Broj: Gž–1071/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

               Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Višnje Devčić i Jagode Renje, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja : 1. P. K. pok. I. iz S., i 2. D. K. pok. I. iz O., zastupanih po odvjetnicima iz Z. o. u. '' Č. '' u Š., protiv tuženika : 1. S. K. pok. I. iz Z., 2. A. K. pok. M. iz R., 3. Ž. K. pok. J. iz S., 4. A. H. ud. G. iz Z., 5. M. K. ž. F. iz Z., tužene ad.4. i 5. zastupane po odvjetnicima iz Z. o. u. '' P. P. & A.-M. K. '' u Z., 6. Z. Č. pok. I. iz O., 7. G. K. iz Z., 8. G. D. iz Z. i 9. J. V. iz D., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika ad.4. i 5. protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, od 30. svibnja 2016. god., pod br. P – 2691/15, na sjednici vijeća održanoj dana 18. lipnja 2018. god.,

p r e s u d i o   j e

             I. Djelomično se uvažava žalba tuženika ad.4. i 5., te se djelomično preinačava presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, od 30. svibnja 2016. god., pod br. P – 2691/15, na način da izreka iste sada glasi :

             ''1.Utvrđuje se da su tužitelji stekli valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva fizičkih dijelova nekretnine zemljišno-knjižne oznake čest. zem. 3774, Z.U. …, K.O. R., koji su označeni na Geodetskom snimku od 25. kolovoza 2010. god., izrađenom od '' G. '' d.o.o. D. po Z. M. dipl.ing. geodezije, i to tužitelj ad.1. dijela označenog slovima A – B – C – D – E – F – G – H – I – J – A, u površini od 2015 m2, a tužitelj ad.2. dijela označenog brojevima 1 – 2 – 3 – 4 – 5 – 6 – 7 – 8 – 9 – 10 – 11 – 12 – 13 – 1, u površini od 2424 m2, dok se u preostalom dijelu (dio kojim su tužitelji tražili utvrđenje prava vlasništva opisanih fizičkih dijelova predmetne nekretnine) tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.  

              2.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.''

              II. U preostalom dijelu, žalba tuženika ad.4. i 5. se odbija kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje.        

             III. Nalaže se tužiteljima da u roku od 15 dana tuženicima ad.4. i 5. naknade trošak žalbenog postupka u iznosu od 859,37 kn.

Obrazloženje

             Prvostupanjskom presudom (koja je ispravljena rješenjem od 25. srpnja 2016. god. u odnosu na datum donošenja iste) utvrđeno je da su tužitelji vlasnici fizičkih dijelova čest. zem. 3774, Z.U. …, K.O. R., koji su označeni na Geodetskom snimku od 25. kolovoza 2010. god., izrađenom od '' G. '' d.o.o. D. po Z. M. dipl. ing. geodezije, i to tužitelj ad.1. dijela označenog slovima A – B – C – D – E – F – G – H – I – J – A, u površini od 2015 m2, a tužitelj ad.2. dijela označenog brojevima 1 – 2 – 3 – 4 – 5 – 6 – 7 – 8 – 9 – 10 – 11 – 12 – 13 – 1, u površini od 2424 m2 (toč. 1. izreke), te je naloženo tuženicima ad. 4. i 5. da u roku od 15 dana naknade parnični trošak tužiteljima u iznosu od 14.375,00 kn (toč. 2. izreke).

             Protiv te presude žalbu su podnijele tužene ad.4. i 5., pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1.  Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda u smislu žalbenih navod preinači, ili podredno, da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i suđenje, te da im se prizna trošak podnesene žalbe.

            Odgovor na žalbu nije podnesen.

            Žalba je djelomično osnovana.

           Suprotno žalbenom prigovoru bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nije ostvarena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st.2. toč. 9. ZPP (prigovor dvostruke litispendencije, odnosno pravomoćno presuđene stvari), na koju se tužene ad.4. i 5. u žalbi također pozivaju, vezujući navedeni prigovor uz parnicu koja se između istih stranaka vodila kod Naslovnog suda pod br. P – 25/09 (ranije br. P – 284/06), povodom tužbe ovdje tužitelja i ovdje tuženika ad.1., radi utvrđenja prava suvlasništva predmetne nekretnine (čest. zem. 3774, Z.U. …, K.O. R.) temeljem dosjelosti, a koja parnica je, nakon što su tuženici, pa tako i ovdje tužene ad.4. i 5., priznali činjenične navode tužitelja o izvršenoj materijalnoj diobi njihovih prednika (očeva I. i M.-M. K.), dovršena sklapanjem sudske nagodbe, i to glede preostalih spornih pitanja – linije razgraničenja između dijelova predmetne nekretnine u vlasničkom posjedu tužitelja i ovdje tuženica ad.4. i 5. prema spomenutoj diobi i glede načina korištenja pratećeg objekta – crne jame – ovih tuženika, položene na dijelu čest. zem. 3773 u vlasničkom posjedu tužitelja, a koji prigovor je iz navedenih razloga i prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

