Broj: Gž-2207/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika 1. G. K. iz S., OIB: …, 2. K. M. ž. A. rođ. K. iz S., OIB: …i 3. P. D. pok. G. iz S., OIB: …, svi zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva „L. & K.“ j.t.d. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja Grada S., S., OIB: …, zastupan po punomoćniku K. P., odvjetniku iz S., radi isplate i utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja-protutuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-5241/2015 od 25. kolovoza 2017., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-5241/2015 od 25. kolovoza 2017. u točki I. izreke, u dijelu točke II. izreke kojim je utvrđeno da je tuženik-protutužitelj vlasnik nekretnina čest. zem. 48, čest. zem. 49/1, čest. zem. 49/2, čest. zem. 54/1, čest. zem. 802/30 i čest. zem. 802/3, sve ZU 2812, k.o. S. za cijelo te u dijelu točke III. izreke za iznos troškova postupka u visini od 83.325,00 kn.

 

              II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja-protutuženika preinačuje se presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke u dijelu kojim je odlučeno o uknjižbi i brisanju prava vlasništva na citiranim nekretninama te u točki III. izreke za iznos troškova postupka u visini od 44.950,00 kn (preko iznosa od 83.325,00 kn do iznosa od 128.275,00 kn) te sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan dio protutužbenog zahtjeva u dijelu koji glasi:  „… tuženik-protutužitelj ovlašten je temeljem presude suda prvog stupnja zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenim čest. zem. 48, čest. zem. 49/1, čest. zem. 49/2, čest. zem. 54/1, čest. zem. 802/30 i čest. zem. 802/3, sve ZU 2812, k.o. S., na svoje ime za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja tog prava sa imena tužitelja-protutuženika, što su tužitelji-protutuženici dužni trpjeti“.

 

              2.  Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tuženika-protutužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 44.950,00 kn.

 

              III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužiteljima-protutuženicima nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 4.303,12 kn u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbe u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika 1. G. K., 2. K. M. i 3. P. D. (dalje u tekstu tužitelji) kojim je traženo da se tuženiku-protutužitelju Gradu S. (dalje u tekstu tuženik) naloži da u roku od 15 dana isplati tužiteljima 1. G. K. iznos od 449.800,00 kn (podtočka 1. izreke), 2. K. M. iznos od 112.450,00 kn (podtočka 2. izreke) te 3. P. D. iznos od 112.450,00 kn (podtočka 3. izreke), sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže označenom u izreci presude u pogledu visine kamatne stope i tijeka na pojedine novčane iznose.

 

Točkom II. izreke presude prihvaćen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik vlasnik čest. zem. 48, čest. zem. 49/1, čest. zem. 49/2, čest. zem. 54/1, čest. zem. 802/30 i čest. zem. 802/3, sve ZU 2812, k.o. S. za cijelo, te da je tuženik ovlašten temeljem te isprave (presude) zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenim nekretninama na svoje ime za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja tog prava sa imena tužitelja a što su tužitelji dužni trpjeti.

 

U točki III. izreke naloženo je tužiteljima da na ime parničnog troška tuženiku isplate iznos od 128.275,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv presude žalbu podnose tužitelji pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

 

Predlažu pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuju trošak sastava žalbe.

             

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba u pogledu odluke o tužbenog zahtjevu nije osnovana dok je u pogledu odluke o protutužbenom zahtjevu djelomično osnovana.

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da predmetne nekretnine cijelom svojom površinom koja je evidentirana u zemljišnim knjigama u naravi predstavljaju asfaltirane ceste i dijelove ulica u gradu S. i to ulice...

 

Dalje je utvrđeno da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani suvlasnicima predmetnih nekretnina koji upis je izvršen pozivom na pretvorbene odredbe članka 361. i članka 365. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. i 81/15. - pročišćeni tekst - dalje ZV) rješenjem zemljišnoknjižnog suda poslovni broj Z-2030/11 od 1. srpnja 2011. kojim je dopušteno u zemljišnoj knjizi brisanje društvenog vlasništva te pretvorba prava korištenja u pravo vlasništva dotadašnjih korisnika, ovdje drugo i treće tužitelja K. M. i P. D. te pravnog prednika prvotužiteljice - I. K..

