Broj: Kž 767/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. Z. i dr. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04 i 84/05 - u daljnjem tekstu KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika J. Z. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 03. lipnja 2013., broj K-5/09, u sjednici vijeća održanoj 04. listopada 2016., u prisutnosti optuženika J. Z. i branitelja optuženika J. Z., Č. P., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženika J. Z., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1., 3. i 4. opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Povodom žalbe optuženika J. Z., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik J. Z. radnjama opisanim pod toč. 2. i 3. izreke prvostupanjske presude za koje je proglašen krivim, počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11).

 

III. Uslijed odluke pod I. i II. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika J. Z. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženik J. Z. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, zbog kojeg je proglašen krivim, na temelju iste zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine.

 

IV. Uslijed odluka pod I. i II., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se, na temelju članka 132. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06 – dalje ZKP/97) oštećenom trgovačkom društvu S. D. d.o.o. S. B. dosuđuje imovinskopravni zahtjev u iznosu od 681.030,19 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do isplate.

 

V. Žalba optuženika J. Z. u ostalom dijelu a žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 03. lipnja 2013., broj K-5/09 optuženik J. Z. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97 u vezi članka 61. KZ/97, opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude te zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. i 1. alineja 6. KZ/97 u vezi članka 61. KZ/97 opisano pod točkama 2. i 3. Optuženiku je za kazneno djelo iz točke 1. na temelju članka 337. stavak 4. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci a na temelju članak 292. stavak 2. KZ/97 za kazneno djelo opisano u točkama 2. i 3. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca pa je optuženik J. Z. na temelju članka 60. stavak 1. i 2c) KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Optuženik je na temelju članka. 122. stavak 1. ZKP/97 obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1., 6. i 8. ZKP/97, o čijoj visini će u skladu sa člankom 120. stavak 2. ZKP/97 biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Na temelju članka 132. stavak 2. ZKP/97 optuženiku je naloženo da oštećenom trgovačkom društvu S. D. d.o.o. S. B. naknadi štetu počinjenu kaznenim djelom pod točkama 1., 2. i 3. izreke u ukupnom iznosu od 1.888.879,64 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva u odnosu na glavnicu i sporedna potraživanja oštećenik je upućen da ih ostvaruje u parnici.

 

Istom presudom je na temelju članka 354. točka 3. ZKP/97 optuženik J. Z. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. i 1. alineja 6. KZ/97 opisano pod točkom 4. pobijane presude te kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti u pokušaju, iz članka 337. stavak 4. i 1. KZ/97 u vezi članka 33. i 35. opisano pod točkom 5. dok su u odnosu na istu točku optuženici D. Z. i A. M. oslobođeni od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporaba položaja i ovlasti u pokušaju, iz članka 337. stavak 4. i 1. KZ/97 u vezi članka 33. KZ/97.

 

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. ZKP/97, u odnosu na ova kaznena djela te optuženike D. Z. i A. M. padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Oštećenik S. D. d.o.o. S. B. je na temelju članka 132. stavak 3. ZKP/97 upućen da imovinskopravni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 874.027,63 kuna sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2004. pa do isplate ostvaruje u parnici.

 

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženik J. Z. po branitelju Č. P. odvjetniku iz Z.. Državni odvjetnik je žalbu podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude (kazneno djelo iz točke 5.) predloživši njezino ukidanje u tom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Optuženik je žalbu podnio u osuđujećem zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. i 3. ZKP/97, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni predloživši ukidanje pobijane presude u tom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U odgovoru na žalbu optuženika državni odvjetnik naveo je da tu žalbu smatra neosnovanom i predložio je njezino odbijanje.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika J. Z. i njegovog branitelja, odvjetnika Č. P. a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici vijeća bio uredno obaviješten.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana a žalba državnog odvjetnika je neosnovana.

 

U odnosu na toč. II, III, IV i V izreke ove odluke i žalbu optuženika

 

Protivno navodima optuženika J. Z. izreka pobijane presude u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkama 2. i 3. nije nerazumljiva pa time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97 na koju upire žalba. Nije u pravu optuženik kada ističe da članak 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 – u daljnjem tekstu: ZTD) ne definira u dovoljnoj mjeri inkriminirano ponašanje jer navedena odredba upućuje na primjenu tri druge odredbe ZTD-a pa je prvostupanjski sud trebao navesti koju je od te tri odredbe optuženik prekršio. Naime člankom 430. ZTD-a propisano je postupanje članova uprave s dužnom pozornosti kao i njihova odgovornost, upućujući ujedno na članke 252., 273. i 273. a ZTD-a.

