Broj: Gž-508/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika V. Ž. iz S., …, zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u S. protiv tuženica - protutužiteljica pod 1) J. J. pok. I. iz S., … i pod 2) A. J. pok. I. iz S., zastupane po starateljici S. H. iz S., …, a obje tuženice - protutužiteljice zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S. radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi svih parničnih stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P -724/2017 od 14. studenog 2017., dana 6. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja - protutuženika te tuženice - protutužiteljice  pod 1) J. J. i tuženice - protutužiteljice pod 2) A. J. pa se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P -724/2017 od 14. studenog 2017. potvrđuje u pobijanim dijelovima pod točkama I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu slijedećeg sadržaja:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj u odnosu na tuženike vlasnik, za cijelo, nekretnine označene kao čest. zem. 514/21 ZU 536 k.o. S., pa se nalaže tuženicima da mu izdaju tabularnu ispravu pogodnu za uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime, za cijelo, uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženika jer će u protivnom istu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tužitelj - protutuženik V. Ž. u roku od 15 dana isplatiti tuženoj  protutužiteljici pod 1. J. J. iznos od 13.500,00 kuna a tuženoj - protutužiteljici pod 2. A. J. iznos od 108.000,00 kuna, sve sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, koja zatezna kamata teče od presuđenja do isplate."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka."

 

Tužitelj - protutuženik  je protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku (točka III. izreke), podnio žalbu i to kako navodi zbog svih žalbenih razloga, dakle, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH) dalje ZPP. Tužitelj - protutuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu, odnosno podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obje tuženice - protutužiteljice također su podnijele žalbu, no samo protiv odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke, a ovo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja - protutuženika za utvrđenjem prava vlasništva na čest. zem. 514/21 k.o. S. te da mu tuženice - protutužiteljice izdaju tabularnu ispravu podobnu da to svoje pravo upiše u zemljišnim knjigama. Tužitelj - protutuženik navodi kako mu je zaključkom S. O. B. broj: I/1-224/73 od 14. svibnja 1973. dano na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu čest. zem. 514/21 k.o. S., a radi izgradnje stambene zgrade. Nadalje, da je sa O. B. dana 21. svibnja 1973. zaključio ugovor o korištenju predmetnog zemljišta čest. zem. 514/21 k.o. S. kojeg da je priveo svrsi i u čijem se poštenom posjedu nalazi od 1973. Tijekom postupka tužitelj - protutuženik je posebno isticao kako je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću.

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio sada pobijanu presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja - protutženika kao neosnovan. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako sve da su se na strani tužitelja - protutuženika i ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, kako tužbeni zahtjev za izdavanjem tabularne isprave ne bi bilo za prihvatiti jer da se parnične stranke ne nalaze u ugovornom odnosu. Pored toga prvostupanjski sud obrazlaže svoju presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev  i time što da tužitelj - protutuženik nije izvršio znatnije radove na predmetnom zemljištu, a što da je bio obvezan na temelju odredbi već navedenog Ugovora o korištenju zemljišta od 21. svibnja 1973.

 

Tužitelj - protutuženik u žalbi posebno ističe kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude zanemario odlučne činjenice, a koje da su već spomenuti Zaključak S. općine B. od 14. svibnja 1973., Ugovor o korištenju zemljišta od 21. svibnja 1973. kao i činjenica da je tužitelj - protutuženik isplatio novčani iznos naveden u ugovoru. Tužitelj - protutuženik također ističe kako je njemu predmetna nekretnina predana u posjed na temelju navedenog ugovora te da je predmetno zemljište sastavni dio njegove građevinske parcele koja je ograđena i privedena svrsi. Konačno ističe da bez spornog zemljišta čest. zem. 514/21 k.o. S. ne bi imao pristup do javne površine (prometbice).