Iz provedenog postupka proizlazilo bi da su predmetne nekretnine faktički oduzete pravnim prednicima tužitelja i prenamijenjene u ceste i ulice stambenog naselja početkom  70-ih godina prošlog stoljeća bez provedenog postupka izvlaštenja i isplate naknade vlasnicima. Nije sporno da su u pravomoćno okončanim parnicama koje su se pred istim sudom vodile pod poslovnim brojem P-215/2007 i P-524/2004 tužitelji ili njihovi pravni prednici pravomoćno odbijeni s tužbenim zahtjevima radi isplate naknade zbog bespravno oduzetog zemljišta istih nekretnina i to isključivo zbog osnovanog prigovora zastare potraživanja.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja iz tužbe za isplatom naknade za upotrebu tuđe nekretnine u svoju korist te zahtjev tuženika iz protutužbe na utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina i upisa u zemljišne knjige.

 

Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja istog nalazi neosnovanim primjenom odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje ZOO). U tom pravcu utvrđuje da su predmetne nekretnine, s obzirom da se radi o nerazvrstanim cestama, stupanjem na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14. - dalje ZC) dana 28. srpnja 2011. postale vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne samouprave, pa da u trenutku podnošenja tužbe 4. svibnja 2012. tužitelji više nisu bili vlasnici istih. Uvažavajući činjenicu da su tužitelji upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina približno u isto vrijeme kada je na snagu stupio ZC u srpnju 2011., da su posjed predmetnih nekretnina izgubili još početkom 70-tih godina prošlog stoljeća kada su na predmetnim nekretninama formirani i izgrađeni putovi, prvostupanjski sud zaključuje da od tada pa do trenutka kada su se upisali kao zemljišnoknjižni vlasnici, tužitelji nisu bili niti izvanknjižni stvarni vlasnici niti posjednici istih pa kako niti u trenutku podnošenja tužbe više nisu bili vlasnici istih jer je vlasnikom na temelju ZC-a postao tuženik, to prvostupanjski sud utvrđuje da se na strani tužitelja nisu ispunile zakonske pretpostavke iz članka 1120. ZOO-a koje bi ih ovlastile da od tuženika zahtijevaju da im naknadi korist koju je imao od uporabe predmetnih nekretnina, pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Uvažavajući među strankama nesporno utvrđenje da navedene nekretnine - ceste predstavljaju nerazvrstane ceste koje su prema ZC-u javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu jedinice lokalne samouprave sukladno članku 101. ZC-a u vezi s člankom 98. i člankom 131. ZC-a te da se kao takve upisuju u zemljišnim knjigama po službenoj dužnosti neovisno o postojanju upisa vlasništva ili drugih stvarnih prava trećih osoba, pozivom na  članak 133. stavak 1. ZC-a, prvostupanjski sud prihvaća protutužbeni zahtjev te utvrđuje tuženika vlasnikom nekretnina u cijelosti uz ovlaštenje istog na zemljišnoknjižni upis prava vlasništva te istovremeno brisanje prava vlasništva tužitelja.

 

Odluku o troškovima postupka sud donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa).