 

Prvostupanjski sud je naveo kako prilikom poslovanja opisanog u točkama 2. i 3. izreke pobijane presude optuženik J. Z. nije postupao kao uzoran i savjestan gospodarstvenik u vođenju poslova jer nije primarno imao u vidu imovinske interese trgovačkog društva S. D. d.o.o. S. B., kako to propisuje članak 430. ZTD-a što je precizirano u članku 252. stavak 1. ZTD-a. Stavkom 1. tog članka je osim dužne pozornosti i odgovornosti članova uprave, propisano kad se član uprave može ekskulpirati od odgovornosti, dok ostali stavci članka 252. ZTD-a uređuju solidarnu odgovornost članova uprave za štetu (stavak 2.), osnove odgovornosti za štetu (stavak 3.), kad obveza naknade štete za članove uprave ne postoji (stavak 4.), postavljanje zahtjeva za naknadu štete (stavak 5.) te zastarijevanje zahtjeva (stavak 6.), dakle uređuju pitanja vezana za prouzročenje štete a ne sadrže odredbe o načinu vođenja poslova trgovačkog društva.

 

Nadalje, člankom 273. ZTD-a propisana je odgovornost za štetu iskorištavanjem utjecaja na člana uprave, što nije primjenjivo u konkretnom predmetu s obzirom na opis inkriminiranih radnji optuženika J. Z. i njegovo svojstvo predsjednika nadzornog odbora, a potom direktora trgovačkog društva S. D. d.o.o. Konačno u članku 273.a ZTD-a propisana je obveza postavljanja zahtjeva za naknadu štete, što također nije odlučno za definiranje protupravnog ponašanja optuženika. S obzirom na naprijed navedene sadržaje članaka ZTD-a na koje upućuje odredba članka 430. ZTD-a, nije osnovan prigovor optuženika J. Z. da je izreka presude u točkama 2. i 3. nejasna jer ne sadrži koja je od tri odredbe (članci 252., 273. i 273.a ZTD-a) prekršena inkriminiranim postupanjem optuženika J. Z.. Odgovornost je utemeljena na postupanju optuženika koje je bilo protivno postupanju savjesnog i uzornog gospodarstvenika i protivno interesima trgovačkog društva čije je bio direktor, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

Također nije u pravu optuženik J. Z. kada u žalbi tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo opisano u točkama 2. i 3. izreke pobijane presude ističući da je radio u interesu trgovačkog društva S. D. d.o.o. kada je sebi kao direktoru tog trgovačkog društva isplaćivao plaću kroz ugovore o konzalting uslugama zaključenima s trgovačkim društvom Z. i. s. d.o.o. te da isplatu trgovačkom društvu N. d. d.o.o. treba smatrati utemeljenom, neovisno od nedostatka poslovne dokumentacije. Protivno navodima žalbe optuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da između trgovačkih društava Z. i. s. d.o.o. i S. D. d.o.o. nije bio zaključen ugovor o poslovnoj suradnji u skladu sa člankom 473. ZTD-a, za što je dao jasne i uvjerljive razloge.

 

Osim toga, prvi ugovor o konzaltingu, nakon čega su uslijedili drugi, između trgovačkih društava Z. i. s. d.o.o. i S. D. d.o.o. potpisan je 20. veljače 2002. a optuženik je jedini član uprave i direktor S. D. d.o.o. postao 20. kolovoza 2002., dakle šest mjeseci nakon zaključenja tog  prvog ugovora o konzaltingu, dok je u prethodnom razdoblju od 25. veljače 2002. bio predsjednik nadzornog odbora S. D. d.o.o. Navedeno znači da mu bi mu plaća bila isplaćivana kroz ugovore o konzaltingu, kako je naveo u žalbi, i prije nego je postao direktor u trgovačkom društvu S. D. d.o.o. a kao predsjednik nadzornog odbora takva plaćanja nije smio primati jer bi bio u sukobu interesa.

 

Stoga je pravilno utvrdio prvostupanjski sud kako nije prihvatljiva obrana optuženika koju je iznio tijekom postupka da je zajedno s ostalim zaposlenicima tvrtke Z. i. s. d.o.o. pružao konzultantske usluge, koje inače nisu nikad pružene, kao niti tvrdnja da se s I. R. dogovorio da će njegov rad biti plaćen odnosno isplaćivana plaća kao direktoru, kroz inkriminirane ugovore između trgovačkih društava Z. i. s. d.o.o. u kojem je bio zaposlen i S. D. d.o.o.