 

Iz rezultata dokaznog postupka, posebno isprava koje se nalaze u spisu proizlaze slijedeće činjenice:

- da je S. O. B. dana 14. svibnja 1973. donijela zaključak  broj: I/1-224/73 kojim je tužitelju - protutuženiku dano na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu čest. zem. 514/21 k.o. S., a radi izgradnje stambene zgrade. Zemljište je tužitelju - protutženiku dano na korištenje pod uvjetom da na njemu izvrši znatnije radove u roku od dvije godine  (stavljanje zgrade pod krov ili izvršenje većeg dijela radova s obzirom na veličinu i vrijednost cijelog objekta), te da plati naknadu u iznosu koji  O. B. ugovori sa prijašnjim vlasnicima,

- da su tužitelj - protutuženik i O. B. dana 21. svibnja 1973. zaključili Ugovor o korištenju zemljišta kojim se tužitelju - protutuženiku daje na korištenje predmetno zemljište čest. zem.514/21 k.o. S., površine 126 m²,

- da je predmetnim ugovorom i to baš člankom V. propisano kako se korisnik (tužitelj - protutuženik) obvezuje izvršiti znatnije radove na predmetnom zemljištu (stavljanje zgrade pod krov ili izvršenje većeg dijela radova s obzirom na veličinu i vrijednost cijelog objekta) i to u roku od dvije godine od potpisivanja ugovora,

- da je odredbom članka V. označenog ugovora određeno kako u slučaju da korisnik (tužitelj - protutuženik) ne izvrši ugovorene znatnije radove u ugovorenom roku od dvije godine, gubi dano mu pravo korištenja, te se predmetno zemljište čest. zem. 514/21 k.o. S. vraća O. B.,

- da na predmetnoj čest. zem. 514/21 k.o. S. nije sagrađena nikakva zgrada - objekt te da se ovo zemljište nalazi neposredno sjeverno od čest. zem. 523/3 k.o. S., na kojem je zemljištu sagrađena zgrada, a sa kojim zemljištem da predmetna čest. zem. 514/21 k.o. S. čini ograđenu cjelinu (uviđaj na licu mjesta i nalaz i mišljenje vještaka - skica lica mjesta; str. 71 spisa),

- da je rješenjem O. B. od 28. srpnja 1970., poslovni broj: UP/I-03-1011/1-70 odobreno V. Ž. (tužitelju - protutuženiku) da na čest. zem. 523/3 k.o. S. izgradi obiteljsku zgradu,

- da je S. - dalmatinska županija, U. odjel za prostorno uređenje , ispostava S. u svom očitovanju od dana 16. prosinca 2009., Klasa: 361-01/09-24/0138, Ur. br. 2181/1-14-07/1-09/0002, navela kako je investitor V. Ž. (tužitelj - protutuženik) ishodio građevinsku dozvolu za građenje visokoprizemne stambene građevine  na čest. zem. 523/3 k.o. S., dok za nekretninu čest. zem. 514/21 k.o. S. (predmetna nekretnina) nije ishođeno odobrenje za građenje (str. 75 A spisa),

- da tužitelj - protutuženik nije ishodio uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama.

 

U smislu odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 52/14.), dalje ZVDSP, propisano je kako promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona se prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

Predmetni ugovor o korištenju zemljišta zaključen je 1973. godine kada je i tužitelj - protutuženik temeljem tog ugovora stupio u posjed predmetnog zemljišta. U to su vrijeme na snazi  bila pravna pravila Općeg građanskog zakonika (OGZ) koja se primjenjuju temeljem odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ( Službeni list br. 84/46). Prema pravilu paragrafa 1468. koje pravilo je dopunjeno načelnim mišljenjem Opće sjednice Saveznog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. godine rok dosjelosti za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na kojima su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bile upisane fizičke osobe bio je 20 godina, dok je prema pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ-a rok dosjedanja na nekretninama na kojima su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bili upisane država, općina, crkva i dr. rok dosjedanja  iznosio 40 godina. Nadalje prema odredbi članka 28. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Narodne novine" br. 53/91, 9/92 i 77/92) dalje ZOVO, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. godine, za redovnu dosjelost, koja se primjenjuje na kvalificiranog posjednika rok dosjedanja je 10 godina,  a za izvanrednu dosjelost 20 godina.

