1              Poslovni broj: Gž R-1249/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1249/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. D., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženika I. N. d.d. , OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-515/2019 od 24. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-515/2019 od 24. kolovoza 2020.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrditi da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja odlukom tuženika od 27. lipnja 2019. godine te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao uz nalog tuženiku za vraćanje na rad tužitelja na poslove radnog mjesta" Vozač teretnog vozila (>=7,5 T)", sukladno ugovoru o radu od 1. srpnja 2018. godine, broj: 210-316118/18-H, odnosno podredno neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti te naknadu troškova postupka ( točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti shodno navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu te osporio navode tužitelja i predložio žalbu u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopustivosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelja, odlukom tuženika od 27. lipnja 2019. uz zahtjev da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te nalog tuženiku za vraćanjem na rad tužitelja na poslove radnog mjesta" Vozač teretnog vozila (>=7,5 T)" , sukladno ugovoru o radu od 1. srpnja 2018., broj: 210-316118/18-H, odnosno, podredno neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.

 

Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i proturječi samoj sebi i razlozima presude, čime tužitelj ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prema ocjeni ovog suda, pobijana presuda se u cijelosti može ispitati, a prvostupanjski sud odluku je valjano obrazložio. Razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva tužiteljice su jasni, precizni i logični, slijedom čega nije počinjena niti navedena, ali niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (u vezi čl.8.) ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze (konkretno iskaz tužitelja i svjedoka) drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čini žalitelj.

 

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- kako je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu br. 210-316118/18-H od 01. srpnja 2018.g na radnom mjestu vozač teretnog vozila (7,5T), sistematiziranog u organizacijskoj jedinici I. N., vlastita flota S.,

- kako je protiv tužitelja pokrenuta istraga od strane tuženika prema anonimnoj prijavi i dostavljenoj video snimci i fotografijama, iz kojih je razvidno da je tužitelj dana 26. svibnja 2019., na prilaznoj cesti uz pomoć jedne nepoznate muške osobe iz više cijevnih ventila na autocisterni istakao odnosno otuđio gorivo iz autocisterne tuženika od ukupno 75 litara,

- kako su dana 14. lipnja 2019., sa navedenim materijalnim dokazima djelatnici internih istraga tuženika o tome upoznali tužitelja,

- kako je istog dana od tužitelja zatražena pisana izjava koju je isti odbio dati, ali je postignut dogovor o sporazumnom raskidu ugovora o radu s datumom 17. lipnja 2019,

- kako je tužitelj iako je potpisao sporazumni raskid ugovora o radu isti dan 14. lipnja 2019., nakon konzultacija s obitelji i odvjetnikom povukao svoj pristanak na sporazumni raskid ugovora o radu,

- kako je tuženik zatražio očitovanja Radničkog vijeća prije donošenja odluke o otkazu koje je se nije očitovalo o namjeravanoj odluci,

- kako je tuženik dana 27. lipnja 2019., donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa, temeljem Izvješća Sigurnosti društva .

- kako je 14. lipnja 2019. tužitelj pozvan od strane radnika Sigurnosti društva radi izjašnjenja vezano za okolnosti koje ga se terete, kojom prilikom je od tužitelja zatražena pisana obrana koju isti da nije htio dati već je na vlastitu inicijativu zatražio sporazumni prestanak ugovora o radu,

- kako su za obradu i provjeru podataka po anonimnoj dojavi o predmetnom događaju zaduženi radnici Sigurnosti društva, koji moraju ispitati anonimnu dojavu, okolnosti i činjenice da li je uslijed događaja došlo do povrede radnih obveza, te nakon sakupljanja svih relevantnih činjenica i dokaza obavještavaju o svemu ovlaštenu osobu direktor logistike za donošenje odluke o radnopravnom statusu radnika,

- kako je direktor logistike, B. P., koja je kod tuženika ovlaštena za kompletnu logistiku kod zapošljavanja i donošenje odluka o radnopravnom statusu radnika, saznanja vezano za predmetnu događaju primila 14. lipnja 2019. obzirom da je istog dana tužitelj tražio sporazumni prestanak radnog odnosa,

- kako je direktorica logistike od Sektora upravljanja sigurnosti društva (SUSD-a) dobila 17. lipnja kompletno izvješće o predmetnom događaju i vidjela snimke, kao i priložene fotografije, kada je pokrenut postupak izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, a sama odluke je donijeta dana 27. lipnja 2019., unutar zakonskog roka.