 

Svjedok I. R. je iskazao kako nije čuo da bi se plaća optuženiku J. Z. isplaćivala putem navedenih ugovora, a on je inzistirao da optuženik ne prima plaću dok to ne bude opravdano boljim poslovanjem od prethodnog. Međutim, na inzistiranje pravnice A. M. (šefice pravne službe trgovačkog društva S. D. d.o.o.) da direktor ima zakonitu plaću prepustio je da ona to riješi. Činjenicu da se na temelju ugovora o konzaltingu trgovačko društvo Z. i. s. d.o.o. ispostavilo račune trgovačkom društvu S. D. d.o.o. te da su obavljene isplate, iako nikakve usluge konzultiranja nisu pružene, potvrdila je svjedokinja T. K. koja je bila na čelu financijsko knjigovodstvene službe u S. D. d.o.o.

 

Ovakav iskaz pokrjepljen je nalazom i mišljenjem vještaka knjigovodstvene struke R. P. koji je utvrdio da je trgovačko društvo S. D. d.o.o. na temelju ispostavljenih računa za konzalting usluge isplatilo trgovačkom društvu Z. i. s. d.o.o. ukupno 662.634,74 kuna, a da je uz račune izostala bilo kakva specifikacija usluga pa isplate niti nisu predstavljale plaćanje ugovorenih usluga već se može smatrati da se radilo o plaći za optuženika J. Z.. Vještak je također utvrdio da je trgovačko društvo S. D. d.o.o. po navedenim računima koristilo pretporez u iznosu od 119.491,51 kuna, međutim ti su računi istodobno knjiženi kao troškovi, što je prema mišljenju vještaka imalo za posljedicu umanjenje ostvarene dobiti. Takvo poslovanje ne može biti okarakterizirano kao postupanje uzornog i savjesnog gospodarstvenika u vođenju poslova pa je neprihvatljiva tvrdnja optuženika kako nije djelovao suprotno dobrobiti društva.

 

Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je motiv zaključenja predmetnih ugovora bio pribavljanje imovinske koristi za trgovačko društvo Z. i. s. d.o.o. čiji je optuženik jedini osnivač (od 27. listopada 2003.) jer je bio svjestan da to trgovačko društvo nije pružalo konzalting usluge trgovačkom društvu S. D. d.o.o. Nadalje, člankom 18. Izjave o osnivanju društva, bilo je određeno da će nadzorni odbor s upravom odnosno direktorom sklopiti ugovor o radu kojim će detaljnije razraditi sva prava i obveza člana uprave te će uz suglasnost (jedinog) člana društva (R. i. Z. d.o.o. iz S. N.) utvrditi visinu naknade za rad uprave. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da radi isplate naknade za rad optuženika u trgovačkom društvu S. D. d.o.o., nije bilo potrebno zaključivati inkriminirane ugovore, nego je optuženik kao direktor koristio svoj dominantni položaj radi izvlačenje materijalnih sredstava iz S. D. d.o.o. za korist obiteljskog trgovačkog društva Z. i. s. d.o.o. (a posljedično i za sebe) iako sa S. D. d.o.o. nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu.

 

Neosnovano optuženik J. Z. osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o neutemeljenoj isplati 18.395,45 kuna od strane trgovačkog društva S. D. d.o.o. trgovačkom društvu N. d. d.o.o., sa ciljem pribavljanja nepripadne imovinske koristi tom društvu u kojem je direktor bio njegov poznanik, za konzalting uslugu koja nikad nije obavljena. Naime, utvrđeno je da u trgovačko društvo S. D. d.o.o. račun N. d. d.o.o. nije zaprimljen a niti je bilo poznato na kakve bi se to konzalting usluge mogao odnositi. Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje T. K., voditeljice knjigovodstvene službe u trgovačkom društvu S. D. d.o.o. koja je navela da račun trgovačkog društva N. d. d.o.o. nije bio zaprimljen redovnim putem, odnosno poštom niti je bio uveden u knjigu ulaznih računa niti a evidentiran brojem, što je bio uobičajeni način postupanja s računima te da joj ništa nije poznato o konzultantskim uslugama koje je N. d. d.o.o pružalo trgovačkom društvu S. D. d.o.o.

