Broj: Kž 417/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 11. svibnja 2015. broj K-6/15, u sjednici održanoj 6. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog A. B., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi A. B. djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod točkom 1. izreke, počinio kazneno djelo protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11).

 

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog A. B., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženom A. B. za kazneno djelo iz članka 158. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11 za koje je sada proglašen krivim, na temelju članka 158. stavka 5. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, dok se prihvaćaju od strane prvostupanjskog suda utvrđene kazne za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11 (točka 2. izreke) u trajanju od 5 (pet) godina te za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11 (točka 4. izreke) u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se optuženi A. B. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavak 1. i stavak 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. listopada 2014. pa nadalje.

 

III. U ostalom se dijelu žalba optuženog A. B. te žalba državnog odvjetnika odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

IV. U odnosu na odbijajući dio presude (djelo iz točke 3. izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, pod točkom I/ izreke, temeljem članka 452. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12. 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), odbijena je optužba protiv optuženika A. B. da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11.

 

Istom presudom, u točki II/ izreke, proglašen je krivim optuženik A. B. da bi pod točkom 1. počinio kazneno djelo, teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, pod točkom 2. da bi počinio kazneno djelo, teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i 6., u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, te pod točkom 4. da bi počinio kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari, iz članka 331. stavak 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1(jedne) godine, pa je temeljem članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu je temeljem članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. listopada 2014. pa nadalje.

 

Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. ZKP/08, optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka, a o visini troškova odlučit će se posebnim rješenjem.

 

Protiv osuđujućeg dijela te presude žali se optuženik A. B. putem svog branitelja B. K. odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te da se temeljem članka 475. stavak 2. ZKP/08 obrana obavijesti o datumu održavanja javne sjednice drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, no unatoč uredno pozvanih branitelja i optuženika isti nisu pristupili na sjednicu vijeća.

 

Protiv osuđujućeg dijela presude žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Odgovor na žalbu optuženika, podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana te u tom dijelu potvrdi prvostupanjska presuda, osim u dijelu odluke o kazni sukladno prijedlogu žalbe državnog odvjetnika.

 

U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika A. B. djelomično je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada u svojoj žalbi ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, jer su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni izreci i dijelom ili potpuno nejasni, sud nije izložio sažetke iskaza ispitanih svjedoka, te nije izvodio zaključke iz iskaza i ocjenjivao njihovu vjerodostojnost, pa nije jasno na kojim izvedenim dokazima sud temelji svoj zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženika, ovaj sud istu je ispitao i sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, te je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba kazneno postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

Stoga je ovaj žalbeni osnov razmatran u okviru istaknutog žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim i u odnosu na ove prigovore žalbe, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika A. B. za terećena kaznena djela.

 

Naime, unatoč tome što ovaj žalitelj smatra da nema niti jednog materijalnog dokaza koji bi upućivao na optuženika kao počinitelja kaznenih djela, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je upravo iskaz oštećenice V. B. koja je tijekom cijelog postupka decidirano i okolnosno opisivala vrijeme, mjesta i načine na koje je očuh A. B. nad njom vršio seksualna zlostavljanja, a što su u svojim iskazima potvrdili i majka K. B. kao i mlt. A. i A. B., biološka djeca optuženika, dostatan da se na nedvojben način utvrdi da je optuženik počinitelj terećenih kaznenih djela.

 

Kada se pri tome imaju u vidu nalazi i mišljenja vještaka psihologijske kao i psihijatrijske struke koji su opservirali oštećenicu V. B. te iznijeli zaključke da je ista sposobna vjerodostojno iskazivati o svemu proživljenom, tada je ocjena i ovoga suda da je pravilno prvostupanjski sud ocjenom i analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj svezi, izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika.

 

Pri tome treba imati u vidu da je prvostupanjski sud izveo sve dokaze predložene od strane obrane, te da se niti u žalbi ne navodi potreba za izvođenjem nekih drugih dokaza, pri čemu skretanje pozornosti žalitelja na navodni događaj iz ranijeg perioda života oštećenice u kojem je također bila seksualno zlostavljana od strane drugih osoba, nije od relevantnog utjecaja na zaključivanje o kaznenoj odgovornosti optuženika u predmetnom kaznenom postupku.

 

Nasuprot tome, a ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika i optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske istu je ispitao sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08, te je našao da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Naime, dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon (KZ/11) koji je u svojoj odredbi članka 3. stavak 2. KZ/11 propisao da, ukoliko se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja.

 

U istoj zakonskoj odredbi ali u stavku 3. KZ/11 propisano je ako se u slučajevima iz stavka 2. članka 3. KZ/11 izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja.

 

U konkretnom slučaju, kazneno djelo opisao pod točkom 1 izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, počinjeno je u vremenskom periodu od 2000. do 13. svibnja 2009. dakle za vrijeme važenja Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), pa imajući u vidu činjenični opis kaznenog djela opisanog pod točkom 1, to bi djelo odgovaralo kaznenom djelu spolnog odnošaja s djetetom iz članka 192. stavak 2. KZ/97, čijim je zakonskim opisom propisano da, "tko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolu radnju s djetetom ili s nemoćnim djetetom, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog zatvora."

 

Prema tome, evidentno je da u vrijeme počinjenja tog kaznenog djela zakon nije propisivao kvalifikatorne okolnosti koje bi se očitovale u tome da je djelo počinjeno od strane bliske osobe i osobe s kojom dijete živi u zajedničkom kućanstvu.

 

Zbog toga se pri ocjeni pravnog kontinuiteta u smislu članka 3. stavak 3. KZ/11, navedene okolnosti niti hipotetski ne mogu razmatrati kroz ostvarenje obilježja teškog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. KZ/11, na način kako to čini prvostupanjski sud, već isključivo u kontekstu kaznenog djela iz članka 158. stavak 5. KZ/11 u odnosu na koje mogu imati samo značaj otegotnih okolnosti.

 

Uvažavajući naprijed navedene argumente, ovaj sud je preinačio u pravnoj oznaci djelo opisno pod točkom 1 pobijane presude, te djelo označio kao kazneno djelo spolne zloporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 5. u vezi stavka 1. KZ/11, koje je zbog svog raspona zapriječene kazne od tri do petnaest godina, svakako blaže za počinitelja od kaznenog djela iz članka 192. stavak 2. KZ/97.

 

Slijedom navedenog, a uvažavajući sve po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne i otegotne okolnosti u odnosu na optuženika A. B. i njegovo djelo, ovaj sud je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika zbog odluke o kazni, te uslijed primjene blažeg zakona, preinačio prvostupanjsku presudu i u odluci o kazni za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke, te optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, dok je za kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. KZ/11 opisano u točkom 2 izreke pobijane presude prihvatio kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za kazneno djelo iz članka 331. stavak 1. KZ/11 opisano u točkom 4 izreke, prihvatio kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a zatim temeljem članka 51. stavak 1. i stavak 2. KZ/11, optuženika A. B. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

 

Uslijed ovakve odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je neosnovana, obzirom da otegotne okolnosti koje ovaj žalitelj ističe u svojoj žalbi, kraj ovakvog stanja stvari nisu mogle biti od relevantnog utjecaja na donošenje drugačije odluke.

 

Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. listopad 2016.