 

Temeljem navedenih činjenica prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik osnovano donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, nakon što je prethodno utvrdio da je tuženik po saznanju za nastalu povredu pravodobno reagirao te imao opravdan razlog za donošenje predmetne odluke o otkazu, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Sva činjenična i materijalnopravna utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a ona nisu dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tužiteljice.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – nastavno: ZR) poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

Tužitelj u žalbi ponavlja sve prigovore koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, a odnose se uglavnom na tvrdnju da je ugovor o radu tužitelja otkazan na nezakonit način obzirom da se radi o okolnostima za koje je poslodavac mogao imati spoznaje u realnom vremenu, jer je tuženik na temelju podataka iz GPS sustava i putnog radnog lista na ime tužitelja za autocisternu ZG ..., saznao za navodnu povredu radnog odnosa od strane tužitelja, a koje tvrdnje je sud prvog stupnja u provedenom postupku valjano raspravio te ocijenio neosnovanim, pa suprotna izlaganja u žalbi ne dovde u pitanje zakonitost prvostupanjske presude.

 

Naime, u obrazloženju pobijane odluke se navodi kako su radnici Internih istraga tuženika, povodom navedene anonimne prijave, izvršili uvid u kompletnu dokumentaciju za tuženika i da su dana 14. lipnja 2019. o prednje navedenim okolnostima upoznali tužitelja te da su mu predočili video snimku i fotografije predmetnog događaja od 26. svibnja 2019., nakon čega da je tužitelj zatražio sporazumni raskid ugovora o radu s datumom od 17. lipnja 2019. od čega je odustao pa je uslijedila odluka o otkazu kojim se tužitelj izvanredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze zbog koje radni odnos između stranaka više nije moguć.

 

Predmetni događaj koji tuženik stavlja na teret tužitelju kao osobito tešku povredu radnog odnosa i razlog za odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu dogodio se 26. svibnja 2019., što žalitelj u zahtjevu za zaštitu prava, ali i u tužbenim navodima u ovom postupku nije dovodio u sumnju, osporavajući pravodobnost donesene odluke pozivajući se na prekluziju iz članka 116. stavka 2. ZR-a.

 

U postupku je utvrđeno kako je predmetni događaj zabilježen na video snimci te se interna istraga koju je provodilo tijelo tuženika, vršila tek po izvršenoj anonimnoj prijavi da postoji stvarna i neprijeporna opasnost da bi radnik počinio inkriminirajuće djelo, upravo iz razloga kako bi se zaštita radnika tuženika I. N. d.d. podignula na najvišu razine. U konkretnom slučaju tuženik je obrađivao GPS podatke temeljem zahtjeva radnika Sigurnosti društva koji imaju pristup podacima, tako da na sam dan povrede radnog djelovanja od strane tužitelja , tuženik nije znao da se dogodila predmetna povreda radnih obveza jer je povreda utvrđena naknadnom provjerom nakon prikupljanja svih relevantnih podataka.

 

Ovdje je, naime, ukazati i da je o primjeni Zakon o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18) vezano uz zaštitu privatnosti odnosno osobnih podataka radnika mišljenje dalo i nadležno ministarstvo, prema kojem video zapis dobiven nadzornom kamerom u smislu članka 2. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka("Narodne novine" broj 103/03, 118/06, 41/08. 130/11 i 106/12) predstavlja osobni podatak radnika te je poslodavac pravilnikom o radu dužan urediti sva pitanja koja se odnose na prikupljanje, korištenje, čuvanje i zaštitu osobnih podataka svojih radnika, pa tako i osobnih podataka prikupljenih video nadzornom kamerom, kako bi radnici bili informirani o obradi njihovih podataka na navedeni način.

 

U tom smislu potrebno je odrediti i osobe ovlaštene za pristup podacima, mjere zaštite podataka u tehničkom, organizacijskom i kadrovskom smislu kako bi se osigurala njihova povjerljivost i vremensko razdoblje njihovog čuvanja.

 

Stoga i po ocjeni ovoga suda rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu u smislu citirane odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a nije protekao i tuženik je istu donio unutar zakonskog roka pri čemu okolnost što je predmetna odluka donesena 17. lipnja 2019., a ne 14. lipnja iste godine ne utječe na prigovor prekluzije jer se u oba slučaja radi o rokovima unutar propisanog zakonskog roka od 15 dana za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

Naime, uvjete za izvanredni otkaz ugovora o radu propisuje odredba čl. 116. ZR-a, koja u st. 2. određuje da se ugovor o radu može izvanredno otkaza samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Kada je poslodavac pravna osoba, rok od 15 dana iz citirane odredbe čl. 116. stavka 2. ZR, u kojem se može izvanredno otkazati ugovor o radu teče od saznanja osobe direktora ili drugog statutom određenog tijela nadležne za donošenje odluke (pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Revr-1605/11 od 11. lipnja 2013.), odnosno kada je nadležni rukovoditelj pouzdano saznao za činjenicu koja tereti radnika ( odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-25/10 od 5. lipnja 2013. i Ustavnog suda U-III-5951/2013 od 13. Srpnja 2017.) .

