Broj: Gž Ob-607/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao suca izvjestitelja i Lucije Lasić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika Z. B. iz Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku Đ. A., odvjetniku u Z., protiv tuženice – protutužiteljice T. B. iz Z., OIB:…, , zastupana po punomoćnici S. Č., odvjetnici u Z., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 144-P-10311/08-77 od 14. srpnja 2017., u sjednici vijeća održane 14. lipnja 2018., 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovna žalba tužitelja – protutuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 144-P-10311/08-77 od 14. srpnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkom III. 2.

 

II. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 144-P-10311/08-77 od 14. srpnja 2017. u dijelu pod točkom III. 1. i 3. izreke, te u odluci o troškovima postupka (točka IV. izreke) te se predmet u navedenom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje, time da će se postupak provesti pred drugim sucem pojedincem toga suda.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Z. B., kojim se utvrđuje:

 

1. da su nekretnine koje u naravi predstavljaju kat. čest. 4253 – dvorište Ž. ukupne površine 262 m2 i kuća br. 71, kuća bb Ž. ukupne površine 71 m2, upisane u z.k.ul. 5326 k.o. S. K., kod Općinskog suda u Sesvetama, zajednička bračna stečevina parničnih stranaka, tako da tužitelju i tuženici pripada pravo suvlasništva svakom u ½ dijela.

 

II. Usvaja se protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice T. B. kojim se utvrđuje:

- da je nekretnina upisana u zk.ul.br. 5325 k.o. S. K., kč.br. 5252, Ž., oranica Ž. površine 1618 m2 zajedniča bračna stečevina protutužiteljice T. B. iz Z., OIB: …, i protutuženog Z. B. iz Z., OIB:…, te je protutužiteljica suvlasnik u ½ dijela te nekretnine, te

- da je protutužiteljica T. B. iz Z., OIB:…, suvlasnik u ½ diejla nekretnine upisane u zk.ul.br. 5325 k.o. S. K., kč.br. 5252, Ž., oranica Ž. površine 1618 m2, što je protutuženi dužan priznati i trpjeti da protutužiteljica temeljem ove presude, a nakon njene pravomoćnosti, zatraži upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena protutuženog. 

 

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Z. B., koji glasi:

1. „Utvrđuje se da su nekretnine koje u naravi predstavljaju: 7250/10000 suvlasničkog dijela nekretnine koja u naravi predstavlja trosobni stan na IV (četvrtom) katu oznake IV.3 površine 95,36 čm i pripadajuće parkirno mjesto u podrumu oznake PM.2 površine 9,90 čm u planu posebnih dijelova označeno tamnoplavom bojom, koji stan se nalazi u kući br. 2E i dvorište R. 1 sagrađenoj na kat. čest. 7352/137, površine 565 m2, sve upisano u zk.ul.br. 30139, poduložak broj: 19 k.o. G. Z., kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu - zajednička bračna stečevina parničnih stranaka, tako da tužitelju i tuženici pripada pravo suvlasništva svakom u ½ dijela.

 

2. Tuženica je dužna tužitelju izdati valjane tabularne isprave, podobne za uknjižbu prava suvlasništva nekretnina u ½ dijela u korist tužitelja i to za nekretnine koje u naravi predstavljaju:

 

-7250/10000 suvlasničkog dijela nekretnine koja u naravi predstavlja trosobni stan na IV ( četvrtom) katu oznake IV.3 površine 95,36 čm i pripadajuće parkirno mjesto u podrumu oznake PM.2 površine 9,90 čm u planu posebnih dijelova označeno tamnoplavom bojom, koji stan se nalazi u kući br. 2E i dvorište R. 1 sagrađenoj na kat. čest. 7352/137, površine 565 m2, sve upisano u zk.ul.br. 30139, poduložak broj: 19 k.o. G. Z., kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu

- kat. čest. 4253 – dvorište Ž. ukupne površine 262 m2 i kuća br. 71, kuća bb Ž. ukupne površine 71 m2, upisane u zk.ul.br. 5326 k.o. S. K., kod Općinskog suda u Sesvetama, koje će u protivnom zamijeniti ova presuda.

 

3. Utvrđuje se da iznos od 100.000,00 kuna koji je isplaćen tuženici na ime otpremnine, predstavlja zajedničku bračnu stečevinu parničnih stranaka, tako da tužitelju i tuženici pripada pravo suvlasništva navedenih pokretnina svakom u ½ dijela, te se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate“.

