Broj: Kr 90/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenice S. M. zbog kaznenog djela iz članka 233. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 09. ožujka 2016., broj K-1107/15 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2016., broj Kž-412/16, u sjednici održanoj 22. studenog 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev osuđenice S. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 09. ožujka 2016., broj K-1107/15 S. M. osuđena je zbog kaznenog djela protiv imovine, pronevjere iz članka 233. stavak 1. i 2. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te joj je na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će od izrečene kazne biti izvršeno 8 (osam) mjeseci, a dio kazne u trajanju 10 (deset) mjeseci neće biti izvršen ako osuđenica u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude.

Županijski sud u Zagrebu je presudom od 24. svibnja 2016., broj Kž-412/16 potvrdio presudu u odluci o krivnji i kazni za osuđenicu, preinačivši djelomično prvostupanjsku presudu na način da je od osuđenice oduzeo imovinsku korist u iznosu od 480.688,87 kuna, na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11 i članka 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem.

Osuđenica S. M. pravodobno je podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po branitelju D. R., odvjetniku iz Z. na temelju članka 517. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/13, 56/13 i 145/13 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenice. Naime, osuđenica smatra da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno tumačili odredbe Kaznenog zakona te da je trebalo inkriminirano djelo pravno označiti kao kazneno djelo računalne prijevare iz članka 224.a Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: KZ/97), a ne pronevjere iz članka 233. stavak 2. KZ/11. Nadalje je u zahtjevu istaknuto da je KZ/97 blaži zakon u odnosu na KZ/11 što se tiče kaznenog djela računalne prijevare te je predloženo udovoljenje zahtjevu.

Spis je u skladu s odredbom članka 518. stavak 4. ZKP/08 bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenica nije u pravu kada u zahtjevu navodi kako je pogrešno primijenjen kazneni zakon, smatrajući da činjenični opis kaznenog djela sadrži sve elemente kaznenog djela računalne prijevare iz članka 224.a KZ/97, a ne pronevjere iz članka 233. stavak 2. KZ/11, za koje je osuđenica proglašena krivom. Protivno navodima osuđenice, pravilno su prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdili da kazneno djelo kako je opisano u izreci prvostupanjske presude sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela pronevjere. Naime, osuđenica je radila u svojstvu administratora u trgovačkom društvu I. d.o.o. te je bila isključivo zadužena za plaćanja dobavljačima sa žiro-računa tog trgovačkog društva, a za obavljanje tih poslova je od direktora društva dobila na raspolaganje tokene za rad posredstvom Internet bankarstva. Dakle, raspolagala je novčanim sredstvima koja joj je trgovačko društvo I. d.o.o. povjerilo na radu za plaćanje faktura koje su tom društvu ispostavili dobavljači. Međutim, osuđenica je neistinito na nalozima za plaćanje upisivala plaćanje po nepostojećim fakturama dobavljača te je uz naziv dobavljača umjesto njegovog žiro-računa upisivala brojeve svojih tekućih računa i broj tekućeg računa svoje sestre T. B. te je na taj način prisvojila tuđu pokretnu stvar koja joj je povjerena na radu, odnosno novac trgovačkog društva I. d.o.o. namijenjen za podmirenje potraživanja dobavljača. Opisano postupanje osuđenice sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela pronevjere, kako su to pravilno utvrdili prvostupanjski i drugostupanjski sud.

Činjenica da se osuđenica prilikom prisvajanja povjerenog joj novca koristila suvremenom tehnologijom, odnosno plaćanjem putem Internet bankarstva ne čini njezino ponašanje računalnom prijevarom. Osuđenica kao administrator, isključivo zadužena za plaćanja dobavljačima sa žiro-računa trgovačkog društva I. d.o.o., bila je ovlaštena osoba za obavljanje transakcija odnosno za prijenos novčanih sredstava sa žiro računa trgovačkog društva na tekući račun dobavljača prema ispostavljenim fakturama, dakle bila je ovlaštena to činiti služeći se Internet bankarstvom, za što je od direktora trgovačkog društva dobila na raspolaganje tokene banaka. Prema tome, u radu s bankama kojima je na opisani način davala naloge za isplatu, nije manipulirala računalnim podacima (neizravna računalna prijevara) jer do tehničkih sredstava za plaćanje Internet bankarstvom nije došla na nedozvoljeni način niti neovlašteno. Naprotiv, osuđenica je imala ovlasti za davanje tih naloga, slijedom čega u ovom postupku banke niti nisu oštećene pravne osobe. Inkriminacije iz pravomoćne presude ne sadrže okolnosti o tome da bi osuđenica koristeći se računalnim sustavom dovela i održavala u zabludi drugu osobu, primjerice direktora trgovačkog društva I. d.o.o. što bi predstavljalo izravnu računalnu prijevaru.

Zaključno, osuđenici je kao administratoru isključivo zaduženoj za plaćanja dobavljačima sa žiro računa trgovačkog društva I. d.o.o. na kojima su se nalazila novčana sredstva za tu namjenu, taj novac bio povjeren na radu i ona je bila ovlaštena njime raspolagati u skladu s njihovom namjenom. Isplatom novca sa žiro računa trgovačkog društva na svoje tekuće račune kao i na tekući račun svoje sestre, za što nije postojala pravna ni faktična osnova, povjereni joj novac protupravno je prisvojila, čime je u cijelosti ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela pronevjere, za koje je i proglašenja krivom te osuđena.

Slijedom navedenog, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08 odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 22. studenog 2016.