Broj: Kr 35/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Z. Č., zbog kaznenog djela iz članka 129. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Šibeniku od 3. prosinca 2015. broj K-102/12 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 11. veljače 2016. broj Kž-77/16-4, u sjednici održanoj 12. siječnja 2017. god.

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev osuđ. Z. Č. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku proglašen je krivim osuđenik Z. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 129 st. 3 u vezi st. 2 KZ/97 te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci koja je zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, a uvodno citiranom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, preinačena je presuda Općinskog suda u Šibeniku u odluci o kaznenoj sankciji i osuđenik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci.

Protiv te presude osuđenik je putem svog punomoćnika A. B. odvjetnika iz Š., uložio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika navedene u čl. 469 st. 4 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), smatrajući da je u konkretnom slučaju primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, odnosno sud nije primijenio zakon koji je blaži za počinitelja, mada zakon propisuje obveznu primjenu blažeg zakona, pa predlaže da se pravomoćna presuda preinači i na osuđenika primijeni najblaži zakon, a  ujedno da se donese rješenje o odgodi izvršenja pravomoćne presude.

Sukladno odredbi čl. 518 st. 4 ZKP/08 spis je sa zahtjevom osuđenika dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika Z. Č. nije osnovan.

Uvidom u spis predmeta, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da osuđenik nije uložio žalbu protiv prvostupanjske presude Općinskog suda u Šibeniku, već samo odgovor na žalbu, međutim unatoč tome, odredba čl. 515 st. 2 ZKP/08 daje mu mogućnost da nakon pravomoćnosti presude, podnese predmetni izvanredni pravni lijek, zbog čega je isti dopušten.

Osuđenik u svom zahtjevu navodi da je drugostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika jer na istog nije primijenio blaži zakon, već je uz prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji, te kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci koja je po prvostupanjskoj presudi zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, preinačio tako da je osuđenika za kazneno djelo iz čl. 129 st. 3 KZ/97 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci.

Uvidom u spis predmeta, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je prvostupanjski sud osudio optuženika Z. Č. za kazneno djelo iz čl. 129 st. 3 KZ/97, na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci,  a zatim mu primjenom odredbe čl. 55 (navedeno je KZ/97, a očito se radi o Kaznenom zakonu ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12 i 56/15 – dalje u tekstu KZ/11), tu kaznu zamijenio radom za opće dobro na slobodi.

Drugostupanjski sud je uočio ovaj nedostatak, te je ispitujući pravni kontinuitet kaznenog djela iz čl. 129 st. 3 KZ/97 sa nekim od kaznenih djela iz KZ/11 koji je stupio na snagu 1. siječanj 2013. god. utvrdio da postoji pravni kontinuitet sa kaznenim djelo prijetnje iz čl. 139 st. 3 KZ711, međutim kako je raspon kazne za kazneno djelo iz čl. 129 st. 3 KZ/97, zapriječen od 6 (šest) mjeseci do 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz čl. 139 st. 3 KZ/11, od 6 (šest) mjeseci do 5 (pet) godina, očito je da je KZ/97 blaži za počinitelja što su i prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno ocijenili.

Međutim, isto tako drugostupanjski sud je pravilno uočio da je prvostupanjski sud kaznenu sankciju izrekao u skladu s odredbom čl. 55 KZ/11, prema kojoj se kazna zatvora u trajanju do 1 (jedne) godine može zamijeniti radom za opće dobro na slobodi, dok se prema odredbi čl. 54 st. 1 KZ/97 radom za opće dobro može zamijeniti samo kazna zatvora do 6 (šest) mjeseci.

Drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da kombinacija dvaju kaznenih zakona kako je to učinio prvostupanjski sud, nije dozvoljena jer je kazneni zakon jedna organska cjelina koja se na počinitelja kao takva treba i primijeniti, što znači da se na odredbe posebnog dijela kaznenog zakona mogu primijeniti odredbe općeg dijela istog tog zakona.

Prema tome, u konkretnom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, jer je u cijelosti postupljeno sukladno odredbi čl. 3 st. 3 KZ/11, a druga je stvar što je državni odvjetnik uspio sa svojom žalbom pa je osuđeniku zbog preocijene otegotnih okolnosti izrečena stroža kaznena sankcija u odnosu na onu iz prvostupanjske presude.

Slijedom iznesenog, na temelju čl. 519 u vezi čl. 512 ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2017.