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od tih bitnih procesnih povreda pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upiru tužitelji budući da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

O obveznopravnom zahtjevu iz tužbe kojim tužitelji od tuženika zahtijevaju isplatu naknade za petogodišnje korištenje nekretnina koje, zbog toga što se radi asfaltiranim cestama unutar naselja tužitelji više ne mogu tražiti natrag u posjed, sud pravilno prosuđuje primjenom instituta stjecanja bez osnove - uporaba tuđe stvari u svoju korist. Polazeći od sadržaja odredbe članka 1120. u vezi s člankom 1111. ZOO-a u takvoj je situaciji bilo potrebno kao odlučne činjenice utvrditi da li se u relevantnom periodu od svibnja 2007. do svibnja 2012. radilo o nekretninama tužitelja te je li iste tuženik koristio bez pravnog osnova i time ostvario kakvu korist.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelji nisu dokazali ispunjenje zakonskih pretpostavki iz navedenih zakonskih odredbi, prvenstveno iz razloga što tužitelji nisu dokazali da su bili vlasnici predmetnih nekretnina u relevantnom periodu obuhvaćenom tužbom od svibnja 2007. do svibnja 2012. jer bi jedino tada bili aktivno legitimirani zahtijevati od bespravnog korisnika naknadu za korištenje njihovih nekretnina, u kojem pravcu nisu dokazali niti da bi tuženik bez pravnog osnova koristio nekretnine i ostvario od toga korist.

 

Žalbenim navodima tužitelja s pravom se osporava stav suda da bi tužitelji pravo vlasništva nekretnina stekli tek donošenjem i provedbom rješenja poslovni broj Z-2030/11 od 1. srpnja 2011. kojim je dopušteno u zemljišnoj knjizi brisanje društvenog vlasništva te pretvorba prava korištenja u pravo vlasništva dotadašnjih korisnika, ovdje drugo i treće tužitelja K. M. i P. D. te pravnog prednika prvotužiteljice I. K.. Naime, u pravnoj situaciji kada ima mjesta primjeni pretvorbenim pravilima i predmnjevama iz prijelaznih i završnih odredbi ZV-a, tada do stjecanja prava vlasništva (pretvorbom društvenog vlasništva) dolazi na temelju samog zakona u trenutku njegova stupanja na snagu odnosno 1. siječnja 1997. a rješenje o upisu u zemljišne knjige ima deklaratoran značaj, kako se to osnovano ukazuje u žalbi.

 

Međutim, kada se ima u vidu sadržaj u žalbi citiranih odredbi članka 361. i članka 362. ZV-a, treba reći da iz provedenog postupka ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu (formirane su i  izgrađene ceste) niti se radilo o pravu korištenja koje nije prestalo do dana stupanja na snagu ZV-a polazeći od nesporno utvrđene činjenice da su predmetne nekretnine faktički oduzete iz posjeda pravnim prednicima tužitelja i prenamijenjene u ceste i asfaltirane dijelove ulica još početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.

 

Kako je nesporno utvrđeno da se predmetne nekretnine u naravi koriste kao ceste koje udovoljavaju definiciji nerazvrstanih cesta iz članka 98. stavak 1. ZC-a, tada je bez obzira na to je li proveden upravni postupak izvlaštenja i jesu li upisani vlasnici u zemljišnim knjigama ostvarili pravo na naknadu, pravilno zaključio sud prvog stupnja da su ove nekretnine stupanjem na snagu ZC-a dana 28. srpnja 2011. po sili zakona postale javno dobro u općoj uporabi i u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave pa je tužbeni zahtjev koji obuhvaća period od toga datuma do srpnja 2012. pravilno ocijenjen neosnovanim.

 

Promjena pravnog statusa ovih nekretnina nije nastupila tek donošenjem ZC-a iz 2011. jer je i Zakon o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09. i 73/10.- dalje ZJC) nerazvrstanim cestama dao status općeg dobra, dakle te su nekretnine tada bile izvan vlasničkog režima pa niti u tom periodu tužitelji na predmetnim nekretninama nisu mogli imati niti steći pravo vlasništva. Osim toga, sukladno tada važećim odredbama članka 3. stavak 1. točka 7. i članka 107. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95 i dr. - dalje ZKG) održavanje nerazvrstanih cesta bila je komunalna djelatnost pa je tuženik kao jedinica lokalne samouprave imao ovlaštenje i obvezu održavati nerazvrstane ceste kako bi građanima osigurao sigurno korištenje istima, radi čega se ne bi radilo o korištenju bez pravnog osnova budući da je osnov proizlazio iz zakona. Stoga je tužbeni zahtjev koji obuhvaća raniji period od svibnja 2007. do 28. srpnja 2011. isto tako pravilno utvrđen neosnovanim.  

