Broj: Kž 518/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. K. zbog kaznenih djela iz članka 230. stavak 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. srpnja 2016., broj K-49/16, u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika S. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 20. srpnja 2016., broj K-49/16 optuženik S. K. proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv imovine razbojništava iz članka 230. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, opisanih pod točkama 1. i 2. i teške krađe u pokušaju iz članka 229. stavak 1. točka 1. u vezi članka 228. stavak 1. i članka 34. KZ/11 opisanog pod točkom 3. te zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 1. KZ/11 opisanog pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude. Za kaznena djela razbojništava na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11 utvrđene su mu kazne zatvora o trajanju od po četiri godine, a za kazneno djelo pokušaja teške krađe utvrđena je na temelju članka 229. stavak 1. točka 1. u vezi članka 34. KZ/11 kazna zatvora u trajanju jedne godine te na temelju članka 136. stavak 1. KZ/11 za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, kazna zatvora u trajanju jedne godine pa je na temelju članka 51. stavak 2. KZ/11 optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina.

 

U izrečenu je kaznu zatvora, na temelju odredbe članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode od uhićenja 29. veljače 2016. pa nadalje.

 

Optuženiku je na temelju članka 69. stavak 1. KZ/11 izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga koja na temelju stavka 4. istog članka može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 (tri) godine.

 

Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati trgovačkom društvu E.-G. d.o.o., Z. iznos od 1.037,00 kuna, a trgovačkom društvu P. i S. d.o.o., Z., OIB: … , MB: … iznos od 2.748,75 kuna.

 

Optuženik je obvezan na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08 za psihijatrijsko-psihologijskog vještačenje u iznosu 5.363,20 kuna i troškove paušala u iznosu 500,00 kuna, kao i troškove nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja o čijoj visini će u skladu sa člankom 148. stavak 4. ZKP/08 biti doneseno posebno rješenje kad se o njima pribave podaci.

 

Protiv ove presude pravodobno su podnijeli žalbe zbog odluke o kazni državni odvjetnik i optuženik po braniteljici po službenoj dužnosti M. G. odvjetnici iz Z. te po branitelju L. P. V. odvjetniku iz Z.. Državni odvjetnik predlaže preinačenje prvostupanjske presude i izricanje više jedinstvene kazne zatvora a optuženik izricanje blaže kazne a podredno, u žalbi po braniteljici M. G. predlaže i ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovo suđenje i odluku.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u odsutnosti optuženika, njegovih branitelja i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji su o sjednici bili uredno obaviješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud precijenio i pogrešno ocijenio olakotne okolnosti, a podcijenio otegotne. Iskrenim i okolnosnim priznanjem kaznenih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret te izražavanjem kajanja i žaljenja zbog počinjenog, optuženik je pokazao da za svoje ponašanje preuzima odgovornost, što upućuje na njegovu zrelost i spremnost da snosi posljedice svojih radnji pa je prvostupanjski sud ovu okolnost pravilno cijenio olakotnom i važnom kod izbora vrste i visine kazne. Osim toga, optuženik je priznao i štetu koju je kaznenim djelima prouzročio kao i imovinskopravne zahtjeve oštećenika, što također govori u prilog osviještenosti o posljedicama njegovog kriminalnog ponašanja. Kada se pri tom još ima u vidu da je optuženik inkriminirana djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti te da su djela počinjena uslijed bolesne žudnje i prisile da je za ovisničke potrebe dnevno trebao dvije stotine kuna, nije osnovana tvrdnja državnog odvjetnika kako je sud precijenio olakotne okolnosti. Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika prvostupanjski sud je optuženiku cijenio otegotnim, uz raniju osuđivanost, upornost izraženu kroz izvršenje čak četiri kaznena djela u kontinuitetu i dao im je pravilni značaj.

 

Međutim, nije u pravu niti optuženik kada ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti, koje su već naprijed navedene. Treba naglasiti da su kaznena djela razbojništva složena djela kojima se osim imovine ugrožava i život ili tijelo žrtve, u konkretnom slučaju opasnim oružjem - nožem, kojim su jednoj od žrtava nanesene tjelesne ozljede, pa visina štete na koju ukazuje optuženik nije od presudnog značaja. Činjenicu da se optuženik uslijed dugogodišnje ovisnosti može smatrati bolesnom osobom prvostupanjski sud jer imao u vidu te je upravo zbog toga odredio njegovo obvezno liječenje od ovisnosti o opojnim drogama izricanjem sigurnosne mjere koju je moguće izvršavati u penalnim uvjetima. Konačno, to što je optuženik otac jednog malodobnog djeteta samo po sebi ne predstavlja olakotnu okolnost jer tek briga i pažnja prema djetetu toj činjenici daju karakter olakotne okolnosti, a takav angažman optuženika tijekom postupka nije utvrđen, naprotiv. Iz nalaza i mišljenja psihologa mr. sc. V. M. K. vidljivo je da je optuženik razveden te da sa sinom koji živi s majkom nije u kontaktu.

 

Cijeneći sve navedeno prvostupanjski sud je pravilno individualizirao pojedinačne kazne zatvora za svako od inkriminiranih djela uzimajući u obzir sklop olakotnih okolnosti na strani optuženika i društvenu opasnost počinjenog koja ipak ne preteže nad utvrđenim olakotnim okolnostima u tolikoj mjeri da bi rezultirala strožim kažnjavanjem ali jednako tako niti olakotne okolnosti ne opravdavaju izricanje blaže kazne.

 

Prilikom određivanja vrste i mjere kazne sud mora polaziti od optuženika/optuženice kao pojedinca koji i nadalje mora biti korisni član društva pa kazna ne smije imati odlike odmazde već omogućiti počinitelju da i nakon počinjenog kaznenog djela ostane uključen u društvo. Izrečena sankcija primjerena je i pravedna kako u odnosu na kaznena djela tako i u odnosu na počinitelja te predstavlja društvenu osudu inkriminiranog ponašanja kao i upozorenje potencijalnim počiniteljima sličnih kaznenih djela što će imati za posljedicu jačanje povjerenja građana u pravni poredak. Ranija kazna zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci kao niti ona u trajanju jedne godine izrečene također zbog kaznenih djela razbojništva, nisu rezultirale pozitivnim promjenama u ponašanju optuženika niti su ga motivirale na uklanjanje osnovnog problema u funkcioniranju, odnosno na odvikavanje o opojnim drogama.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena kakva bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog na temelju članka 482. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenoga 2016.