 

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."             

 

Protiv navedene presude žale se obje stranke.

 

Tužitelj – protuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) protiv točke III. i IV izreke, predlažući da se presuda u navedenom dijelu preinači u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ali pred drugim sucem.

 

Tužena – protutužiteljica (u daljnjem tekstu: tužena) izjavljuje žalbu protiv odluke o troškovima postupka, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a, uz žalbeni prijedlog da se presuda u navedenom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a u cijelosti je osnovana žalba tužene.

 

Predmet spora čini zahtjev tužitelja na utvrđenje da su nekretnine koje u naravi predstavljaju kat. čest. 4253 – dvorište Ž. ukupne površine 262 m2 i kuća broj 71, kuća bb Ž., ukupne površine 71 m2, upisane u zk.ul. 5326 k.o. S. K., kao i 7250/10000 suvlasničkog dijela nekretnine koja u naravi predstavlja trosobni stan na četvrtom katu oznake IV.3 površine 95,36 m2 i pripadajuće parkirno mjesto u podrumu oznake PM.2 površine 9,90 m2 u planu posebnih dijelova označeno tamnoplavom bojom, koji stan se nalazi u kući 2E i dvorište R. i sagrađenoj na kat. čest. 7352/137, površine 565 m2, sve upisano u zk.ul. br. 30139, poduložak broj 19 k.o. Z. – zajednička bračna stečevina parničnih stranaka te da tužitelju i tuženici pripada suvlasništvo za ½ dijela, te da je dužna tužena izdati tužitelju valjane tabularne isprave podobne za uknjižbu prava suvlasništva ovih nekretnina u ½ dijela u korist tužitelja.

 

Predmet spora čini i daljnji zahtjev tužitelja na utvrđenje da iznos od 100.000,00 kuna, koji je isplaćen tuženici na ime otpremnine, predstavlja zajedničku bračnu stečevinu parničnih stranaka, tako da strankama pripada pravo suvlasništva navedenih pokretnina svakom za ½ dijela, te nalog tuženici da isplati tužitelju iznos od 50.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužene kojim utvrđuje da su nekretnine upisane u zk.ul. 5235 k.o. S. K., a pobliže navedene u točki II. izreke presude, suvlasništvo tužene za ½ dijela te da je tužitelj dužan trpjeti da se tužena temeljem ove presude, a nakon njene pravomoćnosti, upiše u zemljišnim knjigama za navedeni suvlasnički dio uz izbris tog prava sa imena tuženika.

 

U postupku među strankama nije bilo sporno:

 

- da su stranke bile u braku od 13. srpnja 1991., te da je njihov brak razveden pravomoćnom presudom toga suda poslovni broj P2-2028/06 te da su isti roditelji troje djece;

 

- da su stranke zajednički stekle nekretnine u S. K., koje su predmet tužbe i protutužbe na način pobliže specificiran u točki I. i II. izreke te da su iste bračna stečevina stanaka, svakog u ½ dijela;

 

- da je tužena na ročištu od 5. lipnja 2017. povukla tužbu u odnosu na nekretninu označenu kao čest. br. 2489 te ista nije predmet protutužbenog zahtjeva.

 

Među strankama je, međutim, bilo sporno, a sporno je i ovoj fazi postupka – je li osnovana tvrdnja tužitelja da je i nekretnina – u naravi stan u Z., R. 1, kuća broj 2E, pobliže opisana u točki III. izreke bračna stečevina stranaka, svakog u ½ dijela, imajući u vidu istaknuti prigovor tužene da se radi o njezinoj posebnoj imovine, stečenoj kupoprodajom stana u S., darovanog tuženici od strane njezine pratetke D. Š. te jesu li pokretnine – iznos od 100.000,00 kuna koji je tuženica nesporno dobila od poduzeća D. d.d. na ime otpremnine, nakon sporazumnog raskida radnog odnosa, bračna stečevina stranaka, kako tvrdi tužitelj ili se radi o posebnoj imovini tuženice.

 

Kako je među strankama bilo nesporno da su nekretnine u S. K., pobliže opisane u točki I. i II. izreke bračna stečevina stranaka, svakog u ½ dijela, o čemu su se stranke suglasile u cijelosti na ročištu 5. lipnja 2017. sud prvog stupnja je usvojio dio tužbenog i cijeli protutužbeni zahtjev stranaka te je temeljem odredbe članka 248. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03 – dalje ObZ) presudio kao u točki I. i II. izreke.