 

Osim toga o tom navodnom poslovnom odnosu nema pisanog ugovora, niti neke druge dokumentacije koja bi vjerodostojno posvjedočila o bitnim elementima ugovornog odnosa, vrsti usluge, posebice cijeni, kako je to pravilno istaknuo prvostupanjski sud, navodeći da kartica izuzeta iz poslovne dokumentacije N. d. d.o.o. za trgovačko društvo S. D. d.o.o. kao kupca, o jednoj ranijoj isplati računa od 3.050,00 kuna, ne predstavlja takav dokaz. Međutim time nije dovedeno u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ovo inkriminirano djelo.

 

Pogrešno optuženik tumači da je prvostupanjski sud bio u sumnji o ostvarenju svih bitnih obilježja inkriminiranog djela i to na temelju navoda iz pobijane presude kako poslovna povezanost i osobno poznanstvo optuženika J. Z. i pok. M. J. (direktora trgovačkog društva N. d. d.o.o.), ostavlja mogućnosti različitim tvrdnjama. Prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge za utvrđenja da je trgovačkom društvu N. d. d.o.o. isplaćeno 18.395,45 kuna bez osnove jer ne postoji bilo kakva dokumentacija koje bi ovu isplatu potkrijepila. "Različnost tvrdnji" odnosi se na više mogućih načina kako se kartica za trgovačko društvo S. D. d.o.o. kao kupca našla u registratoru odnosno među dokumentacijom trgovačkog društva N. d. d.o.o., koju je priložio optuženik.

 

Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da radnje inkriminirane u točkama 2. i 3. izreke presude, s obzirom na namjeru optuženika kao odgovorne osobe, način izvršenja – nalaganje isplata za usluge za koje je znao da nisu izvršene i vremensku povezanost predstavljaju jedinstvenu cjelinu i čine jedno produljeno kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. i 1. alineja 6. u vezi čl. 61. KZ/97. Optuženik je, dakle kao odgovorna osoba u pravnoj osobi grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom te pravne osobe, postupivši protivno članku 430. stavak 1. ZTD-a u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi i to za obiteljsko trgovačko društvo čiji je jedini osnivač, znatne imovinske koristi u iznosu od 662.634,74 kuna, a za trgovačko društvo N. d. d.o.o. u iznosu od 18.395,45 kuna, znajući da konzalting usluge nikad nisu obavljene.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da radnje inkriminirane u točkama 2. i 3. izreke presude imaju svoj pravni kontinuitet u KZ/11 i da su kažnjive po članku 246. stavak 2. u vezi članka 52. KZ/11, kao kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju, za koje djelo je propisana stroža kazna.

 

Međutim, prilikom ocjene koji je zakon blaži propušteno je cijeniti pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. prema kojem je neodređena vrijednost "znatna imovinska korist" odnosno "znatna šteta" iz članka 246. stavak 2. KZ/11 definirana u iznosu koji prelazi 60.000,00 kuna, dok je kod kaznenog djela iz članka 292. KZ/97 za ostvarenje kvalificiranog oblika tog djela iz stavka 2. KZ/97 imovinska korist morala prelaziti 30.000 kuna, zbog čega je odredba članka 246. stavak 2. KZ/11 nedvojbeno blaža. Naime, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a sada sadržano i u čl. 87. KZ/11, za ostvarenje težeg oblika osnovnog kaznenog djela potrebna je veća kriminalna količina koja se očituje u iznosu znatne imovinske koristi iznad 60.000,00 kuna, što je u ovom predmetu slučaj. Stoga je ovaj sud radnje inkriminirane u točkama 2. i 3. pobijane presude pravno označio kao kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11, s obzirom da postoji pravni kontinuitet a KZ/11 je blaži zakon.

 

Međutim optuženik J. Z. je u pravu kada u žalbi tvrdi da je s obzirom na utvrđene okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne, izrečena kazna zatvora prestroga. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio otegotne i olakotne okolnosti u koje treba ubrojiti i zdravstveno stanje optuženika, no nije u dovoljnoj mjeri cijenio da brojnost i priroda olakotnih okolnosti, a posebno činjenica ranijeg besprijekornog ponašanja optuženika pretežu nad otegotnim okolnostima. Naime optuženik je nekažnjavana osoba, sudionik Domovinskog rata i odlikovan, što ukazuje na njegovo pozitivno socijalno funkcioniranje. Stoga je za kazneno djelo iz točaka 2. i 3. izreke pobijane presude optuženik osuđen na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11 na najmanju zakonom propisanu mjeru kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Ova je kazna zatvora upravo primjerena za izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te za utjecaj na optuženika a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Osim toga optuženik neće na dulje vrijeme biti udaljen iz svakodnevnog života što će mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo nakon izdržavanja kazne i život u skladu sa zakonom.

