Broj: Kž 345/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. H., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. siječnja 2014., broj K-12/12, u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2016. u prisutnosti branitelja optuženika, D. V., odvjetnika iz B.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče se da je optuženik D. H. radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, a koje su bile označene kao kazneno djelo iz članak 337. stavak 4. KZ/97 počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu KZ/11).

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženik D. H. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11, na temelju iste odredbe i uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i u cijelosti žalba optuženika D. H. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u suda u Bjelovaru od 27. siječnja 2014., broj K-12/12 optuženik D. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1. i 4. KZ/97. Na temelju iste odredbe uz primjenu članka 57. stavak 2. i 4. točka b) KZ/97 osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci

 

Na temelju članka 82. KZ/97 od optuženika je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 40.000 eura, a koji iznos je dužan isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju eura kod Hrvatske narodne banke na dan isplate u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude.

 

Oštećenici V. Š. je na temelju članka 132. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u daljnjem tekstu – ZKP/97) dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 34.000 Eura u kunskoj protuvrijednosti Eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Optuženik je dužan nadoknaditi trošak kaznenog postupka oštećenici V. Š. u iznosu od 12.500,00 kuna te sudu iznos od 500,00 kuna na ime paušala na temelju članka 122. ZKP/97.

 

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te je predložio preinačenje presude u pravnoj oznaci kaznenog djela i izricanje strože kazne a podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovno suđenje i odluku. Optuženik D. H. je žalbu podnio iz svih žalbenih osnova predloživši ukidanje pobijane presude i vraćanje na ponovno suđenje a podredno njezino preinačenje na način da bude oslobođen od kaznene odgovornosti.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13, 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje.

 

Žalbe državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženika D. H. je neosnovana.

 

Na žalbu državnog odvjetnika, osim zbog odluke o kazni

 

U pravu je državni odvjetnik kada ističe da je prvostupanjski sud, utvrdivši pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 s kaznenim djelom iz članka 246. KZ/11, povrijedio odredbe kaznenog zakona time što je primijenio KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela. Naime, iako su zakonski okviri zapriječene kazne i za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/79 i za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11 isti (kazna zatvora od jedne do deset godina), cijeneći pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. o neodređenim vrijednostima, koje je prihvaćeno i u KZ/11 i prema kojem je neodređena vrijednost "znatna imovinska korist" odnosno "znatna šteta" iz članka 246. stavak 2. KZ/11 definirana u iznosu koji prelazi 60.000,00 kuna, dok je kod kaznenog djela iz članka 337. KZ/97 za ostvarenje kvalificiranog oblika tog djela iz stavka 4. KZ/97 imovinska korist morala prelaziti 30.000 kuna, odredba članka 246. stavak 2. KZ/11 je nedvojbeno blaža. Stoga je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci inkriminiranog djela i optuženika osudio za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11.

 

Međutim, prigovor proturječnosti presude nije osnovan. Navod iz pobijane presude kako više ne postoji kazneno djelo zlouporaba položaja i ovlasti (članak 337. KZ/97) ne treba shvatiti u doslovnom smislu, odnosno na način kako pribavljanje koristi ili prouzročenje štete korištenjem položaja ili ovlasti odnosno prekoračenjem ovlasti ili propuštanjem obavljanja dužnosti nisu više kažnjivi. KZ/11 zaista ne sadrži kazneno djelo koje nosi naziv zlouporaba položaja i ovlasti (članka 337. KZ/97), međutim radnje izvršenja ovog kaznenog djela obuhvaćene su radnjama kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. (povreda dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, pribavljanje sebi ili drugoj osobi protupravne imovinske koristi), što je pravilno zaključio prvostupanjski sud utvrdivši postojanje pravnog kontinuiteta između ta dva kaznena djela. Prema tome, kazneni zakon nije povrijeđen a način da kazneno djelo ne postoji, pa žalba državnog odvjetnika u ovom dijelu i žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije osnovana.

 

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Nije u pravu optuženik kada ističe da izostaju razlozi o odlučnim činjenicama a oni koji su izneseni da su nejasni i nepotpuni. Vezano za pravnu oznaku inkriminiranog djela i pravni kontinuitet, optuženika se upućuje na naprijed navedeni dio obrazloženja u odnosu na žalbu državnog odvjetnika. Nadalje, neosnovano optuženik prigovara kako u pobijanoj presudi nije obrazloženo njegovo svojstvo kao odgovorne osobe. Iz činjenice da je optuženik bio direktor trgovačkog društva U. d.o.o. iz B. za što je i proglašen krivim, proizlazi njegovo svojstvo odgovorne osobe te je kao osoba koja zastupa to trgovačko društvo naveden u ugovoru o prodaji spornog stana zaključenom s oštećenicom Z. G. kao i u ugovoru o posredovanju u prodaji (iste) nekretnine zaključenom s trgovačkim društvom M. –. N. d.o.o. iz B.. Osim toga, optuženik je bio upisan u sudski registar Trgovačkog suda u Bjelovaru kao direktor trgovačkog društva U. d.o.o., koji zastupa društvo slijedom čega njegovo svojstvo odgovorne osobe nije upitno, pa tako niti njegova dužnost zaštite imovinskih interesa trgovačkog društva u kojem je bio direktor.