 

Međutim, sud prvog stupnja odbio je tužitelja sa dijelom tužbenog zahtijeva kojim zahtijeva od tuženice da mu izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na utuženim nekretninama, osnovano smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o originarnom stjecanju vlasništva temeljem zakona, a ne temeljem pravnog posla. Stoga, da tužitelj nije ovlašten od tuženice zahtijevati izdavanje tabularne isprave, jer između stranaka nije sklopljen nikakav pravni posao, pa da tužitelj ne može osnovano od tuženice zahtijevati da mu izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva, jer da za to nisu ispunjeni uvjeti iz članka 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV).

 

Radi iznesenog presuđeno je kao u točki III.2 izreke.

 

Gore navedeni pravni stav prvostupanjskog suda, u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud pa kako žalitelj žalbom pobija u cijelosti točku III. izreke, (iako se posebno ne referira na istaknuti stav suda), valjalo je u ovom dijelu žalbu u tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi presudu suda pravog stupnja u točki III. 2 točka izreke, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Sud prvog stupnja u odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi kako iznos od 100.000,00 kuna na ime otpremnine predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka te da su isti suvlasnici na ovoj imovini za ½ dijela, zauzima stav da je otpremnina po svojoj naravi osobno pravno radnika proizišlo iz radnog odnosa i obveza poslodavca iz ugovornog odnosa "radnik – poslodavac" koji ugovorni odnos se prosuđuje prema odredbama Zakona o radu pa smatra da u konkretnom slučaju novčani iznos na ime otpremnine koji je tužena primila u iznosu od 100.000,00 kuna ne može biti predmet bračne stečevine. Dakle, da je iznos primljene otpremnine vezan isključivo za sklopljeni ugovor o radu između tužene i njenog bivšeg poslodavca, poglavito zabranu tržišne utakmice.

 

U odnosu na stan na R., pobliže opisan u točki III.1 izreke sud prvog stupnja u postupku je utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da je pratetka tužene D. Š. ugovorom o darovanju sklopljenim 1. kolovoza 1996. darovala tuženici svoj stan u S., a tu pravnu dispoziciju da joj je omogućila odredba članka 9. Ugovora o kupoprodaji stana, sklopljenog između MORH-a, kao prodavatelja i D. Š., kao kupca, od 27. lipnja 1996., a kojom odredbom je ugovoreno da prodavatelj ovlašćuje kupca, da temeljem ovog Ugovora, a po ovjeri prodavatelja da je izvršena uplata učešća iz članka 7. stavka 2. ishodi uknjižbu prava vlasništva na nekretnini iz članka 1. tog Ugovora;

 

- da su neosnovane tvrdnje "konstrukcije" tužitelja da se u ovom slučaju ne radi o darovanju, već o drugom pravnom poslu – kupoprodaji stana u S., a koja da je izvršena na način da su parnične stranke zajednički plaćale kupoprodajnu cijenu stana, temeljem Ugovora kojim je pok. D. Š. stekla stan, koji je prividnim pravnim poslom prenijela u vlasništvo tužene;

 

- da je u trenutku darovanja učinjenog tuženici (kao omiljenoj pranećakinji) njezina pratetka D. Š. uplatila učešće iz članka 2. stavak 2. toga Ugovora, čime je postala vlasnicom stana, uz upis založnog prava (hipoteke) u korist prodavatelja za preostali iznos otkupne cijene stana (članak 10. istog Ugovora), a da se tako postupilo u odnosu na otkup tzv. vojnih stanova da proizlazi iz iskaza svjedoka M. K., čijem je iskazu sud poklonio vjeru;

 

- da je pratetka tužene sklopila valjani pravni posao u odnosu na tuženicu jer je u trenutku učinjenog darovanja bila ovlaštena raspolagati kao vlasnica predmetnim stanom, pa da se ne radi o fiktivnom ili prividnom pravnom poslu;

 

