Broj: Gž-1551/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu,  u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. A., OIB: …, P., koga zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Z.,  protiv tuženika: 1. Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, 2. R. T. V., odsutnog i nepoznata boravišta, koga zastupa privremena zastupnica I. B., odvjetnica u Z., 3. Š. R. iz P., P., 4. Općine P., OIB: …, koju zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i uknjižbe, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-1004/2017-5 od 26. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 5. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj 26 P-1004/2017-5 od 26. rujna 2017.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj Z. A., P. G., OIB:…, stekao valjani pravni osnov za uknjižbu dijela nekretnine oznake, pa tako:

 

-kat. čest. 1335/4 za k.o. P., u površini od 2251 m2, a koji dio je označen slovima, A,B,C,D,A, površine 1724 m2 dio označen slovima, F,G,H,R,F, površine 284 m2 i dio označen slovima N,K,L,M,N, površine 243 m2, a koja nekretnina u naravi predstavlja pašnjak ukupne površine 107596 m2,

 

-kat. čest. 1335/2 za k.o. P., u površini od 1457 m2, a koji dio je označen slovima P,R, H, I, J, K, N, P, površine 1457 m2, a koja nekretnina u naravi predstavlja pašnjak ukupne površine 3221 m2,

 

-kat. čest. 2235/1 za k.o. P. u površini od 352 m2, a koji dio je označen slovima P,N,M,O,P, površine 352 m2 a koja nekretnina u naravi predstavlja cestu ukupne površine 38684 m2,

 

-koji dijelovi su označeni i obilježeni na skici situacijskog plana od ovlaštenog inženjera geodezija I. M. od dana 14. veljače 2013. a koja skica očevida čini sastavni dio ove presude, te su tuženici dužni trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, nakon njene pravomoćnosti ishodi u zemljišnim knjigama ovog suda uknjižbu vlasništva na označenim dijelovima nekretnina na svoje ime uz istodobno brisanje tog vlasničkog udjela s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.“

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11,148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13- Rješenje USRH, 89/14 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Neosnovano tužitelj tvrdi da su razlozi pobijane presude nejasni i nerazumljivi, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.stavak 2. točka11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je vlasništvo dijela nekretnina označenih kao kat. čest. 1335/4, kat. čest. 1335/2, te kat. čest. 2235/1, sve k.o. P., koji dijelovi su označeni i obilježeni na skici prermjeravanja izrađenoj od ovlaštenog inženjera geodezije I. M. od 14. veljače 2013.

 

Tužitelj tvrdi da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekao temeljem ugovora o darovanju kojega je 6. ožujka 2013. sklopio sa svojim djedom Š. A. pok. K., koji je iste nekretnine prethodno stekao dosjelošću.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću predviđenih pravnim pravilom paragrafa 1472. tada važećeg Općeg građanskog zakonika ( OGZ-a), odnosno da nije dokazao da je osobno i putem svojih prednika posjedovao predmetne nekretnine kao pošteni posjednik najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941.

 

Prema daljem zaključku prvostupanjskog suda tužitelj nije dokazao niti da je ispunio pretpostavke koje propisuje odredba članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, , 81/15-pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZV) za stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću nakon 8. listopada 1991.

 

Naime, prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj i njegovi prednici nisu bili zakoniti posjednici predmetnih nekretnina, jer nisu imali valjani pravni osnov za njihovo posjedovanje, pa je sukladno odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a s obzirom na kvalitetu tužiteljeva posjeda za stjecanje vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću nakon 8. listopada 1991. trebao proteći rok od 40 godina, što se nije ostvarilo.

