Broj: Kž 399/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. N. i dr. zbog kaznenih djela iz članka 230. stavak 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika D. N. i D. Č. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. svibnja 2016., broj K-7/16, u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2016., u prisutnosti optuženika D. N.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Prihvaća se žalba optuženika D. N. te djelomično žalba opt. D. Č., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se

 

- optuženiku D. N. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz članka 230. stavak 2. KZ/11 opisana pod točkama 1., 2., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude u trajanju od po 2 (dvije) godine za svako djelo, pa se optuženik D. N. za ta djela i na temelju tih odredbi i uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. kolovoza 2014. pa nadalje, i

 

- optuženici D. Č. utvrđuju se za kaznena djela iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11 opisana pod točkama 1., 2., 3. i 4. zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašena krivom na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11 i uz primjenu članka 48. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako djelo, pa se optuženica za ta kaznena djela i na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju joj se kaznu, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. kolovoza 2014. do 24. kolovoza 2014.

 

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. D. Č. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 23. svibnja 2016. broj K-7/16, donijetom u ponovljenom postupku, optuženici D. N. i D. Č. proglašeni su krivima da su zajedno počinili četiri kaznena djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11 opisana pod točkama 1. do 4. izreke pobijane presude te je optuženik D. N. proglašen krivim što je sam počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11 opisano pod točkom 5. izreke pobijane presude. Optuženiku D. N. su za svako od pet kaznenih djela na temelju članka 230. stavak 2. uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju po 2 (dvije) godine te je primjenom odredbe članka 51. KZ/11 o izricanju kazni za djela počinjena u stjecaju, optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) godina. Na temelju članka 230. stavak 2. uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 optuženici D. Č. su za svako od četiri kaznena djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca te je primjenom odredbe članka 51. KZ/11 o izricanju kazni za djela počinjena u stjecaju, optuženica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci.

 

Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku D. N. je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 22. kolovoza 2014. pa nadalje a optuženici D. Č. vrijeme provedeno u pritvoru od 22. do 24. kolovoza 2014.

 

Od optuženika D. N. su na temelju članka 79. KZ/11 oduzeti predmeti džepni nož sa crnom drškom dužine 20 cm, džepni nož s drškom imitacije drveta dužine 23 cm i montirač tzv. pajser crne boje, dužine 29 cm te je odlučeno da će ti predmeti biti uništeni nakon pravomoćnosti presude. Također je na temelju članka 5. i članka 77. KZ/11 u vezi članka 4. stavak 1. i članka 5. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem utvrđeno da novčani iznos od 9.257,80 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik D. N. ostvario kaznenim djelima iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11 opisanim u točkama 1. do 5., a optuženica D. Č. ostvarila kaznenim djelima iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ /11 opisanim u točkama 1. do 4. i da je taj iznos imovina Republike Hrvatske pa je optuženiku D. N. naloženo da iznos od 7.886,40 kuna a optuženica D. Č. iznos od 1.371,40 kuna uplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, s tim da se iznos koji je dužan uplatiti opt. D. N. umanjuje za 1.990,00 kuna koje su mu bile privremeno oduzete uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta br. 809009 i 809010, a koji će biti uplaćen u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - u daljnjem u tekstu: ZKP/08) optuženici su obvezani na plaćanje troškova kaznenog postupka, a o visini troškova sud će rješenje donijeti naknadno.

 

Protiv navedene presude žalbe su pravodobno podnijeli optuženik D. N. osobno i po branitelju B. K., odvjetniku iz O. i optuženica D. Č. po braniteljici G. V., odvjetnici iz O.. Optuženik se žali zbog odluke o kazni i predlaže izricanje blaže kazne. Optuženica je žalbu podnijela iz svih žalbenih osnova, izuzev nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predloživši preinačenje pobijane presude na način da bude oslobođena od optužbe a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu optuženika D. N. državni odvjetnik je predložio odbijanje žalbe kao neosnovane. Žalbu optuženice D. Č. smatra osnovanom u dijelu u kojem ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka zbog toga što je osuđena na kaznu zatvora u duljem trajanju u odnosu na raniju presudu koja je bila ukinuta, a na koju državni odvjetnik nije uložio žalbu, čime je povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius. U preostalom dijelu državnik odvjetnik žalbu optuženice smatra neosnovanom te je predložio njezino odbijanje.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08 bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u prisutnosti optuženika D. N., koja je bila osigurana putem audio vizualnog konferencijskog uređaja a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženikovog branitelja, odvjetnika B. K., koji, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili na sjednicu vijeća.