- da je pok. D. Š. manifestirala svoju volju da svoj stan u S. ostavi pranećakinji – tuženoj, a što proizlazi iz dijela njezinog pisma od 19. svibnja 2005. upućenog tuženoj, u kojem joj se povjerava – žali glede svog zdravstvenog i emotivnog stanja, te iz kojeg proizlazi da joj je dala i novac za preostali otkup stana u S. ..... cit. "Koliko puta sam te molila da mi kažeš koliko si uplatila za stan, da li je to zajedno sa 85.000,00 kuna bilo dovoljno za stan....";

 

- da je neosnovana tvrdnja tužitelja da je on otkupio stan zajedno sa tuženom (i da su uplatnice dolazile na adresu njegovih roditelja u Š. ), jer sve da je tomu tako, da bi tužitelj u tom slučaju imao pravo na obvezno pravni zahtjev;

 

- da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 23. lipnja 2006. sklopljenoga između tužene, kao prodavatelja i Z. M., kao kupca, tužena prodala darovani stan u S. za iznos od 108.000,00 EUR-a;

 

- da je ista dana 21. srpnja 2006. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d., kao kreditorom dok je tuženica navedena kao korisnica kredita i podigla je kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 EUR-a;

 

- da je dana 25. srpnja 2006. tužena kao kupac zaključila Ugovor o prodaji predmetnog stana sa tvrtkom V. kao prodavateljem, čime je zaključila kupoprodaju spornog stana u Z., za ugovorenu cijenu od 168.416,00 EUR-a;

 

- da je uvidom u dopis ZABE od 27. veljače 2017., te ispis prometa po tekućem računu tuženice za razdoblje od 1. srpnja 2006. do 31. kolovoza 2006. utvrđeno, da je dana 17. srpnja 2006, Z. M. uplatila na tekući račun tuženice iznos od 707.560,00 kuna;

 

- da su svi pravni poslovi oko kupovine spornog stana na R. od strane tužene, a nakon prodaje darovanog stana u S. vršeni faktično u vrijeme prestanka faktične bračne zajednice stranaka, dakle, u vrijeme kada je bilo jasno da se bračna zajednica stranaka više neće obnavljati kada se tužena zajedno sa djecom odselila u sporni – kupljeni stan, a što je učinila upravo iz razloga jer više nije bilo mogućnosti zajedničkog života sa tužiteljem, niti obnove njihove faktične bračne zajednice;

 

- da iz spisa P2-2028/06, koji je vođen pred tim sudom, radi razvoda braka, posebice iz Stručnog mišljenja u postupku posredovanja proizlazi da je decidirano navedeno da stranke žive odvojeno od rujna 2006. kada se tužena sa djecom odselila na sadašnju adresu;

 

- da je notorno da je prije definitivnog prestanka bračne zajednice postojalo duže vremensko razdoblje bračnih nesuglasica i povremeno odvojenog života, što je u konačnici rezultiralo razdvajanjem bivših supružnika pa da je sve pravne radnje prije kupovine spornog stana, a nakon prodaje darovanog stana u S. tuženica izvršila u vrijeme kada više nije postojala niti ekonomska niti emotivna, a niti ni stvarna bračna zajednica sa tužiteljem;

 

- da je iskaz svjedoka M. K. posebno relevantan u dijelu koji se odnosi na postupak oko otkupa tzv. vojnih stanova, o čemu je ovaj svjedok imao neposrednih saznanja, obzirom da je radio na otkupu tih stanova te je opisao kakav je bio princip otkupa takvih stanova;

 

- da sud nije posebno cijenio iskaze svjedoka A. i V. iz razloga jer isti nemaju neposrednih saznanja o imovini stranaka, odnosno o stjecanju te imovine, a svjedok V. u svom iskazu da je opisao okolnosti pozajmice 100.000,00 kuna stankama, koji iznos mu je uredno vraćen, a prema tvrdnji tuženice da se radilo o novcu koji je strankama bio potreban za školovanje njihovog sina u A., a koju tvrdnju tužitelj nije osporio;

 

- da iz iskaza tužene proizlazi kako je bračna zajednica među strankama definitivno prekinuta 2006. s time da se tužitelj odselio već 2002. ali se vraćao zbog djece te su njihovi odnosi već tada bili jako poremećeni;

 

- da je prema tvrdnji tužitelja bračna zajednica među strankama prestala u 10. ili 11. mjesecu 2006., dok je tužena u historijatu protutužbe navela da je bračna zajednica prestala u rujnu 2006.