            Neosnovan je i žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a djelomično i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

           Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva fizičkih dijelova čest. zem. 3774, Z.U. …, K.O. R., pobliže opisan u uvodnom dijelu ovog obrazloženja, utemeljen na tvrdnji da su navedene dijelove predmetne nekretnine stekli nasljeđivanjem iza smrti majke I. K. te međusobno provedenom materijalnom diobom, majka nasljeđivanjem iza smrti supruga i oca tužitelja I. K. a isti nasljeđivanjem i provedenom materijalnom diobom sa svojim sunasljednicima, odnosno s bratom M.-M. K., inače prednikom tuženika ad. 2., 3., 4. i 5, a koju diobu da su Ugovorom od 8. travnja 2011. god. (ovjerenog od strane javnog bilježnika Z. D. iz Z. 15. travnja 2011. god., pod br. OV – …), sastavni dio kojeg da je i Tehničko izvješće, u kvadraturi definirali i njihovi pravni slijednici, ovdje stranke iz postupka, međusobno se ovlastivši i na upis svog prava u zemljišnim knjigama te katastarskoj evidenciji.

            Između stranaka, dakle, ne bi trebalo biti sporno da je predmetna čest. zem. 3774 (sa više drugih nekretnina) podijeljena između spomenutih prednika stranaka, da su nakon njihove smrti njihovi pravni slijednici, ovdje tužitelji i tuženici, nastavili koristiti ono što je njihovim prednicima pripalo tom diobom, a što je u površinama definirano i Ugovorom kojeg su stranke sklopile 8. travnja 2011. god., te da se predmetna nekretnina, zato što dioba nije provedena kroz zemljišnu knjigu i katastarski operat za K.O. R., i dalje vodi upisana kao suvlasništvo i suposjed svih stranaka u određenim dijelovima. Ovo posebno iz razloga jer su tužene ad.4. i 5. u parnici vođenoj pod br. P – 25/09 (ranije br. P – 284/06) priznale navedenu diobu, a k tome s tužiteljima i ovdje tuženikom ad.1. konkretizirale liniju razgraničenja između dijelova predmetne nekretnine koje drže u posjedu po navedenom osnovu.

            Sporno je po tuženicima ad.4. i 5., koji su se jedino i protivili tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, pitanje da li tužitelji mogu tražiti utvrđenje prava vlasništva fizički određenih dijelova predmetne nekretnine po navedenim osnovima, jer tvrde da ti dijelovi, onako kako su utuženi, nisu upisani u zemljišnoj knjizi i katastarskoj evidenciji, a niti da proizlaze iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti njihove majke I. K., kao pravne slijednice supruga I. K..

            Prema odredbi čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) i prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96 i dr.)(ovdje mjerodavnih zbog vremena sklapanja ugovora o diobi između prednika stranaka i samih tužitelja), vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla, a ugovor o diobi  nekretnina jeste pravni posao, stječe se tek upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi ili na drugi odgovarajući zakonom određen način.

           Polazeći, dakle, od citiranih Zakonskih odredbi te onoga što između stranaka ne bi trebalo biti sporno, a posebno činjenice da materijalne diobe između prednika stranaka i samih stranaka te tužitelja međusobno nisu provedene kroz zemljišnu knjigu i katastarsku evidenciju, kao i od toga da je u većem uvijek sadržano manje, valja zaključiti da tužitelji po istaknutim pravnim osnovima nisu stekli pravo vlasništva utuženih fizičkih dijelova predmetne nekretnine, već samo valjani pravni temelj za upis tog prava u zemljišnu knjigu, a koje će i biti stečeno tek po navedenom upisu.

            Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika ad.4. i 5. pobijanu presudu u navedenom smislu valjalo preinačiti  a tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva kao neosnovan odbiti, jednako kao i žalbu tuženika ad.4. i 5. u preostalom dijelu, te primjenom odredbi čl. 373. toč. 2. i čl. 368. st.1. ZPP odlučiti kao u izreci.

            Zbog odluke o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku te primjenom  čl. 154. st.2. ZPP (s obzirom na ostvareni uspjeh) odrediti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

            Odluka o žalbenom trošku tuženika ad.4. i 5. temelji se na odredbi čl. 166. st.2. u vezi čl. 154. st.2. i čl. 155. st.1. ZPP.

U  Šibeniku, 18. lipnja 2018. god.