 

Žalba optuženika D. N. je osnovana a optuženice D. Č. je djelomično osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženika D. N.

 

Optuženik D. N. osnovano u žalbi ističe kako prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije cijenio olakotnom činjenicu da je u vrijeme počinjenja kaznenih djela za koja je proglašen krivim bio smanjeno ubrojiv. Naime njegove su sposobnosti shvaćanja značenja počinjenih djela i upravljanja svojim postupcima bile umanjene iako ne do znatnog stupnja i to uslijed primarno poremećene strukture ličnosti, njegove ovisnosti i mogućeg lakšeg akutnog utjecaja alkohola i lijekova u vrijeme počinjenja djela. S obzirom na to da je politropni ovisnik, kod kojeg nije provedeno sustavno liječenje ovisnosti na slobodi, niti je bio u sistematičnijem psihijatrijskom liječenju.

 

Prvostupanjski sud je pravilno cijenio činjenicu da je optuženik D. N. specijalni povratnik jer je višestruko osuđivan zbog počinjenja kaznenih djela protiv imovine pa i istovrsnih kaznenih djela kao otegotnu. Međutim, činjenica da su inkriminirana djela u ovom postupku počinjena sa ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi predstavlja bitno obilježje tih kaznenih djela a ne otegotnu okolnost, kakvom ju je cijenio prvostupanjski sud.

 

Uz olakotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud a to su njegovo iskreno priznanje počinjenja kaznenih djela s detaljnim i okolnosno opisanim načinom počinjenja svakog pojedinog kaznenog djela, primjereno držanje pred sudom, loše imovno stanje, bez primanja i bez imovine, kao i otegotne, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od pet kaznenih djela. Međutim, jedinstvena kazna imajući u vidu i utvrđenu smanjenu ubrojivost optuženika odmjerena je u predugom trajanju. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu za optuženika D. N. u dijelu odluke o kazni i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina. Ovu kaznu drugostupanjski sud smatra primjerenom za izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te za utjecaj na optuženika a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Ovakva kazna omogućit će optuženiku ponovno uključivanje u društvo nakon izdržavanja kazne na koju je osuđen s obzirom na to da je skraćeno vrijeme njezinog trajanja odnosno udaljenja optuženika iz njegovog svakodnevnog života.

 

S obzirom da se optuženik tijekom postupka nalazio u pritvoru i istražnom zatvoru od 22. kolovoza 2014. pa nadalje, na temelju članka 54. KZ/11 to vrijeme uračunato je u jedinstvenu kaznu zatvora.

 

U odnosu na žalbu optuženice D. Č.

 

Nije osnovana tvrdnja optuženice D. Č. da u obrazloženju prvostupanjske presude postoji znatno proturječje između razloga presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika u pogledu obrana oboje optuženika vezano na okolnosti tko je, kada, gdje i u kolikom iznosu davao novac i o onome što je rečeno odakle novac potiče. U razlozima presude prvostupanjski sud je naveo kako je optuženik na raspravi u cijelosti priznao počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, detaljno i okolnosno opisujući način izvršenja svakog pojedinog kaznenog djela, a njegovu obranu na okolnosti mjesta i načina izvršenja tih djela suglasno potkrjepljuju iskazi ostalih ispitanih svjedoka. Zbog toga prvostupanjski sud nije prihvatio prethodne iskaze oboje optuženika kao vjerodostojne i istinite pa ih nije stavljao u odnos s obranom koju je optuženik D. N. iznio na raspravi 23. svibnja 2016. Na toj raspravi optuženik nije iskazivao o vraćanju već o podjeli novca s optuženicom D. Č. pribavljenog kaznenim djelima pa dakle ne postoji proturječje niti je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

