Broj: Gž-1298/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Nataše Jerković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku J. M., odvjetnici u S., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Sisku od 23. ožujka 2018., pod poslovnim brojem P-578/17, u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku od 23. ožujka 2018., pod poslovnim brojem P-578/17, tako da se sudi:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

" I/ Utvrđuje se da je tužiteljica D. R., S., OIB: … dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanim u z.k. ul. 1091 k.o. L. i to kčbr. 3230 O. B. Č. od 13878 m2, a što je tužena Republika Hrvatska dužna trpjeti i dozvoliti da tužiteljica izvrši upis prava vlasništva na svoje ime bez svakog daljnjeg pitanja, a sve u roku od 15 dana.

 

II/Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB: … da plati tužiteljici D. R., S., OIB: … trošak postupka u iznosu od 12.187,50 kn u roku 15 dana."

 

II Nalaže se tužiteljici D. R. nadoknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj parnični trošak, u roku od 15 dana, u iznosu od 10.250,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev te utvrđeno kako je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanim u ZU 1091 k.o. L., i to čestica broj …, oranica, B. Č. od 13878 m2, a što je tužena Republika Hrvatska dužna trpjeti i dozvoliti da tužiteljica izvrši upis prava vlasništva na svoje ime bez svakog daljnjeg pitanja.

 

Odlukom o troškovima obvezana je tužena nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.187,50 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužena osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP- "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 80/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev te naobveže tužiteljica na nadoknadu troškova postupka uz trošak sastava žalbe, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet postupka između stranaka jest tužiteljičin zahtjev za utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine i to dosjelošću.

 

Prvostupanjski sud je presudom od 21. ožujka 2016. odbio tužbeni zahtjev, unatoč tada utvrđenju da bi tužiteljica bila zakonit i pošten posjednik predmetne nekretnine te da bi dosjelošću stekla pravo vlasništva, ali da zbog neusklađenosti odstupanja u površinama čestica i to starog i novog stanja, a ovo s obzirom da je vođen postupak preoblikovanja zemljišnih knjiga, da se ne može sa sigurnošću utvrditi što bi to tužiteljica stekla dosjelošću pa je odbio tužbeni zahtjev.

 

Ovaj sud je odlukom od 30. ožujka 2017. pod poslovnim brojem Gž-2678/16 ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje kako bi se raspravile sve sporne činjenice između stranaka, te je tako u naknadno provedenom postupku sudu priložena odluka komisije nadležne za konfiskaciju njemačke imovine, te je sud izveo dokaz dodatnim saslušanjem svjedoka.

 

Prvostupanjski sud je u tako provedenom postupku utvrdio:

- kako je u ZU 26 k.o. L. bila upisana čestica broj …od 21364 m2, a kao vlasnik je upisana Republika Hrvatska,

- kako u postupku preoblikovanja zemljišne knjige utvrđeno da je formirana nova čestica broj … od 13878 m2 i upisana u ZU 1091 k.o. L., te je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska, a radilo se o preoblikovanju čestice 1022 upisane u ZU 26 k.o. L.,

-kako je 30. svibnja 1963. zaključen kupoprodajni ugovor između P. J. kao prodavatelja i I. C. kao kupca, a predmet kupoprodaje upravo čestica broj .. oranica Š. u površini od 1 rala 754 hvati,

- kako je odlukom Kotarskog narodnog odbora V. G., Komisije nadležne za konfiskaciju njemačke imovine od 13. studenog 1945. došlo do podržavljenja nekretnina, pa tako i onih upisanih u ZU 26 k.o. L.,

- kako je I. C. tužiteljičin djed,

-kako predmetna nekretnina nije obuhvaćena programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države, te da se predmetna nekretnina nalazi izvan željezničkog infrastrukturnog područja,

-kako bi tužiteljičin djed dio predmetne nekretnine počeo posjedovati odmah nakon II. Svjetskog rata,

-kako bi P. J. posjedovao dio predmetne nekretnine povodom Agrarne reforme,

-kako zaista tužiteljica bilo osobno bilo preko svojih prednika posjeduje nekretninu više od 40 godina, te čak dio tog zemljišta još od prije II. Svjetskog rata.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se prednik tužiteljice P. J. nalazio u poštenom posjedu dijela predmetne nekretnine te da je postao vlasnikom sukladno paragrafu 326. i 328. Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) kojeg bi valjalo primijeniti na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ( "Narodne novine", broj 73/91). Dio pak predmetne nekretnine bi po pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda stekao tužiteljičin djed I. C. neposrednim dosjedanjem, a potom i tužiteljica. Naime, prvostupanjski sud je zaključio kako bi prema Europskoj pravnoj stečevini valjalo poštivati odluke Europskog suda za ljudska prava, a koji sud je prvo donio presudu u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, a u kojem predmetu je tužitelj podnio tužbu 1997. u vrijeme važenja odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV- "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/04) po kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine u društvenom vlasništvu računalo i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, kako je Europski sud za ljudska prava u predmetnima Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske te Jakeljić protiv Republike Hrvatske zaključio da nije od važnosti je li postupak pokrenut pred domaćim sudom prije ili nakon 17. studenog 1999. kada je izmijenjen ZV te kada je nedvojbeno propisano da se u rok dosjedanja ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. rujna 1991. kako valja smatrati da je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine sukladno odredbi članka 159. ZV-a.