 

Slijedom prednje odluke a s obzirom da je na temelju provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da je optuženik J. Z. kao direktor, odgovoran za štetu u skladu s odredbama članaka 430. stavak 1. u vezi članka 252. i 273. ZTD-a prouzročenu trgovačkom društvu S. D. d.o.o. kaznenim djelom opisanim u točki 2. od 662.634,74 kuna i u točki 3. od 18.395,45 kuna to je oštećeniku dosuđen ukupan iznos od 681.030,19 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do isplate, na temelju postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva.

 

U odnosu na toč. V. izreke ove odluke i žalbu državnog odvjetnika.

 

Državni odvjetnik nije u pravu kad tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na točku 5. izreke pobijane presude tako što je izvedene dokaze pogrešno ocijenio i na takvoj ocjeni temeljio svoje zaključke. Protivno navodima žalbe, državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio nesporne činjenice da je optuženica A. M. imenovana za članicu uprave odnosno direktoricu trgovačkog društva S. D. d.o.o. 10. veljače 2005. no da je plaća optuženici isplaćivana na temelju ugovora o menadžmentu od 01. rujna 2004. kada je postala pomoćnica glavnog direktora za administraciju. Također je nesporno da je optuženica sazvala sjednicu nadzornog odbora, za što je kao direktorica imala ovlasti za 05. svibnja 2005. Na toj sjednici je između ostalih odluka koje nisu osporavane, donesena i odluka o njezinoj plaći kao direktorice, što je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka, poziva na sjednicu nadzornog odbora te prihvaćanjem obrana optuženika, pravilno utvrdio i za takvo utvrđenje dao jasne i valjane razloge. Posebno je prvostupanjski sud opravdano istaknuo iskaz nezainteresirane svjedokinje J. V. kako je optuženica došla raspoložena sa sjednice i rekla da joj je plaća povećana, no odluka o plaći nije došla u računovodstvo, već je optuženica čekala da s njom upozna I. R.. Naime, iskaz ove svjedokinje je bitan za ocjenu subjektivnog elementa inkriminiranog djela na strani optuženice, kako je to navedeno i u pobijanoj presudi.

 

Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nema osnova za osporavanje odluke nadzornog odbora o plaći optuženice koja je na temelju te odluku, sačinila predmetni ugovor, uključujući i odredbu o otpremnini koja je uobičajeni dio ugovora o menadžmentu člana uprave, a bila je propisana i Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 i 137/14) te ga je u skladu sa svojim ovlastima potpisala kao i optuženik D. Z., predsjednik nadzornog odbora koji je zastupao društvo prema upravi, nakon što je, kako je naveo, izvršio uvid u zapisnik sa sjednice nadzornog odbora. Dakle, optuženik D. Z. ugovor nije potpisao na nagovor i traženje svojeg oca optuženika J. Z., kojemu je bilo stavljeno na teret poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti u pokušaju, iz članka 337. stavak 4. i 1. u vezi članka 33. i članka 35. KZ/97, iako za tu optužbu nisu bili prezentirani dokazi nego je bila utemeljena samo na činjenici da je optuženik J. Z. bio prisutan, po punomoći svojeg sina, na sjednici nadzornog odbora kada je odlučivano o plaći optuženice A. M..

 

Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 5) izreke prvostupanjske presude i optuženike J. i D. Z., te opt. A. M. nije mogla biti prihvaćena.

 

U odnosu na toč. I. izreke ove odluke i žalbu optuženika.

 

Optuženik J. Z. u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/11 navodeći da su razlozi iz obrazloženja pobijane presude u odnosu na točku 1. proturječni i nejasni u pogledu izostanka odobrenja skupštine trgovačkog društva S. D. d.o.o. za poduzimanje radnji opisanih u toj točki, te u odnosu na alineju 4. točke 1. da su razlozi proturječni izreci presude a u odnosu na alineju 8. da je izreka proturječna sama sebi te da su i razlozi presude proturječni. Također je istaknuta i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz stavka 3. članka 367. ZKP/97 u odnosu na alineju 8. točka 1. iz izreke pobijane presude jer obrazloženje presude ne sadrži ocjenu proturječnih dokaza.