 

Također je za napomenuti kako je do 8. listopada 1991. godine bila propisana izričita zabrana dosjedanja nekretnina u društvenom vlasništvu sukladno odredbi članka 29. ZOVO-a. Time je dakle zakonom isključeno stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu od 1. rujna 1980. godine ( dan stupanja na snagu ZOVO-a) do 8. listopada 1991. godine kada je odredba članka 29. ZOVO-a stavljena izvan snage sukladno odredbi članka 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91). No i prije 1. rujna 1980. godine postojala je zabrana dosjedanja na zemljištima u društvenom vlasništvu u smislu odredbe članka 113. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ( "Službeni list SFRJ" br. 25/65, 12/67 i 14/70 te "Narodne novine" br. 52/71 i 52/73), osim ako je vrijeme dosjelosti bilo dovršeno prije 6. travnja 1941.godine.

 

U svezi navedenog Zaključka S. O. B. od 14. svibnja 1973. i  već označenog Ugovora o korištenju zemljišta od 21. svibnja 1973. za reći je slijedeće. Mogućnost izgradnje na podruštvovljenom građevinskom zemljištu bila je uređena kroz institut prava korištenja. Naime, neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu nad kojim nije bilo utvrđeno prvenstveno pravo građenja, država, odnosno jedinice lokalne uprave bi dodjeljivale na korištenje trećim osobama radi izgradnje zgrade, kroz institut prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu radi izgradnje.

 

Uvjeti, način stjecanja, svrha, prestanak i zaštita ovih prava nad građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu bili su regulirani Uredbom o izgradnji stambenih zgrada za potrebe radnika i službenika iz 1951., Zakonom o davanju na korištenje građevinskog zemljišta iz 1969. godine, Zakonom o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta iz 1973. , te na kraju najpotpunije Zakonom o građevinskom zemljištu iz 1980. ("Narodne novine" br. 54/80., 42/86., 41/88., 16/90. i 53/90.) čije je odredbe (makar znatno izmijenjene i prilagođene novom sustavu stvarnog prava u Republici Hrvatskoj utemeljenom na Ustavu Republike Hrvatske) stavilo izvan snage tek stupanje na snagu ZVDSP-a. Prema Uredbi o izgradnji stambenih zgrada radnika i službenika pravo davanja neizgrađenog građevinskog zemljišta imali su mjesni, kotarski i gradski narodni odbori (članak 5. stavak 1.). Prema Zakonu o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. pravo davanja neizgrađenog građevinskog zemljišta na korištenje pripadalo je narodnom odboru kotara (članak 43.). Ovo ovlaštenje prema Noveli iz 1965. preneseno je na općinsku skupštinu. Sadržaj prava izgradnje (građenja) predstavljalo je ovlaštenje da se uz odobrenje nadležnog tijela na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu izgradi trajna zgrada koja je bila pravno odvojena od zemljišta kao samostalni objekt prava. Ovo pravo nije se moglo otuđiti, naslijediti niti opteretiti. No, kada je temeljem ovog prava došlo do izgradnje zgrade, tj. pri formiranom trajnom pravu korištenja, to se sada trajno pravo korištenja prenosilo, nasljeđivalo i opterećivalo kao pratitelj prava vlasništva na zgradi. Zabrana prijenosa postojala je sve do završetka izgradnje građevinskog objekta tj. sve dok se ne bi iscrpio sadržaj prava izgradnje (građenja), a kada je nastajalo trajno pravo korištenja. Pravo izgradnje (građenja) stjecalo se temeljem konačnog akta o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta radi građenja, nakon čega je slijedio ugovor između stjecatelja i općine o međusobnim pravima i obvezama, te konačno upisom u zemljišne knjige. Rješenje o davanju zemljišta na korištenje donosila je skupština općine. Sadržavalo je podatke o građevinskoj parceli, naznaku korisnika, iznos naknade za zemljište te obvezu i rok zaključenja ugovora. Rješenje se donosilo nakon provedenog natječaja, odnosno u precizno određenim slučajevima, neposrednom pogodbom. Ovo rješenje predstavljalo je upravni akt protiv kojeg bi se mogao voditi upravni spor.  Na temelju rješenja o davanju na korištenje građevinskog zemljišta, općina i korisnik kojemu je zemljište dano na korištenje zaključivali su ugovor o međusobnim pravima i obvezama, shodno uvjetima utvrđenim rješenjem. Ugovor su bili dužni zaključiti prije izdavanja odobrenja za građenje objekta, a obvezno je morao sadržavati rok u kojem je korisnik zemljišta bio dužan općini platiti naknadu za zemljište. No, konstitutivni učinak stjecanja prava izgradnje (građenja) imao je tek upis tog prava u zemljišne knjige. Upis se provodio temeljem ugovora na koji je javno pravobranilaštvo dalo suglasnost, te temeljem konačnog rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje. Upis prava izgradnje (građenja) na društvenom zemljištu vršio se u teretni list (C) zemljišnoknjižnog uloška u kojem je upisana nekretnina na kojoj je građenje određeno. Dovršetak zgrade utvrđivao se zapisnikom koji je sačinjavalo upravno tijelo na prijedlog nositelja prava izgradnje (građenje). Nakon toga se otvarao poseban zemljišnoknjižni uložak za zgradu, te su tako, kao i kod stvarnog prava građenja, postojala dva zemljišnoknjižna uloška; jedan za zemljište bez zgrade (društveno vlasništvo) u kojem se označavalo postojanje posebnog ZK uloška za zgradu ‑ a drugi za zgradu bez zemljišta (koja je mogla biti privatno vlasništvo). Prilikom davanja građevinskog zemljišta na korištenje skupština općine je u rješenju precizno određivala i rok u kojem je ovlaštenik prava izgradnje (građenja) bio dužan izgraditi predviđeni građevinski objekt ili pak na njemu izvesti znatnije radove.