 

Irelevantni su žalbeni navodi kojima se tužitelji referiraju na pitanje prava vlasništva predmetnih nekretnina izvan (prije) utuženog petogodišnjeg perioda za koji traže isplatu, pored naprijed iznesenih utvrđenja da tužitelji nisu bili vlasnici niti su imali kakvih ovlaštenja u pogledu ovih nekretnina u relevantnom periodu od svibnja 2007. do svibnja 2012. 

 

U odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu osnovano se žalbom tužitelja ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je sud dao tuženiku ovlaštenje na upis svoga prava vlasništva u zemljišnim knjigama uz istovremeno brisanje prava vlasništva tužitelja.

 

Nesporno je utvrđenje da predmetne nekretnine predstavljaju nerazvrstane ceste u smislu definicije iz članka 98. stavak 1. ZC-a koja propisuje da su nerazvrstane ceste one ceste koje se koriste za promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ovim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, uz nastavno navođenje posebnih slučajeva takvih cesti. Kako je naprijed u obrazloženju već izneseno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ove nekretnine stupanjem na snagu ZC-a dana 28. srpnja 2011. po sili zakona postale javno dobro u općoj uporabi i u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze sukladno odredbi članka 101. stavak 1. i 2. ZC-a.

 

Provedenim očevidom i vještačenjem je utvrđeno da su sporne čest. zem. 48, čest. zem. 49/1, čest. zem. 49/2, čest. zem. 54/1, čest. zem. 802/30 i čest. zem. 802/3, na koje je usmjeren protutužbeni zahtjev, cijelom svojom površinom koja je evidentirana u zemljišnim knjigama u zemljišnoknjižnom ulošku 2812 k.o. S., asfaltirane i ulaze u sastav naprijed navedenih ulica.

 

Stoga nisu odlučne žalbene tvrdnje tužitelja kako je mjerničkim vještačenjem utvrđeno da je asfaltom zahvaćena veća površina od one upisane u zemljišnim knjigama jer to nije predmet protutužbe. Isto tako bez uporišta tužitelji u žalbi ukazuju na neusklađenost površina spornih nekretnina evidentiranih u zemljišnoj knjizi i u katastru zemljišta, budući da to pitanje nije predmet ovoga postupka.

 

Radi navedenog protutužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da je tuženik vlasnik predmetnih nekretnina (stvarnopravni zahtjev) pravilno je ocijenjen osnovanim, pri čemu ovaj sud u žalbenoj fazi postupka ne može ulaziti u ocjenjivanje žalbenih navoda o ne/postojanja pravnog interesa tuženika na podnošenje protutužbe na utvrđenje.

 

Na izneseni način odlučeno je o pravnom statusu predmetnih nekretnina i vlasništvu tuženika na istima koje je stekao po sili zakona.

 

Međutim, sasvim je drugo pitanje upis i evidentiranje ovih nekretnina kao nerazvrstanih cesta u zemljišne knjige uvažavajući odredbe ZC-a prema kojima se nerazvrstane ceste, nakon što kao takve budu evidentirane, upisuju se u zemljišnu knjigu kao „javno dobro u općoj uporabi, kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave“. Osnovano u tom pravcu tužitelji ukazuju te u žalbi citiraju sadržaj odredbi članaka 102., 131. i 132. ZC-a koje propisuju način upisa te potrebnih postupaka i isprava za upis nerazvrstanih cesta u zemljišne knjige (katastarska faza postupka, geodetski elaborati i prijavni listovi). Nije sporno da su ove nekretnine u funkciji nerazvrstanih cesta bile i prije nego što je na snagu stupio ZC te nije sporno da u pogledu istih postoji neusklađenost stvarnog stanja u naravi i upisa kulture u zemljišnim knjigama jer nekretnine nisu upisane kao nerazvrstane ceste već se još uvijek vode kao pašnjaci, voćnjaci i livade. S obzirom da tuženik nije zahtijevao upis vlasništva kako to nalaže zakon niti je dokazao ispunjenost pretpostavki za upis i evidentiranje predmetnih nekretnina u zemljišne knjige na način propisan odredbama članaka 131. i članka 132. ZC-a, to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz navedenih zakonskih odredbi, dio protutužbenog zahtjeva za upis u zemljišne knjige te brisanje prava vlasništva tuženika trebalo odbiti kao neosnovanog.         