Žalba optuženice nije osnovana niti u dijelu kojim osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je dao uvjerljive i logične razloge za svoja utvrđenja. Obrana optuženika D. N. na raspravi, koju je prvostupanjski sud prihvatio, sadrži detaljne i životne opise svakog od kaznenih djela koja su optuženicima stavljena na teret, kako je to navedeno i u pobijanoj presudi. O okolnostima koje se odnose na mjesto počinjenja djela, načina njihovog izvršenja uz upotrebu oružja odnosno oruđa i pribavljenu protupravnu imovinsku korist suglasno su iskazivali svjedoci odnosno žrtve kaznenih djela, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Posebna pažnja je posvećena iskazu svjedoka Z. L., svjedoka koji je iskazivao o kaznenom djelu pod točkom 4., a čiji iskaz je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan i istinit za što je dao i valjane razloge. Tako je utvrđeno da je optuženika D. N. koji je bježao iz prodavaonice „V. … “ u kojoj je izvršio kazneno djelo, u blizini u automobilu čekala optuženica koja je, kad ga je vidjela da trči prema automobilu čiji je motor bio u pogonu, krenula s mjesta događaja, otvorila suvozačka vrata pa je optuženik uskočio u automobil. Iz navedenih okolnosti pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je optuženica znala što je optuženik učinio u trgovini „V. … “, jer samo na temelju činjenice da optuženik trči prema njenom automobilu nije imala razloga pretpostaviti da je počinio nešto nedopušteno zbog čega bi trebao bježati a niti je bilo razloga da bude pripravna za vožnju, da između njih već nije postojao dogovor što će optuženik učiniti, dakle imala je svijest i volju za sudjelovanje u inkriminiranom događaju.

 

Na temelju podjele uloga doprinos optuženice D. Č. u navedenom a i u drugim događajima, prema obrani optuženika D. N., sastojao se u dovoženju i odvoženju optuženika odnosno u pomoći u bijegu, čime nije samo pomagala optuženiku već je bitno pridonosila njihovom ostvarenju, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud i za što je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, upravo brzi odlazak s mjesta počinjenja kaznenih djela, koji je bio osiguran odvoženjem pripremljenim automobilom, omogućio je ostvarenje konačnog cilja a to je pribavljanje imovinske koristi, što je moglo doći u pitanje da je optuženik bio uhvaćen po počinjenju djela. Pri tome treba istaknuti, kako je to optuženik D. N. iskazivao, i dodatni doprinos optuženice time što je prethodno ulazila u prodavaonice i provjeravala ima li koga u njima, što je ispričala optuženiku prije nego što je on ušao u te prodavaonice uzeti novac.

 

Žalbenim navodima optuženica D. Č. nije uspjela dovesti u sumnju obranu optuženika D. N. niti na njoj utemeljena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda. Činjenica, da od optuženice ništa nije oduzeto ne predstavlja ekskulpirajuću okolnost kad se ima u vidu da je prilikom izvršenja djela oduziman novac. Osim toga, montirač je od optuženika D. N. oduzet, neposredno nakon izvršenja kaznenog djela iz točke 4., kada su ih oboje zaustavili policajci u automobilu kojim je optuženica upravljala. Također nije odlučno što optuženicu nitko nije prepoznao, jer radnja prepoznavanja u odnosu na nju nije niti provođena, a samo na temelju jednog njezinog ulaska u pojedinu prodavaonicu, bez postojanja nekih značajnih okolnosti vezanih za te ulaske, ne može se očekivati da bi je tko zapamtio i doveo u vezu s počinjenim kaznenim djelima a gotovo nemoguće da bi je prepoznao po proteku vremena.

 

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio kazneni zakon pa tako nije počinjena posredna povreda kaznenog zakona koju je optuženica navela u žalbi.

 

Međutim, u pravu je optuženica kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 10. ZKP/08 jer je na njezinu štetu izmijenio kaznu iz prethodne presude koja je bila ukinuta po žalbi koja je bila izjavljena samo u korist optuženice. Stoga je drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 486. stavak 1. ZKP/08 optuženici D. Č. za kaznena djela opisana pod točkama 1., 2., 3. i 4. KZ/11 zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašena krivom na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11 i uz primjenu članka 48. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako djelo te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 optuženicu osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju joj se kaznu, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. kolovoza 2014. do 24. kolovoza 2014. Prilikom utvrđivanja kazni sud je cijenio olakotnim dosadašnju neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost optuženice, da je majka dvoje malodobne djece i da je nezaposlena a otegotnim nekritičan odnos prema počinjenom pa i u slučaju kad je neposredno nakon djela uhićena zajedno s optuženikom D. N.. Pojedinačne kazne su, uz ublažavanje, utvrđene u najkraćem zakonom propisanom trajanju a jedinstvena kazna samo je nešto viša od zakonom propisane najniže kazne od tri godine za pojedina kaznena djela za koja je optuženica osuđena. Ove kazne drugostupanjski sud smatra primjerenim za izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te za utjecaj na optuženicu a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Izdržavanjem jedinstvene kazne optuženica neće na dulje vrijeme biti udaljena iz svakodnevnog života što će omogućiti njezino ponovno uključivanje u društvo nakon izdržavanja kazne i život u skladu sa zakonom.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti niti da je na drugi način povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Slijedom navedenog je, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 13. rujna 2016.