 

Slijedom ovih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da je sporni stan na R. u Z., kupljen od strane tuženice dijelom od prodaje darovanog stana u S., a dijelom kreditom "Zagrebačke banke" , u vrijeme kada je nesporno prestala faktična bračna zajednica stranaka te da isti predstavlja posebnu imovinu tuženice, u smislu odredbe članka 253. stavka 1. i 2. ObZ-a.

 

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja utemeljio je na odredbi članka 272. ObZ-a, a u svezi s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda za sada ne može prihvatiti ovaj žalbeni sud, jer je žalbenim prigovorima tužitelja dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

Po stavu ovog žalbenog suda, naime, sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice koje se odnose na trajanje odnosno prestanak bračne zajednice.

 

Naime, postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno, o čemu je upravo u konkretnom slučaju riječ je li određena imovina bračna stečevina ili se radi o posebnoj (vlastitoj imovini). Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice je na onom bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje do prestanka braka.

 

Okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su dugotrajno nastali česti odnosno svakodnevni kontakti stranaka ne bi upućivalo na postojanje prekida bračne zajednice (tako i VSH Rev-361/92-2 od 12. 3. 1992.).

 

U konkretnom slučaju sud je presudu u razvodu braka donio pod brojem P2-2028/06 dana 20. studenog 2007. (koja je postala pravomoćna 21. prosinca 2007), a tužba za razvod braka je podnesena 5. prosinca 2006.

 

Međutim, sud prihvaća izjavu tuženice o dugotrajnom prekidu bračne zajednice (prema iskazu tuženice 2002. godine) koja je bila prekidana, nastavljana, pa tako u krug, a koju tuženica osim vlastitom tvrdnjom nije ničim dokazala. Osim toga u historijatu tužbe tužena kao tužiteljica je navela kako je faktična bračna zajednica prestala u rujnu 2006. godine.

 

Radi iznesenog, presuda je u ovom dijelu opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, odnosno ista se u tom dijelu ne može ispitati.

 

Također, ovaj žalbeni sud ne može za sada prihvatiti niti tvrdnju prvostupanjskog suda da je otpremnina koju je tužena nesporno primila tijekom trajanja braka, njena posebna imovina, jer u tom dijelu prvostupanjski sud paušalno navodi da je ona rezultat njezinog rada.

 

U odnosu na navedeno za ukazati je prvostupanjskom sudu da bi se utvrdilo predstavlja li otpremnina tužene bračnu stečevinu ili posebnu imovinu, sud je dužan utvrditi da li je tužena otpremninu primila ovisno o poslovnim rezultatima njenog poslodavca i bez obzira na duljinu radnog staža kod istog poslodavca ili je ostvarenje naknade ovisilo o duljini trajanja radnog odnosa. Dakle, ako visina ostvarene naknade zavisi o duljini trajanja radnog odnosa prije prestanka radnog odnosa, tada bi po ocjeni ovoga suda, visina ostvarene naknade koja zavisi o duljini trajanja radnog odnosa tuženice kroz razdoblja trajanja bračne i ekonomske zajednice stranaka, mogla predstavljati bračnu stečevinu (tako i VSH Rev-646/06-2 od 24. 01. 2008.).

 

Prema odredbi članka 253. stavka 1. ObZ-a, imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a stavkom 2. istog članka je propisano da je vlastita imovina, imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitog od navedenog u članku 248. toga zakona (nasljeđivanje – darovanje).

 

Prema odredbi članka 248. ObZ-a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a prema odredbi članka 249. stavka 1. istog Zakona bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili.

 

Shodno gore iznesenom ovaj sud ne može prihvatiti ni stav prvostupanjskog suda da je sporni stan kupljen sredstvima iz posebne imovine tuženice, odnosno zaključak prvostupanjskog suda da je tužena doista temeljem Ugovora o darovanju stekla vlasništvo na stanu u Splitu, koji je bio vlasništvo njene pratetke.

 

Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je sada pok. D. Š. otkupila stan 27. 06. 1996., isplaćujući kupoprodajnu cijenu u ratama. Iz Ugovora proizlazi da darovateljica zadržava u stanu pravo doživotnog uživanja, a daroprimateljica se obvezuje podmirivati sve obveze koje darovateljica ima iz Ugovora o kupoprodaji stana.

