Broj: Kž 448/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. B. zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. svibnja 2016., broj K-16/16, u sjednici vijeća održanoj 22. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 30. svibnja 2016., broj K-16/16 optuženik D. B. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv spolne slobode - teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 6. te u vezi članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. KZ/11, opisano u točki 1. izreke pobijane presude i spolni odnošaj bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11 te zbog kaznenog djela protiv osobne slobode - protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 1. KZ/11, opisana u točki 2. izreke.

 

Za djelo iz točke 1. izreke optuženiku je na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za djela iz točke 2. izreke, protiv spolne slobode utvrđena je na temelju članka 152. stavak 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca te za kazneno djelo protiv osobne slobode na temelju članka 136. stavak 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11 optuženik D. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu u trajanju  5 (pet) godina.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 15. do 16. travnja 2015. te od 16. prosinca 2015. pa nadalje.

 

Optuženik je na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08, i to troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 4.696,00 kuna, paušalnu svotu od 1.000,00 kuna te troškove branitelja po službenoj dužnosti koji će biti određeni posebnim rješenjem.

 

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni a optuženik po braniteljicu po službenoj dužnosti M. P. odvjetnici iz Z. iz svih žalbenih osnova. Državni odvjetnik predložio je preinačenje prvostupanjske presude izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju za svako od inkriminiranih djela kao i jedinstvene kazne zatvora. Optuženik je predložio ukidanje pobijane presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razmatranje.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika osim odluke o kazni

 

Argumentirajući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, optuženik iznosi razloge kojima ustvari osporava utvrđeno činjenično stanje. Protivno navodima optuženika prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo razloge o značaju upotrebe skalpela kao opasnog oruđa cijeneći događanja opisana pod točkom 1. izreke presude kao cjelinu. Tako je pravilno utvrdio da je optuženik da bi ušao u kuću u kojoj je stanovala, optuženici prijetio skalpelom držeći tako da kod nje izazove strah pa iako skalpel prilikom spolnog kontakta više nije držao, njegov ranije opisani učinak nastavio se i dalje jer se radilo o vremenskom i prostornom kontinuitetu. Dakle, prvostupanjski sud je obrazložio odlučne činjenice - prijetnju uz upotrebu opasnog oruđa da bi se ostvario spolni odnos. Činjenica koju optuženi ističe u žalbi kako skalpel nije pronađen pa da je to prvostupanjski sud trebao imati u vidu prilikom ocjene vjerodostojnosti i istinitosti iskaza oštećenice predstavlja prigovor na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja a ne argument za žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik kada navodi da u pobijanoj presudi nije obrazložena protupravnost kod oduzimanja slobode, kako bitnog obilježja kaznenog djela iz članka 136. stavak 1 KZ/11, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim navodima kojima obrazlaže ovu žalbenu osnovu optuženik ponovno osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ne prihvaćajući niti njih niti zaključke prvostupanjskog suda.

 