 

Optuženik je u potpunosti u krivu kada tvrdi da on uopće ne može biti počinitelj inkriminiranog djela jer osim što je direktor trgovačkog društva U. d.o.o. ujedno je i jedini osnivač tog trgovačkog društva pa zbog te činjenice nije niti mogao izvršiti zlouporabu položaja ili ovlasti jer postoji funkcionalno i imovinsko jedinstvo između njega kao fizičke osobe i trgovačkog društva kao pravne osobe. Protivno navodima optuženika, trgovačko društvo ima pravnu osobnost i vlastitu imovinu kojom odgovara za svoje obveze a koja je različita od imovine osnivača odnosno člana društva. Član društva nije vlasnik niti društva niti imovine društva kako to pogrešno smatra optuženik, a pogotovo to nije direktor kao član uprave trgovačkog društva pa imovinom društva ne može raspolagati kao svojom već tako da svim potrebnim mjerama osigura likvidnost i solventnost društva. Osim toga treba naglasiti da je u izvodu iz sudskog registra Trgovačkog suda u Bjelovaru (list 23 spisa) kao jedini osnivač i član trgovačkog društva U. d.o.o. upisana J. H., a ne optuženik.

 

Nije u pravu optuženik kada navodi da je pribavljanje protupravne imovinske koristi člankom 246. KZ/11 propisano kao posljedica kaznenog djela a ne kao namjera. Naime, povreda zaštite interesa trgovačkog društva ne predstavlja sama sebi svrhu već upravo ta povreda odražava namjeru počinitelja da protupravnim radnjama pribavi sebi (ili drugoj osobi) imovinsku korist koja mu ne pripada. Slijedom navedenog neosnovan je prigovor optuženika kako nije obrazloženo postojanje namjere, čime ustvari osporava i činjeničan utvrđenja, naročito kad se imaju u vidu inkriminacije odnosno da je optuženik kao direktor U. d.o.o. zaključio ugovor o prodaji stana a kupovninu dobivenu za sporni stan nije položio na žiro-račun trgovačkog društva već ga je iskoristio za svoje potrebe. Za odgovornost optuženika nije odlučna činjenica što je između njega i M. C. postojao obvezno-pravni odnos s osnova pozajmice novca kojim je optuženik kako navodi u žalbi, financirao gradnju objekta. Naprijed je već istaknuto kako trgovačko društvo U. d.o.o. kao pravna osoba ima vlastitu imovinu, dio koje je bio i sporni stan kojeg je optuženik kao direktor tog društva prodao (Z. G.) a novac od prodaje nije uplaćen na žiro-račun društva, dakle nije postao dio imovine društva, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa je slijedom toga U. d.o.o. za navedeni iznos bio oštećen. O postojanju bilo kakvog obvezno-pravnog odnosa trgovačkog društva U. d.o.o. s M. C. odnosno o pozajmici novca društvu ne postoji nikakav trag niti je o tome ikada bilo riječi, pa bi dakle eventualna pozajmica koju optuženik spominje u žalbi predstavljala njegovu osobnu pozajmicu koju nije smio podmiriti imovinom trgovačkog društva. Stoga ni činjenica koju optuženik ističe u žalbi kako je kupoprodajni ugovor za sporni stan zaključen između U. d.o.o. i L. C. raskinut prije prodaje tog stana Z. G., koju je kao kupca pronašao M. C., nije od utjecaja na odgovornost optuženika za inkriminirano djelo. Naprotiv, raskidom ugovora između U. d.o.o. i L. C. sporni stan ponovno je postao imovina trgovačkog društva za čije raspolaganje je bio odgovoran optuženik kao direktor.

 

Iz istih je razloga neosnovano optuženikovo osporavanje odgovornosti za prodaju istog spornog stana V. Š.. Osim što postojanje obvezno-pravnog odnosa s osnova pozajmice novca između M. C. i optuženika nije odlučno za njegovu odgovornost, kako je to već naprijed navedeno, tvrdnje u žalbi su u nesuglasju s dokumentacijom u spisu. Naime, prodaja spornog stana V. Š. obavljena je posredstvom trgovačkog društva M. –. N. d.o.o. iz B., s kojim je optuženik kao direktor koji zastupa trgovačko društvo U. d.o.o zaključio ugovor o posredovanju pri prodaji nekretnine (list 76 spisa) upravo za taj stan, a ne kako on to tvrdi da nije imao nikakvu aktivnu ulogu u kupoprodaji, već samo svojstvo formalnog prodavatelja. Potrebno je i ovdje, još jednom naglasiti da optuženik nije imao niti je uopće mogao imati ulogu prodavatelja jer je sporni stan vlasništvo U. d.o.o. Konačno niti novac koji je ostvaren prodajom stana V. Š. nije uplaćen na žiro-račun trgovačkog društva.