 

Slijedom iznesenog, ne bi se radilo o besteretnom pravnom poslu, a što je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o darovanju, već bi se dalo zaključiti da se radi o naplatnom pravnom poslu, po kojem jedna strana drugoj nešto predaju u vlasništvo, a za uzvrat ona mora ispuniti neku obvezu ili platiti određena novčana sredstava – godišnje rate kojim se otplaćuje kupnja stana. Iz uplatnica koje prileže spisu bi proizlazilo da su svakog mjeseca uplaćivane preuzete obveze, a koje, prema tvrdnji tužitelja, je on uplaćivao sve dok stan nije prodan trećoj osobi – gospođi Z. M.. Prema tome, ukoliko su sredstva polučena prodajom stana u S., uložena u kupovinu novog stana, one također predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu parničnih stranaka. Međutim, prvostupanjski sud propustio je razmotriti pitanje i način kupnje spornog stana u Zagrebu.

 

S tim, u svezi valja istaći, što tužitelj u žalbi posebno apostrofira, da sud nije pravilno citirao pravilno ocijenio iskaz svjedoka M. A.. Naime, isti je osim tvrdnje koju je sud točno naveo, da nije imao saznanja o bračnim odnosima stranaka, iskazao kako je po nalogu tužitelja u spornom stanu izveo radnje na ugradbi stepenica odnosno da je ih je naručio i platio. Navedenu tvrdnju tog svjedoka sud nije uopće cijenio pa je slijedom navedenog u ovom dijelu ostvaren i žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Što se tiče isplate kupoprodajne cijene spornog stana, proizlazilo bi da je doista iznos od 70.000,00 EUR-a, što ne spori tužitelj, plaćen prodavatelju trgovačkom društvu V. d.o.o., kao i predujam od 33.683,20 EUR-a ili ukupno 103.683,20 EUR-a, dok je u ugovoru navedena cijena od 168.416,00 EUR-a. Međutim, ugovor o kupoprodaji sklopljen je za vrijeme trajanja braka, odnosno bračne zajednice prema tvrdnji tužitelja (23. 07. 2006.) u kojem slučaju bi se navedeni iznosi smatrali zajedničkim udjelom bračnih drugova na predmetnom stanu. U tom smislu potrebno je cijeniti i iskaz tužene koja navodi da je razliku kupoprodajne cijene isplatila u gotovini, odnosno u "kešu" da bi kasnije iskazala da je isti novac platila u gotovini, a sa svog tekućeg računa na račun prodavatelja tvrtke V. d.o.o. Na ovu okolnost odnosno okolnost da bi platila cca 65.000,00 EUR-a u gotovini tužena, međutim, nije dostavila nikakav dokaz, a niti je na te okolnosti predložila provođenje bilo kakvih dokaza, a sa izvoda njezinog tekućeg računa, koji se vodio kod ZABA-e, ne proizlazi da bi bilo što uplaćeno na račun tvrtke V. d.o.o.

 

I konačno, neosnovano sud prihvaća tvrdnju tužene da se iz pisma koje je pok. D. Š. uputila tuženoj 2005., dade zaključiti kako joj je ona dala još 85.000,00 kuna upravo za otkup stana u S.. Naime, ovu činjenicu potrebno je dovesti u svezu s činjenicom da je uplaćeno još 120 rata po 364,01 kuna ili ukupno 43.683,20 kuna, a što proizlazi iz darovnog Ugovora (članak 2. toga Ugovora). Postavlja se stoga pitanje radi čega je vršena uplata u ratama ukoliko je pok. pratetka tužene tuženoj darovala iznos od 85.000,00 kuna za otkup stana odjednom.

 

Radi svega gore iznesenog, presudu prvostupanjskog suda, u dijelu pod točkom III. 1. i 3. valjalo je ukinuti, sukladno odredbi članka 369. stavka 1. i članka 371. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnje raspravljanje i odlučivanje, pred drugim sucem pojedincem toga suda.

 

U nastavljenom postupku sud prvog stupnja otkloniti će bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju je ukazano ovim ukidnim rješenjem, upotpunit će činjenično stanje izvođenjem dokaza koje stranke eventualno predlože, te će potom savjesnom i brižljivom analizom svih izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), uz valjanu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti odluku o troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a) slijedom čega je zasada bespredmetna žalba tužene koja upire na nezakonitost odluke o troškovima postupka.

 

Radi svega iznesenog, suđeno je kao u izreci.

 

U Splitu 14. lipnja 2018.