Neosnovano optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. KZ/11 koju vidi u činjenici da je prvostupanjski sud odbio ponovno ispitati oštećenicu pozivanjem na članka 292. stavak 4. ZKP/11. Naime, oštećenica je ispitana provođenjem dokazne radnje na ročištu pred sucem istrage, u prisutnosti braniteljice optuženika koja ju je kao svjedokinju detaljno i opsežno ispitala, a to iskazivanje snimljeno je video-audio uređajem i pohranjeno na CD koji je prvostupanjski sud reproducirao na raspravi. Optuženik je također bio obaviješten o ispitivanju oštećenice ali je, kako je sam naveo na raspravi održanoj 19. veljače 2016., potpisao izjavu da ne želi biti doveden na to ispitivanje iz Zatvora u Zadru. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da okolnost zbog koje je predloženo ponovno ispitivanje oštećenice a to su različitosti u iskazu oštećene i njene majke o komunikaciji mobitelom tijekom te noći, o vremenu kada se vratila kući te o njenom stanju te noći ne opravdavaju dodatno ispitivanje oštećene koja je vrlo detaljno iskazivala o svim okolnostima događaja, uz detaljno ispitivanje braniteljice te da ni različitosti u iskazima nisu nađene. Uostalom i u žalbi je navedeno kako nije neobično što je iskaz majke oštećenice suglasan s iskazom oštećenice, jer je majka prepričala ono što joj je o događaju ispričala sama oštećenica, čime sam optuženik opovrgava svoju tvrdnju o različitostima ta dva iskaza. Slijedom navedenog pravo osuđenika na obranu koje zahtijeva da mu na primjeren i pravilan način bude omogućeno da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji ga tereti bilo dok svjedok daje svoj iskaz ili u kasnijoj fazi postupka, nije narušeno time što oštećenica nije ponovno ispitivana na raspravi jer je već prilikom davanja iskaza pred sucem istrage optuženiku omogućeno njezino ispitivanje, koje je realizirano posredstvom njegove braniteljice kao stručne i savjesne osobe, što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

Navodeći žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik u žalbi ističe posrednu povredu zakona kao posljedicu nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Za kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude ističe povredu iz članka 469. točka 4. (greškom naveden stavak 4.) ZKP/08, navodeći da kvalifikatorna okolnost uporabe opasnog oruđa iz članka 154. stavak. 1 KZ/11 nije postojala u vrijeme inkriminiranog događaja. Protivno tvrdnji optuženika, člankom 154. stavak 1. točka 6. KZ/11 uporaba opasnog oruđa bila je u vrijeme počinjenja inkriminiranog djela propisana kao okolnost koja osnovnom djelu (iz članaka 152. i 153. KZ/11) daje teži značaj odnosno svrstava ih pod pravnu oznaku teških djela protiv spolne slobode. Utvrđenje da li je prilikom spolnog čina uporabljeno takvo opasno oruđe, a što optuženik negira, predstavlja činjenično pitanje a ne povredu kaznenog zakona.

 

Optuženik nije u pravu kad za ponašanje opisano u točki 2. izreke pobijane presude smatra da se ne radi o kaznenom djelu jer nije primijenjena prisila prilikom protupravnog oduzimanja slobode oštećenice, zbog čega ističe povredu iz članka 469. točka 1. (greškom naveden stavak 1.) ZKP/08. Kazneno djelo iz članka 136. stavak 1. KZ/11, dakle protupravno oduzimanje slobode, čini osoba koja, između ostalih modaliteta izvršenja djela, drugom na drugi način oduzme slobodu kretanja, što je slučaj u ovom predmetu. Navedeni članak ne propisuje uporabu prisile za počinjenje ovog kaznenog djela već da oduzimanje slobode kretanja nema pravnu osnovu niti razlog i to ga čini protupravnim.

 