 

Ako rok ne bi bio održan, novim rješenjem utvrđivao bi se prestanak prava korištenja, te obveza korisnika predati nekretninu ponovno u posjed općine. Utvrđenim prestankom prava korištenja raskidao se i ugovor sklopljen među strankama o međusobnim pravima i obvezama, te su stranke bile u obvezi sklopiti novi ugovor o međusobnim pravima i obvezama koje su proizašle iz prestanka prava korištenja.

 

U konkretnom slučaju ne samo da tužitelj - protutuženik nije izvršio znatnije radove na predmetnom zemljištu čest. zem. 514/21 k. o. S. (stavljanje zgrade pod krov ili izvršenje većeg dijela radova s obzirom na veličinu i vrijednost cijelog objekta) i to u roku od dvije godine od potpisivanja navedenog ugovora od 21. svibnja 1973., a što je bio obvezan na temelju odredbe članka V. ugovora, već predmetna nekretnina čest. zem. 514/21 k.o. S. uopće nije bila potrebna tužitelju - protutuženiku za izgradnju stambene zgrade koju je sagradio na neposredno susjednoj čest. zem. 523/3 k.o. S. Da je tome tako razvidno je iz već označenog rješenja O. B. od 28. srpnja 1970., kojim je odobreno V. Ž. (tužitelju - protutuženiku) da na čest. zem. 523/3 k.o. S. izgradi obiteljsku zgradu što je on i učinio. Posebno je za primijetiti kako je ovo rješenje donijeto prije nego je S. općine B. (14. svibnja 1973.) donijela zaključak  kojim je tužitelju - protutuženiku dano na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu čest. zem. 514/21 k.o. S., i prije nego su tužitelj - protutuženik i O. B. dana 21. svibnja 1973. zaključili ugovor o korištenju zemljišta (21. svibnja 1973.).