 

Dosjelošću se prema odredbi članka 159. i 160. ZV-a stječe pravo vlasništva na nekretnini njezinim neprekidnim i samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, pa je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi ima li tužitelj samostalan posjed stvari, ima li taj posjed onu kakvoću koja se traži za redovitu, odnosno barem izvanrednu dosjelost, traje li taj posjed zakonom određeno vrijeme, je li stvar sposobna biti objektom stjecanja i je li subjekt koji dosijeda sposoban steći tu stvar uopće, a posebno putem dosjelosti.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je sam i putem svojih prednika stekao vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću do 6. travnja 1941., jer rezultati provedenih dokaza ne daju uporišta za ove tvrdnje tužitelja.

 

S pravom je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću niti nakon 8. listopada 1991. Naime, u smislu odredbe članka 159. stavaka 4. ZV-a na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, samostalni posjednik može steći vlasništvo dosjelošću tek pošto je njegov pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. toga članka.

 

S obzirom na tu zakonsku odredbu tužitelj bi mogao steći vlasništvo na spornim nekretninama po proteku roka dosjelosti od 40 godina, računajući od 8. listopada 1991. (tako i Vrhovni sud RH u  Gzz-139/04 od 22. srpnja 2009.), a koji rok nesumljivo nije protekao.

 

Neosnovano se tužitelj poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske navodeći da je u tim predmetima riječ o istovjetnoj činjeničnoj i pravoj situaciji kao i u predmetnoj pravnoj stvari.

 

Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pored ostalih okolnosti odlučno je pitanje vremena podnošenja tužbe, u čemu se konkretni spor razlikuje od predmeta Trgo protiv Republike Hrvatske u kojem je tužitelj podnio tužbu u vrijeme važenja ranije odredbe članka 388.stavka 4. ZV-a, jer je tužitelj u tom predmetu još 1997. podnio tužbu protiv Općine P. i Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću.

 

Dakle, za razliku od predmetnog postupka u kojemu je tužba podnesena 19. prosinca 2013., u navedenom usporednom slučaju tužitelj se u vrijeme podnošenja tužbe mogao razumno osloniti na tada važeće zakonodavno rješenje koje je kasnije ukinuto kao neustavno.

 

Međutim, kako je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena 2013. kada se tužitelj više nije mogao osloniti na ukinuti propis, time da je još 28. prosinca 2001., dakle, prije podnošenja tužbe, stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 114/01) u kojem je izmijenjena odredba članka 388. stavka 4. ZV-a tako što je propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja prije toga dana.

 

U predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske (spojeni predmeti Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske) Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava dana 20. ožujka 2018. objavilo presudu kojom je presudio da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br.1. uz Konvenciju) dok je dio zahtjeva odbačen kao neosnovan.

 

Podnositelji su prigovarali da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer im Županijski sud u Splitu i Općinski su u Splitu nisu priznali pravo vlasništva na zemljišnim česticama koje su bile u njihovom neprekinutom posjedu više od 100 godina i za koje su tvrdili da su stekli u vlasništvo dosjelošću.

 

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je navelo da se ne može smatrati da podnositelji imaju „vlasništvo“ u konvencijskom smislu kada postoji spor o točnom tumačenju domaćeg prava i kada se o pitanju je li pojedini podnositelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva odlučuje u sudskom postupku pred domaćim sudovima.

 

Stoga je taj sud presudio da zahtjev podnositelja da su vlasnici spornog zemljišta nije imao dovoljnu osnovu u hrvatskom pravu da bi predstavljao „vlasništvo“ u konvencijskom smislu te je presudio da država nije povrijedila prava podnositelja.

 

Tužitelj nije isticao da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao građenjem ili prisvojenjem, pa nije bilo osnove da se prvostupanjski sud upušta u ispitivanje drugog činjeničnog supstrata kojega tužitelj nije istaknuo ni u tužbi, a niti tijekom postupka.

 

S obzirom na navedeno prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom naprijed iznesenog, a kako nisu ostvareni žalbeni navodi tužitelja, trebalo je odbijanjem žalbe kao neosnovane na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a potvrditi i odluku o troškovima postupka.

 

U Splitu 5. srpnja 2018.