 

Kako je iz same odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu razvidno da je ovlaštena osoba tuženika saznala za osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa 14. lipnja 2019. godine, a odluka o izvanrednom otkazu donijeta je 27. lipnja 2019. godine, pa je i po ocjeni ovog žalbenog suda, pravilno zaključio prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju tuženik nije izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju izvan zakonskog roka od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

S druge strane u odnosu na počinjenu povredu za istaknuti je kako navedene okolnosti tužitelj u zahtjevu za zaštitu posebno nije dovodio u pitanje obzirom na prezentiranu video snimku te rezultate prethodno provedene interne istrage, što proizlazi i iz rezultata provedenog dokaznog postupku po tužbi tužitelja radi traženja sudske zaštite u ovom postupku.

 

Utoliko je i po ocjeni ovog suda tuženik imao opravdan razlog za izvanrednim otkazom ugovora o radu tužitelju jer se radi o osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa zbog kakve je prema odredbi članka 116. ZOR moguće zaposleniku izvanredno otkazati ugovor o radu.

 

U odnosu, pak, na navode tužitelja da poslodavac nije omogućio iznošenje obrane tužitelju za odgovoriti je kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik prethodno pozvao tužitelja u prostorije tuženika pri čemu ni propust poslodavca da u tom pravcu da omogući iznošenja obrane samo po sebi ne dovodi do nezakonitosti otkaza kada postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (članak 119. stavak 2. ZR-a).

 

Osim toga u konkretnom slučaju tužitelju je prikazano izvješće Interne kontrole uz omogućeni pregled video nazora pa se ne može opravdano očekivati od tuženika da u navedenim okolnostima tužitelju dodatno ostavi rok za iznošenje obrane.

 

I na koncu u odnosu na počinjenu povredu za ukazati kako je u predmetu Vrhovnog suda RH koji se vodio pod poslovnim brojem Revr-1803/09 zauzeto stajalište da prikriveni video nadzor, o kojemu radnik nije imao saznanja, nije dokaz pribavljen na nezakonit način, ako je video kamerama je sniman javni prostor, kao što je konkretni, pa je imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud RH zaključio da konkretnim prikrivenim video nadzorom „nije došlo do zadiranja u privatnost radnika, a snimanje je bilo u izravnoj vezi s postupanjem u procesu rada te nije imalo nikakve karakteristike mobbinga ili šikaniranja radnika“, slijedom čega je ocijenjeno da snimanje nije bilo nedopušteno ni u smislu primjene Zakona o radu.

 

Naime, trenutno važeći ZZR posebno uređuje nadzorne uređaje kao sredstva zaštite na radu. Tako je prema čl. 43. tog Zakona poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu (samo) pod uvjetima propisanima tim Zakonom.

 

Naime, prema ZZR-u dopušteno je korištenje nadzornih uređaja radi:

- kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te

- radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom.

 

U navedenim okolnostima kada sam tužitelj ne spori u svom iskazu da je osoba iz predmetne video snimke iz koje je razvidno da je odnosne prigode otuđivao naftne derivate, što se istom i stavlja na teret pobijanom odlukom, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja držeći opravdanim otkaz tužitelja u smislu odredbe članka 116. ZR-a.

 

U odnosu, pak, na navode žalbe da spisu ne prileži dokaz iz kojeg bi bilo razvidno kada je pobijanu odluku tuženik dostavio tužitelju, za odgovoriti je kako se otkaz ugovora o radu mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, no Zakon ne određuje rok u kojem poslodavac to mora učiniti (VSRH, Revr-87/09 od 10. lipnja 2009.). Osim toga radi se o činjenicama koje tužitelj dovodi u pitanje po prvi put u žalbenim navodima, što je protivno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a obzirom da se ne radi o činjenicama koje se odnose na bitnu povredu postupka.

 

Stoga se i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te posljedično pogrešne primjene materijalnog prava ukazuju neosnovanim, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155.ZPP-a

 

U Splitu 21. siječnja 2021.