 

Slijedom navedenog razvidno je kako tužitelj - protutuženik nije postupio sukladno odredbi članka V. stavak 1. navedenog ugovora o korištenju zemljišta (izvršio znatnije radove na zemljištu) što za posljedicu ima gubitak prava korištenja spornog zemljišta, a ovo na temelju odredbe članka V. stavak 2. označenog ugovora od 21. svibnja 1973. Usput je za napomenuti kako tužitelj - protutuženik nije dokazao da je uopće isplatio s osnova naknade za dodijeljeno mu korištenje kakav novčani iznos, koji je trebao isplatiti na temelju odredbe članka V. stavak 2. predmetnog Ugovora o korištenju zemljišta. Za naglasiti je kako okolnost da tužitelj - protutuženik  sa čest. zem. 523/3 k.o. S. na kojoj je izgradio stambenu zgradu, ima pristup javnoj prometnici baš preko predmetne čest. zem. 514/21 k.o. S. ni na koji način ne utječe na zaključak da tužitelj - protutuženik nije postupio sukladno odredbi članka V. Ugovora o korištenju zemljišta i kako je pravo korištenja čest. zem. 514/21 k.o. S. izgubio također u suglasju sa člankom V. (stavak 2.) navedenog ugovora. Samo usput je za navesti kako je S.-dalmatinska županija, U. odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje, I. S. tek rješenjem od 5. rujna 2016. (str. 179 spisa) utvrdila da zemljišta nužna za uporabu građevine čine čest. zem. 523/3, 514/21 i čest. zgr. 703 sve k.o. S., no već rješenjem od 6. prosinca 2016. ukinute su klauzule pravomoćnosti na označeno rješenje te je dopuštena obnova postupka izdavanja rješenja o utvrđivanju građevinske čestice od 5. rujna 2016.

 

U svezi eventualnog stjecanja prava vlasništva dosjelošću tužitelja - protutuženika  na predmetnoj čest. zem.  514/21 k.o. S. pored do sada navedenog za reći je i slijedeće. Kod dosjelosti prema odredbama ZOVO-a kao i sukladno odredbama ZVDSP-a, vlasništvo se stječe na temelju samostalnog, poštenog posjeda izvršavanog neprekidno kroz zakonom propisano vrijeme. U vrijeme dosjedanja uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjih posjednika posjedovali stvar kao savjesni odnosno pošteni posjednici. Dakle, u svakom slučaju, bez obzira radilo se o redovnoj ili izvanrednoj dosjelosti, da bi neka osoba mogla steći pravo vlasništvo neke stvari, pa tako i nekretnine dosjelošću, ta osoba mora biti pošteni posjednik. Tako je odredbom članka 18. stavak 3. ZVDSP-a, propisano kako je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed,  ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Uvijek se predmnijeva da je posjed pošten, no ta je predmnijeva oboriva (čl. 18. st. 5. ZVDSP-a). U bitnome, poštenje odnosno nepoštenje posjednika prosuđuje se u pravilu prema tome što je on znao ili mogao znati u svezi prava na posjed. To znači da je posjednik unatoč svojem nezakonitom posjedovanju pošten, ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, a to je njegovo znanje ispričivo. U konkretnom se slučaju tužitelj - protutuženik ne može smatrati poštenim posjednikom predmetne nekretnine jer nije ispunio svoje obveze preuzete zaključenjem predmetnog ugovora o korištenju zemljišta od 21. svibnja 1973., pa je stoga znao odnosno morao znati da mu ne pripada pravo na posjed spornog zemljišta.

