Broj: Kž 437/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 24. svibnja 2016. broj K-7/16-16, u sjednici održanoj dana 15. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi M. M. za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme u istražnom zatvoru od 13. listopada 2015. pa nadalje.

 

II. Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašen je krivim optuženik M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 110. KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. listopada 2015. god. pa nadalje.

 

Temeljem čl. 68. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12. 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 5.306,20 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i troškova obrane braniteljici po službenoj dužnosti o čijoj visini će se donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Protiv presude žali se i optuženik M. M. putem braniteljice Ž. M. odvjetnice iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i o odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači u pravnoj oznaci djela i optuženika blaže kazni.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika, podnio je optuženik putem braniteljice, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika M. M. neosnovana.

 

Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe sve žalbene osnove, time da iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, držeći da rezultati provedenog dokaznog postupka upućuju na nedvojben zaključak da je optuženik svojim radnjama ostvario bitna obilježja kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11.

 

Naime, ovaj žalitelj smatra da je optuženik upravo ponašanjem oštećenice tijekom duljeg niza godina kada ga je opetovana vrijeđala i ponižavala, govoreći mu da je Dudek", "stari Molnar", "budala", "da je sve razjebal", da mu je bivša supruga "kurva", bio doveden u stanje dugotrajne patnje što je kulminiralo usmrćenjem oštećenice, jer su mu osjećaji bili tako teško povrijeđeni da je doveden u stanje traume i teških duševnih boli.

 

Suprotno ovim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je na nedvojben način utvrdio da se optuženik tempore criminis nije nalazio u stanju dugotrajne patnje, u prilog čemu govori i nalaz i mišljenja psihijatrijskog vještaka koji je temeljitom analizom ličnosti optuženika i okolnosti u kojima je živio, dao u cijelosti stručno mišljenje koje je prihvaća i ovaj sud.

 

Tako je vještak utvrdio da optuženik nije duševni bolesnik, niti je zaostao u duševnom razvoju, već samo ima psihičke smetnje emocionalne naravi koje uključuju emocionalnu labilnost i osjetljivost u odnosu na okolinu, ali i doživljavanja samoga sebe.

 

Takve smetnje osobi ne predstavljaju poteškoće tako dugo dok se ne nađe u složenijoj životnoj situaciji egzistencijalne ili emocionalne naravi, kada se psihički dekompenzira i postaje anksiozno depresivan ili dublje depresivan sve do suicidalnosti, a o čemu govori i obilna medicinska dokumentacija o liječenju optuženika, pri čemu se spominje i teže kontroliranje impulzivnosti u smjeru heteroagresivnosti, a koje smetnje vještak podvodi pod dijagnozu poremećaja ličnosti težeg stupnja.

 

Unatoč tome, što iz provedenih dokaza proizlazi da su odnosi optuženika i oštećenice bili poremećeni zbog čega je optuženik trpio, ništa ne ukazuje da bi to trpljenje po intenzitetu bilo na razini patnje, odnosno da bi dovelo do prouzročenja duševne patnje ili duševne boli u medicinskom smislu. Uzimajući u obzir odnos vanjskih faktora koji su djelovali na optuženika i njegovo unutarnje psihičko stanje, dade se zaključiti da na strani optuženika tempore cirminis nema elemenata ponašanja koji bi ukazivali na postojanje jake razdraženosti ili jake prepasti, time da je duševno stanje optuženika primarno vezano za strukturu njegove ličnosti, a ne uz ponašanje oštećenice prema njemu.

 

Slijedom ovakvih nedvojbenih utvrđenja, ocjena je i ovoga suda da je optuženik M. M., kritične zgode ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11, za koje je osuđen u izreci prvostupanjske presude.

 

Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik kada presudu pobija zbog odluke o kazni, držeći da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti koje je našao u činjenici da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, da se korektno držao pred sudom te izrazio žaljenje zbog počinjenja kaznenog djela, time da je kao olakotna cijenjena i okolnost da se oštećenica dulji niz vremena neprihvatljivo ponašala prema optuženiku što je pridonijelo pogoršanju njihovih odnosa.

 

Prema ocjeni ovog žalitelja, a što prihvaća i ovaj sud, u tijeku postupka nije na izvjestan način utvrđeno da se oštećenica neprimjereno ponašala prema optuženiku tijekom njihovog zajedničkog života, što proizlazi prvenstveno iz iskaza svjedoka S. M., sina optuženika koji je također živio s njima u istoj kući, a koji je vezano za njihove odnose naveo da je znalo dolaziti do određenih prepirki između optuženika i oštećenice, ali samo u slučajevima kad bi ista pojačavala ton na televizoru, lupala loncima i slično, a što je potvrdila i supruga S. M., T. M..

 

Prema tome, doprinos oštećenice počinjenju kaznenog djela, u vidu vrijeđanja i ponižavanja optuženika, dvojbena je činjenica, koju nitko ne potvrđuje osim samog optuženika u njegovoj obrani, pa se kao takva ne može uzeti kao olakotna okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

 

Isto tako, korektno držanje pred sudom nije okolnost takovog značaja koja bi kod ovakovih teških kaznenih djela bila od utjecaja na izricanje blaže kazne, time da je i izraženo žaljenje optuženika ostalo dvojbeno obzirom da je svjedok S. M. izričito naveo da je netom nakon počinjenja kaznenog djela, njegov otac s njim razgovarao o posve trivijalnim stvarima ne pokazujući nikakvo suosjećanje i patnju što je lišio života vlastitu majku.

 

Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina na koju je optuženik M. M. osuđen prvostupanjskom presudom, u cijelosti neprimjerena stupnju njegove krivnje i težini počinjenog kaznenog djela, te da će se svrha kažnjavanja kako u smislu specijalne, tako i u smislu generalne prevencije ostvariti tek kaznom zatvora u trajanju od 8 (osam) godina na koju je osuđen u izreci ove presude, pa je stoga žalba optuženika M. M. zbog odluke o kazni u cijelosti neosnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi optuženika i državnog odvjetnika, ovaj sud je istu ispitao i sukladno odredbi čl. 476. st. 1. ZKP708, te nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti povrede kaznenog zakon na štetu optuženika.

Kako je žalbu državnog odvjetnika valjalo prihvatiti, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. rujna 2016.