ostalih suvlasnika na nekretnini upisanoj u Z.U. 2161 k.o. O. u naravi kuća i dvorište sagrađenoj na kčbr. 5686/1, a na zajedničkim dijelovima predmetne nekretnine.

 

Sud prvog stupnja odbio je dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi kako je kamerama zahvaćen i tužiteljev ulaz u stan jer to nije utvrđeno očevidom na licu mjesta, te je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženoj da ugrađene sigurnosne kamere ukloni ili postavi na način da iste ne zahvaćaju tužiteljev ulaz u stan jer tužitelj nije dokazao da suglasnost nije dobivena od većine suvlasnika, odnosno da nije dokazao da je imao neimovinsku štetu, pa je i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

 

Osim za one poslove koji se inače smatraju izvanrednim poslovima za donošenje odluke o poduzimanju poboljšice zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine potreban je pristanak svih suvlasnika nekretnine (članak 87. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ‑ „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZV).

 

Prema odredbi članka 87. stavka 2. ZV-a iznimno iz stavka 1. tog članka, ipak nije potreban pristanak svih ako suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova odluče da se poboljšica učini, a da će oni sami snositi troškove ili se ti troškovi mogu pokriti iz pričuve, ne ugrožavajući time mogućnost da se iz pričuve podmire potrebe redovitog održavanja, te ako te poboljšice neće ići suviše na štetu nadglasanih suvlasnika.

 

Kamere predstavljaju poboljšicu i s obzirom da je tužena sama snosila troškove to istoj za postavljanje kamera nije potreban pristanak svih suvlasnika, a tužitelj nije dokazao da tužena nema suglasnost većine suvlasnika kao i da kamere zahvaćaju ulaz u stan istog.

 

Hrvatski parnični postupak temelji se na dominantnoj primjeni raspravnog načela (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a). To znači da su stranke te koje moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, odnosno prigovore te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Tužitelj mora, dakle navesti, sve one činjenice koje su pravno relevantne za nastupanje onih pravnih posljedica koje se u tužbenom zahtjevu ističu te predložiti dokaze za utvrđenje istinitosti svojih tvrdnji o postojanju pravno relevantnih činjenica. Sud ne samo da nije dužan, nego i ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati postoje li još koje činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kad posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP-a).

 

To u konkretnom slučaju znači da je tužitelj bio dužan dokazati da su kamere postavljene na način da iste zahvaćaju tužiteljev ulaz u stan odnosno da tužena nema suglasnost većine suvlasnika, i da je istom nastala neimovinska šteta. Tužitelj nije dokazao na koji način je istom povrijeđeno pravo osobnosti (članak 1100. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kako se isto manifestiralo.

 

Za navesti je da je sud prvog stupnja raspravnim rješenjem od 27. listopada 2016. nije dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, a iz tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio u tužbi podnesenoj dana 2. rujna 2015. vidljivo je da tužitelj zahtijeva samo da se tuženici naloži uklanjanje sigurnosnih kamera bez točne specifikacije mjesta.

 

Za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari, nije od utjecaja odredba Ugovora o upravljanju stambenom zgradom u O., …., broj … da suvlasnici ovlašćuju upravitelja da u njihovo ime i za njihov račun organizira redovito održavanje zajedničkih dijelova zgrade, budući da tužitelj nije dokazao da suglasnost tužena nije dobila od većine suvlasnika, a isti nije ni dokazao zbog kojih radnji poduzetih od strane tuženice bi pretrpio štetu i kako bi se ta šteta odrazila na njega.

 

Po ocjeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog suda.

 

Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da se utvrdi kako je kamerama zahvaćen i tužiteljev ulaz u stan, odnosno kojim se nalaže tuženoj da ugrađene sigurnosne kamere ukloni i postavi na način da iste ne zahvaćaju tužiteljev ulaz u stan, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženoj da naknadi neimovinsku štetu tužitelju, pa je stoga valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke.

 

Sukladno odredbi članka 187. ZPP-a u parničnom postupku može se tražiti da se utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa te istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, pa se deklaratornom presudom ne može utvrđivati činjenično stanje.

 

Drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne može paziti na to postoji li pravni interes, a u konkretnom slučaju tužena je to isticala, pa je stoga valjalo sukladno odredbi članka 369. stavak 2. ZPP-a ukinuti presudu u dijelu kojim se utvrđuje da je tužena postavila video nadzor u trajanju od 2015. godine bez ovlaštenja ostalih suvlasnika na nekretnini upisanoj u Z.U. 2161 k.o. O., u naravi kuća i dvorište sagrađenoj na kčbr. 5686/1, …, a na zajedničkim dijelovima predmetne nekretnine i u tom dijelu tužbu odbaciti.

 

Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno priloženom popisu troškova, vrijednosti predmeta spora, uspjehu stranaka u postupku, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 103/14, 118/14 i 107/15) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka, pa je stoga valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu u tom dijelu, te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove odluke.

 

Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban, sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

 

U Splitu, 25. travnja 2018.