 

Dodatno je za reći i slijedeće. Predmetna nekretnina bila je u režimu društvenog vlasništva u razdoblju od zaključenja ugovora o korištenju zemljišta 1973. (od kada tužitelj - protutuženik tvrdi da je u posjedu spornog zemljišta) do 8. listopada 1991. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96. i 68/98), dalje ZVDSP/96, bilo je odredbom članka 388. stavak 4. propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. ukinuo je članak 388. stavak 4. ZVDSP-a/96 (Odluka, poslovni broj: U - I - 58/1997 i dr.; "Narodne novine" br. 137/99). Tužitelj -protutuženik je podnio tužbu u ovom parničnom postupku, 2003. dakle u vrijeme kada više nije postojao propis koji je omogućavao stjecanje prava vlasništva dosjelošću na način da se u vrijeme potrebno za dosjedanje, računa i vrijeme posjedovanja za koje je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva. Štoviše, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 114/2001.) od 20. prosinca 2001. koji je stupio na snagu istog dana, a koji je zakon donijet nakon ukidanja već navedenog članka 388. stavak 4. ZVDSP-a/96, propisano je u članku 2. kako se u članku 388. iza stavka 3. dodaje novi stavak 4. koji glasi:

"U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanje proteklo prije tog dana." Dakle, u bitnome, eventualno posjedovanje predmetne nekretnine od strane tužitelja - protutuženika i to u razdoblju od 1973. do 8. listopada 1991., a koja je u tom razdoblju bila u režimu društvenog vlasništva,  ne računa se u vrijeme posjedovanja, potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa sve da je tužitelj - protutuženik bio pošteni posjednik, a nije.

 

Dosjelošću se može u pravo vlasništva pretvoriti jedino samostalan posjed stvari koji znači takvu posjednikovu faktičnu vlast na stvari čiji je sadržaj takav da posjednik stvar - nekretninu posjeduje kao da je njezin vlasnik, dakle ne priznajući ičiju višu "privatnu" vlast na toj stvari.

 

Prema odredbi članka 28. stavak 2. ZOVO-a, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., za redovnu dosjelost, koja se primjenjuje na kvalificiranog posjednika, rok dosjedanja je deset godina, a za izvanrednu dosjelost dvadeset godina. Nadalje odredbom članka 159. stavak 2. ZVDSP-a (koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.) propisano je kako samostalni posjednik nekretnina čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je stavkom trećim istog članka određeno da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe je u vlasništvo dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Tužitelj - protutuženik, a bez obzira na do sada kazano u svezi njegovog poštenja/nepoštenja, svakako bi postao nepoštenim posjednikom u vrijeme kada su tuženice-protutužiteljice dale odgovor na tužbu 2005. pa kako od 8. listopada 1991. do 2005. nije proteklo dvadeset godina koje je razdoblje potrebno za izvanrednu dosjelost, sve da je tužitelj - protutuženik postao nepoštenim posjednikom tek 2005. (iako je to postao znatno ranije što je već navedeno u obrazloženju) opet ne bi stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno i zakonito postupio kada je presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika kao neosnovan. No, za primijetiti je kako je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda koji u obrazloženju pobijane presude navodi kako sve da je tužitelj - protutuženik i stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću da bi opet trebalo odbiti tužbeni zahtjev. Naime, prvostupanjski sud zanemaruje da se predmetni tužbeni zahtjev sastoji od dva dijela i to jednog kojim se traži utvrđenje prava vlasništva i drugog u kojem se zahtjeva izdavanja tabularne isprave. Stoga, da je tužitelj - protutuženik stekao pravo vlasništva spornog zemljišta dosjelošću ne bi bilo zapreke da se dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje prava vlasništva prihvati.

 

Odluka o parničnom trošku pravilno je i zakonito donesena i nalazi svoje uporište u odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a. Tuženice-protutužiteljice se u žalbi pozivaju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojem da je izražen stav da kada jedna stranka u cijelosti izgubi parnicu, tada da sud nije ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, u konkretnoj pravnoj situaciji i tužitelj - protutuženik kao i tuženice - protutužteljice su odbijene sa svojim tužbenim odnosno protutužbenim zahtjevom pa pravna situacija u predmetnoj parnici je sasvim različita od one na koju se u žalbi pozivaju tuženice - protutužiteljice.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbe parničnih stranaka odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 6. lipnja 2018.