 

Promašen je prigovor optuženika o presuđenoj stvari vezan uz imovinsko pravni zahtjev dosuđen oštećnici V. Š.. Prije svega u predmetu koji je vođen pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod brojem P-1207/11, nije donesena presuda u odnosu na optuženika D. H. već je dana 18. studenog 2011., na temelju članka 215.b stavak 1. Zakona o parničnom postupku doneseno rješenje o obustavi parničnog postupka u odnosu na tuženika U. d.o.o., jer je to trgovačko društvo brisano iz sudskog registra. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1879/10 od 11. kolovoza 2011. odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na optuženika jer je utvrđeno da on kao direktor trgovačkog društva U. d.o.o nije pasivno legitimiran za isplatu novca koji je oštećenica platila kao cijenu stana na temelju predugovora o gradnji i prodaji stana od 13. srpnja 2008. zaključenog s U. d.o.o., a u kojem optuženik nije bio ugovorna strana nego je zastupao trgovačko društvo čiji je bio direktor. Međutim, odgovornost optuženika za isplatu imovinsko pravnog zahtjeva u ovom postupku ne temelji se na kupoprodajnom ugovoru (odnosno kršenju njegovih odredbi) niti na obvezno-pravnoj osnovi koja je za trgovačko društvo U. d.o.o. postojala na temelju ugovora, nego na kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo na temelju kojeg je imovinskopravni zahtjev nastao, kako je to navedeno u članku 153. stavak 1. ZKP/08. Nije sporno da je osobno optuženiku za kupnju stana na temelju predugovora isplaćen iznos od 34.000,00 eura, što optuženik niti ne poriče, te da ovaj novac nije uplaćen na žiro-račun trgovačkog društva U. d.o.o. koje je u predugovoru označeni kao prodavatelj stana. Dakle, navedeni novac nije evidentiran kao imovina trgovačkog društva nego ga je optuženik, koristeći svoj položaj direktora protupravno prisvojio. Kako oštećenica V. Š. nije mogla ostvariti vlasništvo nad stanom za koji je dan novac jer je za taj stan Z. G. (raniji kupac) sudskim putem ishodila izdavanje tabularne isprave, a trgovačko društvo U. d.o.o., koje je u međuvremenu prestalo postojati, uskraćeno je za iznos koji je plaćen kao kupovnina upravo uslijed radnji optuženika, time je povrijeđeno imovinsko pravo V. Š. pa je njezin imovinsko-pravni zahtjev prema optuženiku osnovan. U kontekstu navedenog proboj pravne osobnosti nije odlučan.

 

Neosnovano optuženik dovodi u pitanje potpunost utvrđenog činjeničnog stanja time što prvostupanjski sud nije izvršio uvid u spis državnog odvjetništva povodom kaznene prijave protiv M. C.. Već je naprijed navedeno da za kaznenu odgovornost optuženika nije odlučna činjenica postojanja obvezno-pravnog odnosa prema M. C. s osnova pozajmice novca niti eventualne lihvarske kamate utemeljene na toj pozajmici, za što su već dani razlozi koji ovdje neće biti ponavljani.

 

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je kazna preblaga te ne može postići svrhu kažnjavanja. Naime, odredbom članka 47. KZ/11 o odmjeravanju kazne propisano je da će pri izboru vrste i mjere kazne sud cijeniti između ostalog prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike, što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno i učinio. Također kazna ovisi i o jačini ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra te pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno, za koje državni odvjetnik pogrešno smatra da predstavljaju visoki stupanj kriminalne volje i veliki intenzitet kriminalnog ponašanja. Okolnosti inkriminiranog djela ne sadrže elemente koji potkrepljuju takvo mišljenje državnog odvjetnika jer nije navedeno a niti utvrđeno da bi niti eventualno na koji način optuženik iskoristio povjerenje oštećenica niti čime su to bile dovedene u težak položaj. Što se tiče iznosa pribavljene koristi, presudu treba promatrati kao cjelinu tako da oduzimanje protupravno pribavljene koristi također predstavlja dio kaznene sankcije i doprinosi primjerenoj društvenoj osudi počinjenog kaznenog djela. Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir obiteljske obveze optuženika s obzirom na tešku materijalnu situaciju, što je cijenio olakotnim a ranija uvjetna osuda nije izrečena zbog istovrsnog kaznenog djela, stoga ne predstavlja tako značajnu otegotnu okolnost. Stoga kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci primjenom odredbe o ublažavanju i ovaj sud smatra primjerenom težini počinjenog kaznenog djela i podobnom za individualne i generalne svrhe kažnjavanja. Slijedom izmjene pravne oznake inkriminiranog djela, ovaj sud je i kaznu zatvora optuženiku izrekao na temelju iste zakonske odredbe iz članka 246. stavak 2. KZ/11.

 

Optuženik u žalbi nije naveo razloge kojima pobija prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni, iako je tu žalbenu osnovu naznačio u žalbi pa je ovaj sud o osnovanosti kazne razmatrao u kontekstu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na temelju čl. 478. ZKP/08. Kako je već navedeno u odnosu na žalbu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti značajne za kaznu zatvora koju je odmjerio u primjerenom trajanju te će ovakvom kaznom biti postignuta svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena kakva druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti niti da je na drugi način povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Stoga je na temelju članka 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. listopada 2016.