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi se ponavljaju razlozi izneseni za žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka pa optuženik ponovno negira upotrebu skalpela prilikom počinjenja inkriminiranih djela a također osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o utjecaju skalpela na ponašanje oštećenice. Optuženik utvrđene činjenice tumači na drukčiji način i stavlja ih kontekst svojeg viđenja događaja, navodeći bojazan oštećenice od susreta njega i njezine majke kao motiv oštećenice da pođe s njim. Nadalje, optuženik problematizira činjenicu da se za čitavo vrijeme koje su proveli zajedno, oštećenica nikome nije obratila za pomoć kao i to da niti ona niti njezina majka nisu zvale policiju ističući činjenicu da je oštećenica imala mobitel, zbog čega smatra da joj nije protupravno bila oduzeta sloboda. Dakle, optuženik utvrđenim činjenicama daje drukčiji značaj i iz njih izvodi drukčije zaključke no time nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Nasuprot tome, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud detaljno i savjesno analizirao obranu optuženika i sve dokaze pa tako i iskaz oštećenice na sve okolnosti događaja a posebno one koje se odnose na bitne obilježja inkriminiranih djela. Za svoja utvrđenja i zaključak da je optuženik počinio sva tri kaznena djela za koja je proglašen krivim, prvostupanjski sud je dao uvjerljive i logične razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te na njih upućuje optuženika radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Treba naglasiti da optuženik u žalbi netočno navodi kako je prvostupanjski sud utvrdio da je on fizički prisilio oštećenicu da izađu iz kuće i voze se autom. Naprotiv u pobijanoj presudi je navedeno da „ iako je on nije fizički prisilio da izađe iz kuće, uđe u auto i vozi ga na razne lokacije ... sve te prethodne okolnosti i stanje u koje je bila dovedena, utjecale su na njeno postupanje na način da ona nije samostalno i svojom slobodnom voljom odlučila poći s okrivljenikom i s njim potom provesti brojne sate sve do kasne večeri.“ Stoga je isticanje izostanka ozljeda i bioloških tragova u potpunosti neosnovano jer iz inkriminacija kaznenih djela je vidljivo da fizička sila nije bila primijenjena pri počinjenju niti jednog od djela.

 

Konačno, osporavanje stručnih znanja suda za ocjenu stanja u kojem se oštećenica nalazila kritične zgode nema osnova. Prvostupanjski sud nije procjenjivao psihički profil oštećenice već je njezino ponašanje cijenio u kontekstu opće poznatih znanja o ponašanju žrtava kaznenih djela, posebno spolnih delikata, u kojem je prepoznao osjećaj bespomoćnosti i potpune nemoći.

 

Cijeneći sve navedeno, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja inkriminiranih djela zbog čega je žalba optuženika i u ovom dijelu neosnovana.

 

U odnosu na odluku o kazni

 

Iako je optuženik u žalbi naveo da se žali zbog odluke o kazni, za ovu žalbenu osnovu nisu istaknuti razlozi. S obzirom na to da je optuženik podnio žalbu, između ostalog i iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je bio dužan razmatrati pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni. Osim optuženika, na kaznu se žalio i državni odvjetnik.

 

Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski sud nije precijenio neosuđivanost optuženika kao olakotno, a činjenica da je u tijeku drugi kazneni postupak protiv optuženika zbog istovrsnog kaznenog djela zbog presumpcije nevinosti, nije mogla utjecati na izbor vrste i visine kazne. Otegotne okolnosti koje je istaknuo državni odvjetnik upravo su one koje je utvrdio i cijenio prvostupanjski sud i dao im odgovarajući značaj prilikom utvrđivanja pojedinačnih zatvorskih kazni kao i jedinstvene kazne zatvora. Tako je cijenjeno da je počinjeno više oblika radnji spolnih zlostava (u oba navrata i oralni i vaginalni odnos), stupanj ugroženosti zaštićenog i povrijeđenog dobra, stupanj krivnje, nastupjele posljedice za oštećenicu a na štetu su mu cijenjena i ranija agresivna ponašanja prema njoj. Gledajući ponašanje optuženika u cjelini i ovaj sud smatra da su utvrđene kazne zatvora za svako pojedino djelo primjerene prije svega stupnju krivnje i posljedicama koje uslijed toga trpi oštećenica, čije je povjerenje i njihov raniji emotivni odnos optuženik grubo iskoristio i zlorabio. Naime, osim dugotrajnih i teških psiholoških posljedica, seksualno nasilje ostavlja i jake posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela. Stoga su kazne zatvora koje je prvostupanjski sud utvrdio za kaznena djela protiv spolne slobode adekvatne, a isto tako i ona za protupravno oduzimanje slobode koje je ustvari pojačalo učinak počinjenih spolnih delikata. Izrečena jedinstvena kazna zatvora primjerena je upravo za izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te za utjecaj na optuženika a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, a nije istaknuta u žalbi niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Stoga je na temelju članka 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. studenoga 2016.