 

Optuženik je u pravu kad tvrdi da nije jasno na čemu prvostupanjski sud temelji utvrđenje da je optuženik za radnje opisane u točki 1. pobijane presude trebao imati odobrenje skupštine trgovačkog društva, jer se prvostupanjski sud u obrazloženju poziva na odredbe ZTD-a ne dajući razloge o tome na koji način su citirane odredbe primjenjive u konkretnom slučaju. Dakle, ova okolnost je ostala nejasna upravo zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama, što suštinski ističe i optuženik u svojoj žalbi. Nedostatak ocjene proturječnosti dokaza također predstavlja izostanak razloga o odlučnim činjenicama, što predstavlja žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz točke 11. stavak 1. članka 367. ZKP/97 a ne iz stavka 3. istog članka. Naime, povreda iz članka 367. stavak 3. ZKP/97 ostvarena je ako sud pri pripremanju glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona ili na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, što ovdje nije slučaj.

 

Također je osnovan prigovor proturječja izreke presude u alineji 8. točke 1., kako je to istaknuto u žalbi, jer se za vozilo M. navodi da je "u vlasništvu tvrtke R. i. Z. d.o.o." a da je plaćanjem održavanja tog vozila optuženik za sebe pribavio korist.

 

Navedene apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka predstavljaju neoborivu pretpostavku da su štetno utjecale na presudu, odnosno na njezin sadržaj zbog čega se u situaciji kada su ostvarene, sadržaj presude ne preispituje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, pravilnom primjenom zakonskih odredbi te će provesti sve već provedene dokaze koji se odnose na kazneno djelo iz točke 1. pobijane presude, a po potrebi i nove, koje će podrobno analizirati i ocijeniti te će na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izvesti valjane zaključke i donijeti novu na zakonu osnovanu presudu. Pri tom prvostupanjski sud treba imati u vidu odredbe Izjave o osnivanju trgovačkog društva S. D. d.o.o., s izmjenom iz 2003. i to prije svega članka 31. kojim je određena nadležnost skupštine te u vezi s tim i članka 441. ZTD-a kao i činjenicu iz kojih stavki trgovačkog društva S. D. d.o.o. su bile izvršenje sporne isplate iz točke 1. pobijane presude.

 

Naime, skupština kao organ društva s ograničenom odgovornosti nadležna je u skladu s navedenom odredbom ZTD-a za odluke o financijskim izvješćima društva, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanju gubitka, zahtjevu za uplatama temeljnih uloga, imenovanju i opozivu članova uprave, izboru i opozivu članova nadzornog odbora ako ga društvo ima, podjeli i povlačenju poslovnih udjela, davanju prokure za sva poduzeća, mjerama za ispitivanje i nadzor nad vođenjem poslova, izmjeni društvenog ugovora, postavljanju zahtjeva za naknadu štete koje društvo može imati protiv članova uprave i nadzornog odbora i zamjenika članova uprave te o imenovanju zastupnika u sudskom postupku ako društvo ne mogu zastupati članovi uprave ni nadzorni odbor, a nadležnost se može proširiti društvenim ugovorom odnosno izjavom o osnivanju koja zamjenjuje ugovor.

 

Također treba obratiti pažnju, s obzirom na navode optuženika u obrani i žalbi, na članak 29. Izjave o osnivanju kojim su uređene ovlasti nadzornog odbora kao organa trgovačkog društva S. D. d.o.o., a u pogledu odobravanja kredita članovima uprave društva (posebno vezano za alineje 1. – 3. točke 1. izreke pobijane presude) i članak 249. stavak 1. ZTD-a. Naime, ovim je člankom određeno da društvo može dati kredit članovima samo na temelju odluke nadzornoga odbora. Odluka se može odnositi samo na određene ugovore o kreditu ili vrste kredita a ugovor o kreditu mora se sklopiti najkasnije tri mjeseca od dana donošenja odluke kojom se kredit odobrava. U odluci moraju se odrediti kamate i otplata kredita. Kreditom se smatraju i druge pravne radnje koje se u gospodarskome smislu mogu s njime izjednačiti.

 

Slijedom navedenog je, na temelju članka 387., članka 388. stavak 1. i čl. 390. st. 1. ZKP/98 odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 04. listopada 2016.