 

Kako je protutužba je po svom procesnom karakteru samostalna tužba, pogrešno se žalbom tvrdi da je kod odlučivanja o troškovima postupka vrijednost predmeta spora po tužbi i protutužbi trebalo zbrojiti. U takvoj situaciji, analognom primjenom odredbe članka 37. stavak 2. ZPP-a, vrijednost predmeta spora računa se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, dakle, onog iz tužbe (vps. 674.000,00 kn) te onog iz protutužbe (201.000,00 kn), što je sud prvog stupnja pravilno uvažio kod obračunavanja troškova koji pripadaju tuženiku.  

                           

                            Osnovano tužitelji žalbom pobijaju odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je sud tuženiku priznao trošak za sastav podnesaka od 13.11.2012., 19.03.2013., 8.04.2015. i 18.11.2015. Uvažavajući članak 299. stavak 1. ZPP-a, to i prema mišljenju ovoga suda podnesci tuženika s navedenim datumima ne predstavljaju trošak koji je sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a bio potreban za vođenje postupka jer se u najvećem dijelu radi o ponavljanju navoda tuženika već iznesenih u odgovoru na tužbu i protutužbi te usmeno na raspravama. Žalba tužitelja je osnovana i u dijelu kojim se prigovara što je tuženiku za zastupanje na raspravama 18.09.2013. i 6.12.2013. priznata nagrada u punom iznosu prema Tbr. 9. točka 1. Tarife jer se na tim raspravama nije raspravljalo o glavnom pitanju  niti su se izvodili dokazi pa tuženiku za navedene rasprave pripada nagrada prema Tbr. 9. točka 2. Tarife. Stoga proizlazi da je tuženiku za navedene radnje pogrešnom primjenom materijalnog prava nepravilno dosuđen ukupan iznos od 44.950,00 kn, pa je u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova valjalo odbiti kao neosnovan (preko pravilno dosuđenog iznosa od 83.325,00 kn do iznosa od 128.275,00 kn dosuđenog pobijanom presudom).

 

                            Za sve preostale radnje (sastav podnesaka i zastupanje na raspravama) pobrojane u obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom članka 155. ZPP-a i Tarife dosudio tuženiku iznos od 83.325,00 kn. U tom dijelu odluku o troškovima postupka valjalo je potvrditi primjenom članaka 154. stavak 3. i članak 166. stavak 2. ZPP-a, jer donošenjem ove drugostupanjske odluke kojom je odbijen samo dio protutužbenog zahtjeva tužitelji su uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu zbog čega nisu nastali posebni troškovi.  

 

                            S obzirom da su tužitelji sa žalbom uspjeli samo djelomično i to u samo pogledu odluke o protutužbenom zahtjevu, uvažavajući vrijednost predmeta spora po protutužbi (201.000,00 kn) tužiteljima je valjalo priznati trošak sastava žalbe od 3.125,00 k (Tbr. 10. točka 1. Tarife), što uvećano za 781,25 kn na ime PDV-a (Tbr. 42. Tarife) uz daljnjih 4.700,00 kn na ime sudske pristojbe na žalbu iznosi 8.606,25 kn, pa im je s obzirom na polovičan uspjeh sa žalbom dosuđen iznos od 4.303,12 kn na ime troškova sastava žalbe.   

 

Slijedom svega odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. i  članak 373. točka 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 5. rujna 2018.