 

S obzirom na žalbene navode kao prvo valja istaći da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu povredu postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, no ovaj sud smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Kao prvo valja istaći kako je to već ovaj sud naveo u svojoj odluci od 30. ožujka 2017. pod poslovnim brojem Gž-2678/16 da bi na predmetnoj nekretnini, koja je nekad nosila oznaku 1022 kao vlasnik bio upisan T. T. K. A. M. L., te da je istome 1920. u zemljišnim knjigama zabilježena zabrana otuđivanja i opterećenja bez dozove Ministarstva za agrarnu reformu u smislu odredaba članaka 1. i 4. Uredbe od 21. srpnja 1919. o zabrani otuđivanja, opterećivanja zemljišta velikih posjeda.

 

Međutim, neovisno o dilemi je li došlo do oduzimanja veleposjeda stranom državljanu i uključenja u Agrarnu reformu nadležno upravno tijelo, i to Kotarski narodni odbor V. G., Komisije nadležne za konfiskaciju njemačke imovine 13. studenog 1941. podržavio je cjelokupnu imovinu T. T. K. A. M. L. u korist države, pa tako i predmetne nekretnine.

 

Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Službeni list DSJ, broj 40/45 i 70/45) nije samo služio kao provedbeni propis pravomoćnih presuda, već se taj zakon primjenjivao i na slučaj kada presuda ne postoji, a sve sukladno i ranije važećem Zakonu o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine glede imovine narodnih neprijatelja, pa tako i odluke AVNOJ-a na koju se i pozvalo nadležno upravno tijelo.

 

Odredbom članka 20. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije propisano je kako prilikom provođenja konfiskacije mogu treće osobe stavljati izlučne zahtjeve u pogledu konfiscirane imovine.

 

Posebno je odredbom članka 21. stavak 3. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije bilo pripisano da ako se ne stavi izlučni zahtjev u roku propisanim stavom 1. članka 21. (8 dana) da se to može učiniti u redovnom postupku u roku od godine dana po provedenoj konfiskaciji.

 

Sva do sada postojeća sudska praksa odredbu članka 21. stavak 3. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije protumačila je na način da se protekom roka od godine dana gube sva prava trećih osoba, kao izlučnih vjerovnika, te se ima smatrati da su prava trećih osoba prestala jer je konfiskacija originarni način stjecanja prava vlasništva, dakle pravo vlasništva se stječe neovisno o pravnom predniku.

 

Stoga, nema više govora je li prodavatelj djela predmetne nekretnine tužiteljičinom pravnom predniku, djedu I. C. eventualno stekao neka stvarna prava na dijelu predmetne nekretnine, jer su ta stvarna prava prestala nakon proteka roka od godine dana u kojem nije bio postavljen izlučni zahtjev.

 

Međutim, glede dosjedanja nakon II. Svjetskog rata, odnosno na nekretnini koju bi praktično tužena stekla na temelju konfiskacije valja istaći kako je zaista Europski sud za ljudska prava sudio u predmetnima Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske, no veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je 20. ožujka 2018. objavilo presudu kojim je presuđeno da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva, dok je dio zahtjeva odbačen kao nedopušten, a prije svega je zaključeno kako se ne može smatrati da podnositelji imaju "vlasništvo" u konvencijskom smislu kad postoji spor o točnom tumačenju domaćeg prava i kada se o pitanju je li pojedini podnositelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva odlučuje u sudskom postupku pred domaćim sudovima.

 

Nadalje, odredbom članka 40. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) propisano je kako Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, te tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka istaknuo da su nižestupanjski sudovi dužni poštivati pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske s obzirom da se radi o sudu koji je isključivo nadležan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske i nadalje ustraje u pravnom shvaćanju da bi jedino stranke koje su podijele tužbu u vrijeme kada je zakonom i bilo moguće uračunavanje rokova za dosjedanje prije 8. travnja 1991. (prije 17. studenog 1999. podnesena tužba) mogli zbrajati rokove, dok u preostalim slučajevima nema zbrajanja vremena, odnosno odlučno je pitanje vremena podnošenja tužbe (tako primjerice i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revx-650/16).

 

Slijedom navedenog, kako je tužena konfiskacijom, na originaran način stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine 13. studenog 1945. odlukom nadležne Komisije za konfiskaciju njemačke imovine, te kako sukladno odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a nije proteklo dovoljno vremena od 8. rujna 1991., to je valjalo pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredbe članka 373. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Sukladno odredbi članka 166. ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima postupka.

 

S obzirom da je tužena u cijelosti uspjela u sporu, a ne radi se o zahtjevu za isplatu, to nije primjenjiva praksa Europskog suda za ljudska prava (predmet Klaus protiv Hrvatske), te je valjalo priznati tuženoj cjelokupne troškove postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 155. ZPP-a.

 

Tako je tuženoj valjalo priznati trošak sastava dva obrazložena podneska i pristup na 6 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 1.000,00 kuna po radnji, s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora od 10.500,00 kuna.

 

Tuženoj je valjalo priznati trošak pristupa na dva ročišta za objavu presude od po 500,00 kuna kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna što sveukupno zbrojeno i čini svotu od 10.250,00 kuna.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 17. svibnja 2018.